Mislila sam da ćeš me okončati. Dok si od mene tražio punih 100%, a ne 99.9%. Jer i taj 0.1% poništi svih onih 99.9%.
“Drži ljude na pristojnoj udaljenosti, ali Boga nikad ne.”
Mogla bih danima dubiti nad ovom izjavom. Iz jednog ekstrema, zidova, hladnoće i prekomjerne udaljenosti - od same sebe i, ponajviše, drugih. U drugi ekstrem namjernog pretjeranog približavanja. Namjernog dozvoljavanja da me razočaraju, povrijede, iskoriste i ismiju. Ne bih li tako došla do one udaljenosti koja dozvoljava Bogu da dođe i bude između mene i drugoga.
Kako smo s. Marijana i ja jednom šetale i pričale o tome. “U svaki susret ideš s Bogom.” Ali on stoji spram mene. Između mene i druge osobe. I kako bih filtrirala svoje postupke i kako bih se zaštitila. “Sara, neki ljudi ćete namjerno povrijediti, takvi su…”. Treba se time znati nositi. Ništa nije jednoznačno i ne postoji sigurnost da jedno pretpostavlja drugo. Jer si vjernik ne znači da si dobronamjeran. Jer si čovjek i imaš svoje unuatrnje i vanjske borbe, shvaćaš težinu života, ni to ne znači da imaš empatije prema drugima. Toliko je trebalo, dva ekstrema. Namjerne naivnosti i oslobađanja drugih od sumnji za koje znam da su istinite, ne bih li na vlastitoj koži osjetila gorčinu naše ljudskosti. Svaki put uz Boga. Bacila bih se u vatru i molila se da izađem nespaljena s naučenom lekcijom. Da se vatri ne približavam. Na pristojnoj udaljenosti je toplo i ugodno. Preblizu sam - opeći ću se, izgorjet ću i nestati. Predaleko sam - hladno mi je.
“Drži ljude na pristojnoj udaljenosti, ali Boga nikad ne.”
Brisanje svojih granica, rušenje vlastitih zidova, ogoljevanje same sebe. Možda je i bolje da sam ih sama obrisala i porušila, nego da je to napravio netko drugi, nasilno. Ostala sam bez zidova i ostajem bez njih. Ne bih li susrela Tebe u svojim odajama, u svojoj nutrini. Jer ono s čime dolazim ili ne dolazim pred druge, s tim istim dolazim ili ne dolazim pred Tebe.
Kad imam zidove, onda imam zidove za sve - uključujući i za Tebe.
A moj zid odsad bivaš Ti.
Oznake: duhovnost
