…evo me na aerodromu KIA… check-inala sam se. Pozdravila i poljubila s Tomom… zadnji put izljubila Danielu i Ivu, one su sidile i nešto izvodile, neke kerefeke, jedva da su me registrirale. Gledali se kroz prozor aerodroma kako nam se životne putanje trenutno razilaze. Do sljedećeg puta. A sljedeći put je u Zadru, dolazi kod nas na tjedan dana, a onda skupa idemo na Josipovu Mladu Misu
16:39 je, 10.1.2023. Prošla sam sve preglede, čekam let. Sjedim na podu, na gornjem katu, gdje nema ničega i nikoga.
Plačem. Najviše mi nedostaje Tome. Samo me udaraju sjećanja i osjećaji. Sva prijateljstva. Hvala ti Bože na Internetu i na WhatsApp-u. S masu njih se mogu čuti tim putem.
Nedjelja je što znači da putujemo za Monduli Juu. Misa nam je u 6:30 kako bismo stigli na vrijeme. A onda u 8h će biti Služba Riječi. Na tu potonju su išla dica.
Dolaze do mene prije Mise i govore mi da su došle zagrliti me. A ja njima govorim “ma neee, ne idem ja još uru, dvi, nakon Mise ćemo hehe”. I smijem se, baš onako neurotično pokušavajući sakriti tugu i bol, suze. A one me pitaju “will you return…?” Govorim im da hoću, što je istina, čim skupim para. Svejedno se mi zagrlimo. Idemo niz stepenice, one na Misu ja na trijem da popijem kavu koju Miki svako jutro poslije Mise pripremi za nas troje. I to će mi baš nedostajati. Dolazim na trijem kod Tome i Mikija koji sjedu i pijuckaju kavu. I kaže meni Tome “ajde popij pa idemo”, a ja paf “i idemo?! A ja okolo govorin "ma neee, oprostit ćemo se za jedno dvi ure, ne idemo sad odmah… zovi Romana, i njega san otkantala, pa da se pozdravim s njim. A dicu ću izvaditi s Mise, a…”. Zovem ih da dođu vanka, da je vrijeme mog odlaska. I sad se zaista zadnji put grlimo. Sjedamo u auto i odlazimo. Ana nam je spremila palačinke s povrćem za po putu. Pozdravim se i s Mikijem. Mašemo si.
U Monduli Juu smo došli oko 20:30. S Tomom sam opuštena, i mogu biti “gica”. Oboje volimo čalabrcnuti bilo gdje da idemo. Kupimo si lizalicu, čokoladicu, kokice… bilo što za po putu. I da tako nije, ne bi ovo iskustvo bilo ni u pola ovako lijepo.
Ponedjeljak ujutro je. Od Mise ništa. Ja mislila da je u 7:00, pojavila se, svećenika nema… otišla ća hahaha a bila je u 7:30.
Idemo Tome i ja svojim putem poslije doručka. Svratili smo do Rebeccinih roditelja. Dobila je sekicu prije mjesec ipo dana. Rebecca i tata su ISTI. Pa smo stali kupiti riže za u Hr. Još smo negdi stajali, nebitno, popričali s učiteljicom Anom.
Idemo prema Maasai marketu, da nakupujem suvenira!!! E to je iskustvo, hehe. Uđemo, naoružani strpljenjem i gorljivošću za spuštanjem cijena. A gladni oboje, mene kreće mantati koliko sam gladna. Prošlo je 15h kad smo došli, a doručak smo pojeli oko 8:30h.
Minimalno 50€ smo im skinuli. 3 slike, on meni njih nudi svaku za otprilike 25 000tsh, znam da je sve skula bilo oko 90 000tsh, e ne može. Na kraju ih dobijem za 60 000tsh.
Kod drugoga: nudi sliku za 30 000 tsh, ali zamisli… ne može. Ponudim mu oko 15000tsh za jednu. Na kraju dobijem 3 za 30 000tsh. I još pitam za jednu manju sliku da mi ju da za 5 000tsh. I na kraju to spustim na 4 000tsh. Sve skupa račun 34 000tsh. E dam mu 40 000tsh, pa da mi da kusur od 6 000tsh. E ali da ne vraća kusur, dogovorimo se da izaberem još nešro za tih 6000tsh. Tražim naušnice 2 para za 8 000 tsh usmjesto za 10 000tsh. Ona meni da ne može… okej. Onda ništa. Ali svejedno uzmem jedan par za 5000tsh. Na kraju kupovine mi da još jedan par za 2000tsh hahaha i privjesak na pokolon!
Uglavnom, završavamo sa svime time, manje od ure nam je trebalo. Slonić, narukvica, majice i haljinica - rišeni! Idemo na pizzu, Tome i ja. Hodamo prema autu i govori mi “nisi ni ti loša…”. On časti i ne želi čuti da ja plaćam pizzu. Pojedemo i idemo u dućan po hranu pa doma. Kupimo usput i sladoled :) kako već sad naša tradicija i nalaže. Govori mi da me sutra vodi, to je iznenađenje. Nagovorim ga da mi kaže o čemu je riječ.
Utorak je i idemo na Misu. Tome i ja. Na istu onu Misu koja mi je bila prva ovdje - i zadnja je. To mi prolazi kroz glavu. Ali odlazi i ne dotiče me. Danas sam u avionu… idem nazad…. Nisu me uspjeli nagovoriti da ostanem… što je tu pametno, koja je odluka ispravna. Postoji li uopće takva odluka????
Spremna sam i čekam Tomu. Idemo po Danielu, Leidu i još dvoje nove dice i njihovog tatu.
Evo Macamero i njegova žena i Leida i Daniela. A evo i ovih troje novih. MamaLeida mi daje poklone, odnosno daje ih Leidi da mi ih da. Maasaisku ogrlicu, naušnice, narukvicu i dvije njihove maasaiske plahte. Baš me je to razdragalo. Stavim ja nakit na sebe. Aaahhhh, izlgedam smiješno, budalasto. Naravno, krenem skidati a Leida mi onim svojih tihim i nježnim glasićem zaprijeti da ostavim to na sebi... a dobro…
Idemo na Maasai market po surle i dva magneta. Obavimo to, već debelo kasnimo. Idemo po Ivu, mama Iva i Julie ne idu s nama, one će naknadno doći. Dosad je Daniela sjedila na meni. Falila mi je. Baš sam se razveselila kad mi je pokucala na prozor od džipa kad smo ih čekali. A sad Iva sjedi. Ima boginje, a ja sam (valjda) cijepljena… hahaah… pa je kao sigurnije da ona sjedi naprid sa mnom nego iza među njima svima. Vozimo prema aerodromu, a ja spavam s Ivom u naručju. Stajemo pojesti 10min prije aerodroma, u istom restoranu gdje sam prvi put jela u Tanzaniji. Chapati, pečene banane, sambuse, cola, chipsi, tomato sauce… eh da… u wcu prije polaska za aerodrom Iva opet izvodi kerefeke; cučne iznad wc čučavca, uzme u ruke ono za špricanje čime se nakon kakanja opereš. Iako joj ne treba a i ima wc papira. I šprica sebe i okolo, vrata od wca otvorene, ali ništa to nju ne tangira… a smijemo se hahhhh, a što ćeš….
I idemo prema aerodromu.
Uzeli su mi kamenja HAH. Čak ni Tome kroz prozor nije uspija intervenirati, ali ih je uzea sebi. Pa nekako očekujem da će ih on prošvercati. Pitam ja zašto to ne mogu nositi, a carinik slegne ramenima i pokaže cilu kutiju školjaka i kamenja. Međunarodni lanac trgovanja školjkama i kamenjima je razbijen bahahahaha kako smo se Miki i ja sprdali kad je čua za to.
Check-inala sam se…
Sjedim u avionu, uzlijećemo, plačem. Plačem i plačem i plačem.
Evo me nazad u gunguli, u Zagrebu, na autobusnom kolodvoru, u Mlinaru. 11.1. malo iza 8h je. Pojela sam štrudlu sa sirom i pijem kavu. Smješkam se dok gledam ljude, prodavačice. Drago mi je da sam nazad.
Čekam 9h da odem kod frizerke na farbanje i šišanje. Mislim da ću napraviti šiške hahahahahahaha e da, to uvriježeno mišljenje da djevojka kroz nešto prolazi kad ih napravi, u mom slučaju je - točna. :)
Učinila sam taj iskorak kojem se nadam još od osnovne škole.
I hvala Ti Bože, neizmjerno Ti hvala na svemu i svakome, koji su ili u Hrvatskoj ili u Tanzaniji ili u Švicarkoj ili u Sloveniji.
I hvala Ti što si mogu reći “ponosna sam na tebe, Sara!”
Do sljedećeg puta, Tanzanijo!
A Ti i ja idemo dalje :)
Oznake: duhovnost, Tanzanija, Africa, plakanje
