Pregled posta

Vrata koja me vode do Tebe

Sjedim na trijemu, malo prije 8h je. Kad vidim na mobitelu da je 7:30h, a ja još uvijek gori u sobi, imam osjećaj kao da je već prošlo pola dana. To je valjda zbog djece koja idu u školu i Ive koja me podsjeti na to malo prije 7h. Ma moj dan započinje tek u 10h. Sva ona budnost prije 10h je tek priprema za dan. Dakle, vrijeme od 7h do 10h je vrijeme za odgovaranje na zov prirode.
Iva je otpremljena u školu, a ja opremljena kavom i doručkom za novi dan. I baš se mislim: “joj Bože neka me prosere pa da u miru mogu ići u dan…”, svakako uvjerena da će se to tako i dogoditi. ALI NE. Dolaze Iva i Daniela i zovu me da oden s njima u njihov razred. I oden… kako ja odem, ode i svaka mogućnost pražnjenja crijeva. Nema veze, možda će biti popodne. Što se toga tiče nemam problema. Bit će.
Poskakujemo nas tri do 1. razreda, ulazimo i sjedamo u prvu klupu. Njihova učiteljica me pozna, svakako mi poruči “Karibu” što znači “dobrodošla” na što ja odgovaram “asante” hehehe osnove Swahilija. Nas tri sidimo na toj drvenoj klupi koja je povezana sa stolićem. I sad je pitanje jesam li ja toliko niska i sitna pa zato imamo mista, jer su one svakako sitne, ili je klupa velika?? A ne bih baš rekla da je klupa velika… Leida je u pravu kad mi kroz smijeh kaže: “ooo you so short…”
Prepisuju Daniela i Iva s ploče, malo se grlimo, malo poskrivečki pojedemo ubuyu. Uh ja u jednom momentu odem vanka poslušati kako ide pjesma “Old MacDonald had a farm” jer mi je rekla teacherica da ih to naučim to pjevati. Vraćam se ja i sjedam, i vidim dva popisa. Jedan kod Daniele naslovljen “Swaili speakers” a drugog sastavlja Iva pod nazivom “nose makers”. Pročitam ja to i dodam Ivinom naslovu “i” jer sigurno nije riječ o onima koji prave noseve. Gledam jedan popis, gledam drugi popis… i uočim svoje ime. Bila bih presretna da san na ovom prvom jer to znači da parlam Swahili, ali ja sam na ovom koji cinka ove koji prozivode buku. Thanks a lot gurls. Mi se smijemo bahahah, a one dadnu učiteljici te popise cile ponosne što su male drukerice
hahaahahahahahhah pogotovo Daniela. Ma zamislite vi to. I sad će oti jadni na popisima dobiti kaznu. A na svakim vratima u školi stoji isprintano “SPEAK ENGLISH. NO ENGLISH NO SERVICE”. Eto pa ti pričaj svoj materini jezik. Dođe vrijeme marende i ja oden pojesti nešto. Nakon par minuta dolazi Iva uplakana jer se slučajno ravnalom žlepila po oku. Zovemo i Tomu da ju smiri i utješi. Ali ju još uvijek boli. 30 minuta prođe i opet smo u razredu.

Ne znam je li u jednom momentu teacherici dojadilo predavati ili što ali dva sata smo pjevali i glupirali se. Najprije smo pjevali tu “Old Macdonald had a farm”. A svaki put kad bih ja otvorila usta i pivala jedan mali bi si pokrija uši hahahahahhaah okay poruka primljena ali ne i pročitana hahahhaaha. Nakon toga je mala Daniela pivala na hrvatskom jeziku pjesmu “Mi želimo uzdić Isusa”. A čak si je i riječi zapisala ali po swahilijskom pisanju i čitanju određenih slova. Onda sam ih ja išla učiti pismu Dalmatinac od Grdovića, pa neki su povatali riječi. Ma preslatki su, pogotovo kad mi kosu diraju, glade, pletu.

Dođe famozni ručak, ja na brzinu pojedem ugali i fažol misleći da ću trebati Ivi ići prati kosu jer ide na friz. Ali ne. Ja se natrpala što brže, badava. Ode Iva na frizuru, ostala dica u razrede a ja odem malo danit.
Koliko god se trudila ući u korak s Tobom i sa samom sobom, uvijek nekako isklizneš. Odustajem Te tražiti vanka, i evo pristajem Te tražiti unutra. Prestajem tražiti vidiljive znakove nevidljivog. Valjda mi to poručuješ. Da zavirim u sebe kako bih tražila Tebe a ne sebe. Uostalom, pronaći sebe u sebi bez da tražim Tebe u sebi - nemoguće. Kako mi je lijepo Zdenko poslao citat sv. Augustina: “Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe.” Onda je prva poduka ta da sam izvan sebe. Trebam doći k sebi.
A kako da dođem k sebi. I kako da uhvatim korak sa samom sobom, i s Tobom.

polako puštam, Boga
Bogu da bude Bog,
drugi da budu drugi
Puštam Bogu da me odnese, daleko od drugih,
sebi
Da me odnese sebi donoseci me meni. Iako me je strah puštati
Jer me je strah samoće
i biti sama s Njim,
s Njim,
samo s Njim.
Ali se ne bojim.
Strah me je otići od ljudi
i doći sebi.
Ali se ne bojim.

Jer je strah da ako odlazim od njih,
da odlazim od nečega sto jest.
A što jest to nije.
Ne znam mogu li
i ne vjerujem da mogu podnijeti
samoću
koja je sve samo ne samotna,
tišinu
koja je sve samo ne tiha,
šutnju
koja je sve samo ne šutljiva,
mir
koji je Mir.
Ne znam mogu li podnijeti Boga.
Mogu li podnijeti
dobiti Sve
kad ostavim
ono ništa

Stojim pred Tvojim vratima. Sva ostala vrata su zatvorena i nema ih više. Tvoja su tu i široma su otvorena. „Napokon”, mislim se u sebi. Nakon tolikih kucanja po vratima koja nisu za mene, pokušaja da uđem kroz njih. Mijenjanja same sebe ne bi li se vrata nekim čudom otvorila. Napokon uđem kroz neka vrata, povirim unutra, jedan korak napravim i onda bivam izbačena, tako nasilno i grubo. Toliko kucanja, plakanja i moljenja da me bar netko primi tamo gdje ne pripadam. Ostavljena vanka sama bez svojih vrata na koja bih pokucala i bez svoje prostorije. Kako da uđem kod Tebe? Kako da napravim taj korak kojim ću ostaviti predprostorije iza sebe i ući u Prostoriju?

Iva se vrati s pletenica uplakana jer ju boli glava od frizure. Oni to dobro nategnu. Pa joj Tome dadne nešto sitno da si kupi pipi, odnosno lizalice. Uh sad bih i ja pošla i uzela si ih 100 komada koliko su slatke. Dobije ih 18 hahahaha neloše. Pa ja pošaljem slike Ivinog novog friza u grupni i čujemo se s Martinom preko videopoziva.

Prokuhavam mudante, čarape i oti bijeli veš. To je tako opuštajuće… Ipak pitam Rebeccu bi li mi pomogla ražentati, ona pristane, jer nekako mi se čini da bi joj dobro došlo. Prebacim prokuhanu robu u kantu i odemo do sudopera za pranje robe. Pa ražentavamo, ja mudante a ona čarape. Ražentamo, ja kažen da ću ja ostatak a njoj dam mobitel da landra po njemu. Hehe. Rišin sve to i dolazin do Tome i Rebecce koji sjede i svatko je na svom mobitelu. Uskoro će večera pa ne tražim Rebeccu da mi ga vrati. Tome me primi za ruke i pita me: “hoćeš li joj biti kuma na krštenju?” Hahaahhahaahahaha pa Toooooomeeeeeee dddddddddd ofc da hoću. Mislin… kužin ja da je to velika obveza, ona bi mi bila treće kumče. SPREMNA SAM, MOŽE!!!!! Momentalno mi projuri kroz glavu da se događa. Vežu se konci za koje se pitam jesam li ih spremna sve do Hrvatske odmotavati i ne caknuti ih. Koliko god sam spremna na to, toliko me je i strah da neću uspjeti u tome. Ne želim da odu u zaborav i ne želim da njihova lica postanu tek obrisi mog iskustva i života ovdje. Želim cijele njih, i cijele nas.

Nakon večere dođu Rebecca i Iva do nas pa igramo candy crush. Ledeno im je pa odem po jakete i čarape. I svaki put usred igre one dadnu mob meni i kažu “play for me” kako ne bi izgubile hahahaha a jesu lukave. Rebecca se počinje opuštati. Inače je jaaako sramežljiva i tiha. Dok igramo igricu Iva sjedi na meni, a Rebecca je naslonjena na moje rame. I baš nam bude lijepo, pa malo passion fruita pojedemo, pa se malo vidimo s našim hrvatima koji nam nedostaju. I tak. Pa se glupiramo. Nešto plešemo ovo ono. Uhvati mene Iva za ruke i kaže mi da raširin noge. Ja odradin to i ona se sklizne kroz moje noge, i meni ispadne iz ruku… BUM glavom o pod… a Rebecca i ja ju grlimo i ljubimo da brže prođe. I prođe i nastavimo,
I na koncu odemo leći. I ja skužim da ja Ivu uopće ne spremim za spavanje, a ni ona ništa ne spominje. I ja opet skužim da oni svi spavaju u onome u čemu su tokom dana. I ja se sjetim da smo njima 5 dale kao posebnu robu koja im je pidžama, a npr Sarah sad tu majicu nosi za po vanka. Mislin, okej, ako njima to ne smeta i ako im je svejedno hahahaha eto, to kažem da znate da nema ovdi posebne odjeće za ovo, pa za ono, pa za treće. Sutradan je Iva obukla svoju pidžamu.

Mi u vrtu… Tome i Richard od 6 ujutro. A ja došla oko 9, 10. Richard je inače učitelj, i tog dana je imao jedno predavanje a ostatak dana je radija u vrtu u svojoj finoj odjeći za školu. To što je u finom džemperu, finim gaćama, finim cipelama - nebitna stavka. On izore cili red u 2 minute. Hahaha legenda, a visine kao i ja je. Stalno ima osmjeh od uha do uha, i mene pokušava naučiti Swahili. I neeema stajanja. Ja čupkam tu travu i svako malo pogledavan sidi li itko pa da i ja mogu bez grižnje savjesti. Ali ne, oni rade kao da nema sutra. Nećemo se lagati, ja sam svoj dalmatinski ritam rada-pauze ispoštovala, bez nekog pretjeranog beda. Ali ono, malo mi je ipak bilo neugodno. Tome u japankama, ja u birkama i čarapama.

A dadnu meni školske kuharice griz koji se pije jer je rijetko napravljen. I pričaju one nešto, pa se smiju, pa pričaju, pa nešto meni pričaju, pa se smiju. Smijem se skupa i ja s njima. Jer ako se ja smijem s njima, onda se smiju sa mnom iako se rugaju, ali se rugamo svi skupa meni. a na to pristajem. Ne pristajem da se meni ruga a da ja u tome ne sudjelujem. A ako ćete mi se rugati e onda i ja sudjelujem u vlastitom ruganju. Ostaje vječito pitanje je li se smiju posprdno ili se smiju iz dragosti. Pa se tako ja smijem s njima iako neman blage što one pričaju hahahaha… popijen ja griz i iden oprati šalicu, dolazi do sudopera jedna kuharica od njih tri. Nosi ona šporko suđe, jedno opere a ostatak ostavi… meni. Domišljato, vjerojatno je pretpostavila da ću iz peistojnosti oprati i to njihovo hahaha ‘ko tu koga voza… i vraćamo se nazad u vrt. Ručak sam jela prstima kako i doliči. Što je ispalo super jer nisan dobila žlicu, a bila gladna pa ju nisan tribala čekati nego sam se odmah bacila na posa. Ali s prstima. I onda OPET u vrt. Blablablablablabla prolazi dan, živimo život. Čupkamo travke, sadi se, vamo namo.

I opet smo Rebecca, Iva, Daniela i ja kod nas posli večere. Igramo candy crush, i plešemo. Zapravo najviše plešemo to jest radimo gluposti. A presmišno je. Rebecca prducne, opustila se!!!! Hahahaahahaa ma top. Daniela izvodi neke monade, twerka, Iva ju zvizne po guzici pa ju ova lovi hahahahaha urlaaaaamooooooo!!!! A Rebecca snima. Ovog puta Iva i ja ju idemo spremiti za spavanje. Pa odlazimo gori u moju sobu. Nakon nekog vremena dolaze Rebecca i Daniel. I opet nakon nekog vremena dolazi ostatak dice. I svi s vrata gledaju i čekaju Ivu da se spremi. A ona se tracka hahahahaha što i Leida kaže. Uoče balone za vodu. I uzmu ih, a ja im objasnim da ih ne mogu puhati jer je to za vodu. Pa ja jedan napunim. A oni se razbježe… odem na balkone i bacim jedan. Padne taman pred noge jednog diteta eheheehhe mi se smijemo. Iva mi poželi laku noć, zagrli me i poljubi me, Munira me isto poljubi za laku noć. I svi se ispozdravljamo. Ne mogu vjerovati da su me tako prihvatili, do te mjere. I osjetim širenje srca.

S crnim ispod noktiju, prljavštinom izvana, a čistoćom iznutra završi još jedan dan. Koji je bio ispunjen zagrljajima, nježnošću i milim pogledima. Manjak mirišljavosti, čistoće i urednosti me ne tangira toliko. Sve je to kompenzirano onime što je osjetilima neosjetljivo, razumu nedokučivo, a srcu tako jasno.

Kosu perem jednom tjedno, subotom, a tijelo polijem svaku večer.

Post je objavljen 02.11.2022. u 10:52 sati.