Pregled posta

Put ti treba, Put te nosi. Baš kao srce, križ i sidro

Vozimo se na Misu. Vožnja se odvija po grbavom putu. Kad kažem grbav mislim na tolike grbe da izbaciš sve što si ija toga dana. Letiš kroz prozor ako se ne držiš. I tako jedno 15 minuta. Vozimo se u tišini. Samo mi je objasnija da ne zna gdje se Misa točno održava jer ovaj nije objasnija konkretno. Namjerno nije objasnija konkretno, ali to je druga i duga priča u koju neću ulaziti. Znamo samo da je Misa negdje na kampusu. Idemo na kampus gdje je fakultet i internat kao, tu će Tome održati Misu. Dakle jako veliko i jako puno zgradica. Tome je pomalo isfrustriran, što i inače jako teško sakriva. A možda i ne sakriva, nego jednostavno pokazuje svoje frustracije. Pa zašto i ne bi… a brate mili.
Dođemo već nekako uz pomoć ljudi koje sretnemo na putu. Tamo je lijepo, imaju popločan put hahaha. Tako da nije prašina. A dođemo i to prostorije u kojoj će se Misa odviti. Ha ha, do učionice u kojoj će Misa biti. To je neka učionica koja se ne koristi, iz očitih razloga. Zidovi nikakvi čak i za njihove standarde. Nekih prozora nema. Hm, a možda se učionica ipak koristi. Stolice postave u redove a oltar improviziraju od dva stola za jednu osobu, tako da dobiješ onak’ klasični školski stol za dvije osobe. Sjedim i gledam. I mislim se kako se često zamaram trivijalnim stvarim. Odjeća je odjeća i ništa više i ništa manje. Misa će se održati u totalno derutnoj prostoriji. Ali će se održati. Ako se ja održavam u totalno derutnoj vanjštini - održat ću se. Jer je unutarnje održanje važnije od onog vanjskog, nije obratno.
Imam pravo na hranu i na Kruh Nebeski. Moje unutarnje živi, i ima pravo izaći van, zasjeniti samoga sebe i napokon cijelo moje biće ispuniti i pokriti.

Toga se prisjetim svakog jutra. Najprije me oblije znoj sramčine. Budi me Iva, dolazi Rebeca, pa dođe i Sarah, pa nakon nekog vremena dolazi Leida podsjetiti nas da im je škola… a ja još uvijek u pidžami dok spremam Ivu za školu. I ne ide mi se. A one sve spremne, daleko budnije i spremnije od mene. Sjede Iva, Rebeca i Sarah na mom krevetu i igraju igrice na mobitelu. Kad spremim Ivu spremim i samu sebe i ležim iza njih, spavam s otvorenim očima. Čekam 7:55 da odem do Danielinog i Ivinog razreda i budem s njima. Budem s Tobom, slušamo Bob Marleya, pa malo Yeezya, pa malo Gibu, pa malo Haustora pa pročitam današnje čitanje i zamolim Te za zaštitu i blagoslov mene i svih koji prođu kroz moj dan; bilo kroz misli, poruke, bilo fizički… i za konkretne osobe… OFC!!!!! Ddddd
i mislim se “aaaajme majko mila još jedan dan”, pomalo uzbuđena, pomalo uplašena, a najviše gladna jer tek u 10 doručkujem. Osim akk se ne spustim prije škole na doručak.
Dolazim do škole malo prije 8h. Učenici su postrojeni i čekaju bubnjeve. Kreću pjevati školsku himnu. Bubnjaju djeca, djeca i pjevaju. Svi se smrzavamo. Tome je tu, učitelju su i ja sam tu. S nekom dicom se pozdravim i mašemo si. Još uvijek mi ne ide u glavu da je ovo moja svakodnevnica. Pjevanje himne traje jedno 10 minuta. Nakon toga djeca idu prema razredima. Oni su brži od mene. Idem i ja prema 1. razredu. Kako su brži, i popnu se gori gdje su razredi a gdje sam i ja, tako uoče mene još jednom i krenu trčati prema meni, prvašići. Trče oni prema meni i trče njihovi osmjesi u susret s mojim osmjehom, odnosno kesom o uva do uva. Krenu me grliti, njih jedno 20. Ja čučnem, male Vivi i Caro prve u liniji zagrljaja. Kako čučnem oni se još više zabiju u mene… ja padnem. Ne jer fizički neman snage izdržati nego jer mi se srce odveže i popusti sve brane koje ga priječe da ode. Ovdje može u punini otići u susret. I ode, padne na pod, ali ga zargljaji očuvaju i ne bude ozlijeđeno.

Pa se pitam, pitam i pitam: “kako doći u sebe, kako doći k sebi?”. Kako da moje unutarnje boje zasjene vanjske?
Nije gledajući djecu i imajući njih za uzor. Već mi je od koristi promatrati sebe s njima, i kako se ja ponašam i razmišljam u njihovom društvu. Jer sad sam ogoljena i spram same sebe. Prirodne kose, dlakava, bez šminke, bez manikure, bez pedikure. I shvaćam koliko me uvjetuje ta vanjština. I koliko joj dajem prostora, puno više nego što bi trebala imati. Neću se prestati sređivati lol ali se prostori trebaju zamijeniti. Bogu Božje, caru carevo, tako nekako i s ovime. Aaaaaa ma pogubila san se. Koja je poanta… ma ma ma. Sad sam se pogubila. Što san tila reći uopće. Previše je toga za natipkati. Kad bih barem imala nekoga tko će tipkati, a ja meljen. I on/ona to fino odmah i uobliči. A ne ja ovako sidin i tipkan, misli idu sto na sat. Ne uspijevam toliko brzo tipkati. Još nakon 20 minuta tipkanja palčevi me krenu boliti. Grr. Ma

B. Damjan, prije godinu dana, mi je reka “ma ja bih svakome preporučija psihoterpaiju, da ode na to.”. Kod njega znam tu i tamo otići na razgovor, tipkam mu mailove blabla. Benediktinac na Ćokovcu. On mi je sugerirao da puknem, prije godinu dana. E pukla san.
Iako ja na psihoterpaiju iden od 1. godine faksa kod Maje, krenula san i kod Emine jer ona uzima u obzir i duhovnu sferu čovika.

Uglavnom, što želim reći. Sv. Augustin, Emina, Maja, b. Damjan… stalno se pitam što ja toliko dubim po samoj sebi i stalno nešto, a nikad ništa. Što je sasvim glupo i bezveze jer nekad treba i ništa. I ne mogu virovati da je meni toliko dugo trebalo da shvatim zašto. Psiha i duh su dvije odvojene sfere. Duhovnost je malo intenzivnija i “udaljenija” ako nisi u toj shemi svjesno, a psiha je ovdje blizu i svakodnevno ju živimo. Ali se međusobno uvjetuju. Moja psiha se preslikava na duhovnu sferu. Ono s čime krećem u dan, s time dolazim i kod Boga. U smislu, ako nisam pomirena sa samom sobom nisam pomirena ni s Bogom. Ako radim na samoj sebi, na svojoj psihi, idem na sto milijuna razgovora na kojima ne pričam nužno o Bogu i vjeri nego o nekim desetim stvarima, međuljudskim odnosima i tako dalje… zapravo posredno radim i na odnosu s Bogom i na duhovnoj sferi života.
Pa kad ja puknem, i završim na psihijatriji, kao onda, to nije ništa drugo nego početak nečeg lijepog, a što se meni cijelo vrijeme činilo kao najružnije. Pogotovo onda. Sad mi je to lako napisati jer mogu reflektirati i sagledati širu sliku tog puta čišćenja na kojem sam još uvijek. A koji traje cijelo jedno desetljeće. Dakle, Sara, kemijski sastav tvoje zemlje je okej - sad. Prije nije bija. I bilo je puno krivih postavki koje je trebalo vratiti tvorničke. Kao što je bio slučaj s hranom i gladi za Hranom. Kao što je bio slučaj duboke, duboke pretpostavke da će me Bog odbaciti. Kao što je bio slučaj dubokog, dubokog, dubokog nemira. Mislin, presmiješno i tužno. Koliko rada na sebi da bih zaista bila okej s Bogom. Koliko traženja, kucanja, preispitivanja i propitkivanja… same sebe i Tebe. Koliko suza samo da bih mogla krenuti i ići. Da bi tek započelo ono što je vjera. Da bih napravila prvi korak. I sad kad sam napravila taj prvi korak (a ne mislim na Afriku) ja sam u m o r n a za išta više. A bojim se da će mi noge otkazati ako uzmem pauzu i ne stojim na nogama nego sjedim.

I zato mi je lijepo ovdje. Možda sam zato ovdje. Nije to samo vrijeme između diplome i posla. Nego i vrijeme između mene i Boga. Prije sam bila ja, a sad slijedi Bog. Prije sam studirala, a sad slijedi posao.

“Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,31-32)

Ili kako reče sv. Augustin: “Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe.”

Post je objavljen 07.11.2022. u 06:29 sati.