Aaaah, još manje od 40 dana. Ova dva mjeseca su prošla toliko brzo. Neočekivano brzo. Prebrzo. Kao da sam jučer došla. I kako dani prolaze, kako se dani završavaju i dolaze neki novi neistraženi dani, tako me hvata nekakva frustracija. Jer imam osjećaj da nisam iskoristila maksimum svog boravka. Da sam zapravo ostala tamo odakle sam i došla. Ne u smislu geografije. Kao da želim taj neki dio koji nikako ne dobivam. A da bih ga dobila, čini mi se, trebam CIJELU Afriku unijeti u sebe... pa kupujem materijale s njihovim dezenima, a što ću s njima? Jedan sam dala da mi skroje haljinu. Drugi je kao pare za na Zanzibar, a treći opet običan materijal s kojim ne znam što ću. I ne planiram stati s kupnjom tih materijala… jer to me najviše podsjeća na njih, na sve ovo. To je njima odjeća. Ogrnu se tako s minimalno dvije te ne znan čega. Jedna kao suknja, a onda druga preko torza.
Sva ova previjanja oko ostanka ili odlaska, i straha da je nedovoljno, da ne iskorištavam maksimum, podsjećaju na mene s Tobom. Stalno idem i idem i idem. I guram i guram i guram, lupam i udaram. Nasilno, da se susretnemo, da Te nađem. Da Te imam i da Te prisvojatam - u najgorem smislu. Nastojim u nečem što ni sama ne znam kako bi zapravo trebalo izgledati. U čemu, zašto i s kojim točno ciljem? Sve nedefinirano i zbrčkano. Umjesto da bivam s Tobom, ja nastojim. A dano mi je, znam da mi je dano. Ali sam tvrdoglava.
Ali kako… možda je riječ o pohlepi, možda je opet riječ o mojim kompliciranjima i prohtjevima i kojekakvim tlapnjama. Možda sam imala i imam prevelika očekivanja. 100% sam sigurna u svoju pretjeranu ideaciju i svoje pretjerano očekivanje od ove ekspedicije. Što je normalno za nas ljude, očekujemo grandiozne posljedice od grandioznih pothvata. Prijeđem nekoliko tisuća kilometara… za što?
I opet u svim svojim nastojanjima, htijenjima, moranjima… se pogubim. I uzmem zdravo za gotovo ono najveće blago koje mi je dano - sada. I brinem se, i previrem se, i pitam se, i previše razmišljam. I previše ronim, previše gledam dolje, previše dubim. Umjesto da plutam i gledam prema Nebu. Sunca nema, tako da ne tuče u oči, i vrijeme je stvoreno za ono što je sada u ovom momentu. Ali meni nešto ne da mira da plutam bez obaveza. Nego se moram preispitivati. Hoćeš li, Bože, u jednom momentu negirati fiziku pa ću potonuti? Jesam li dostojna plutati Tvojim vodama? Hoću li ju zaprljati svojom prljavštinom?
Pa ako zaronim i ronim, plivam - bježim od Tebe… od same sebe i svoje nedostojnosti.
Nebrojeno mi puta dođe da pobjegnem. Od Tebe i od same sebe. Ali mi nikako ne dopustiš. Nego me samo povučeš, izvučeš iz same sebe i uvučeš u Sebe. Nekako i samo odjednom. Onda kad mislim da sam na dobrom putu i napokon se opustim. U onim trenucima blaženstva i sigurnosti u Tebe i sebe. Kad nema dubioza.
A ja stojim negdje između. Same sebe i Tebe. Kao da sam zaboravila kako razgovarati s Tobom i kako biti iskrena. I kako uopće napraviti sljedeći korak prema Tebi, i vršiti Tvoju Volju?
Pronađem te u bezbrižnosti oko toga što ću obući. Imam li uopće ičega što je čisto. Jer život ide, jer si u meni bez obzira na čistoću i odjeću. Ne uvjetuje Te apsolutno ništa. Ni moja unutarnja prljavština, a kamoli ona vanjska. Nekad ugledam Tebe kada se zagledam u svoju nesavršenu, nečistu ljudskost. Na sekund.
Oznake: duhovnost
