Kad nestane struje… bude crnilo. Ne vidiš prst ispred nosa, ali doslovno.
Put od Momboa do Mabughai noću nije ugodan uopće. I noću se ne putuje, ne samo na toj realiciji nego bilo kojoj. Previše divljačkih vožnji po ne tako ukroćenim cestama. Mnoga auta nemaju duga ili kratka svjetla.
Mombo se može klasificirati kao mjesto, manji grad. Od Momba do Mabughaia ima jedno uru ipo. Po dvosmjernoj, uskoj ulici, bez rasvjete i bez ograde na toj strani ceste koja završava a započinje strmina. S druge strane ceste je opet strmina ali suprotna. A cesta je krojena zavojima kroz tu planinu koja se zove Usambara. Krajolik je raznolik. I čak bih se usudila reći da konkurira krajoliku Lijepe Naše. Sve je jaaako zeleno i vijugavo. Gore pa dolje. Vegetacija je raznolika i po vrstama, i po visinama, i po širinama. Mjestimice se vide izrovana polja, a nekad uhvatim ljude kako kopaju. Što se čini kao da rade usred ničega. Izgubljeni negdje u prašumi čiji je dio razgoličen kako bi čovjek mogao preživjeti, ali ne nauštrb nje. Skupa s njom. Skladno divlje, skladno neuredno.
Oksimoron kao i sam Bog. Koji se toliko puta kao takav očitovao u mom životu. Blago strog i strogo blag.
Za selo Mabughai siđemo desno s puta. Imamo još nekih 15 minuta. By the way, ovdje se vozi kao i u Engleskoj.
Asfalta više nema, put je zemljani. S ogromnim prijevojima i udubinama. Treba ti terenac i pogon na sva četiri. Nije baš za neke gradske aute. Odvežemo se jer vožnjom letiš na sve strane i taj pojas te guši. Nastambe, kućice i dućančići su jednake boje kao i put. Napravljene su od cigli koje su najčešće povezane blatom, a neke su i cementom. Neke su od drva. Najčešće sadrže jednu prostoriju i wc. MamaBrill hairstudio gdje cure odlaze na pletenice se sastoji od jedne prostorije u kojoj se radi. Malecki stol za potrepštine i prijenosni ladičari. Ukrašen s nekakvim visećim umjetnim cvijećem. Na zidu je ujedno 6 ogromnih plakata s primjerima frizura. Tu je naravno i isprintan cjenik. 5 plastičnih stolica tako da je više od pola nas sjedilo na podu dok se čekao red za pletenice. Vani je wc u maloj prostoriji, metar sa metar, čučavac. Spustiš gaće i mudante, čučneš, obaviš, uspraviš se, navučeš gaće i mudante i ideš dalje pitajući se kako zbrinjavaju govna. Jer baš i nisam vidjela cisternu. Nema wc papira, nema puštanja vode, nema pranja ruku.
S druge strane madam Cathrine, učiteljica iz škole St. Benedict, je većinu svoje kuće zazidala sama, poslije suprugove smrti. Njezina se hižica sastoji od dnevnog boravka sa stolićem na kojem je onaj prijenosni špaher na plin. Tu su još tri sobe i wc čučavac. Vani je još i zasebna prostorija napravljena od drva u kojoj se jede. Kod nje spava još 15 djece koja žive previše daleko da bi ih roditelji svakodnevno vozili do škole, a kamoli da bi pješačila. Ona, njezin sin i njih 15, starija kćer je u srednjoj. U jednoj sobi njih 7 raspoređenih na jedan krevet na kat. I ostalih 8 u drugoj sobi također s krevetom na kat. Poslagani kao srdele, spavaju, pretpostavljam neometano i bezbrižno plutajući prostranstvima snova. U trećoj sobi spavaju madam Catherin i njezin sin petaš. Dnevni boravak je opremljen s tri ogromna trosjeda koja su kupljena još za vrijeme života njezinog muža. Kaže da joj je ljepše kad su djeca s njima jer nemaju toliko vremena tugovati za ocem i mužem.
Nastambe u većini slučajeva zauzimaju najmanje prostora parcele. Najveći dio zauzima vrt. Što to oni sade? Sve skupa kada gledate iz svoje visine, stojeći, hodajući, prvenstveno se uočavaju palme i razno razna drveća. Nastambe se izgube.
Smeća i plastike nažalost ima po putu. Smeće se zbrinjava tako da se pali ili, češće, zakopa. A mnogo boca i raznih omota završi uz cestu gdje je bačeno usputno u vožnji ili hodu. Od bio-otpada se radi kompost. To je dakle činjenica, koja se ovdje ne prakticira - jer ljudi ne znaju. A velika većina se bavi poljoprivredom i potreban im je kompost.
Znači imaš fore do otprilike 18h da obaviš sve što imaš van kuće. Jer nema rasvjete i mrkla noć je. Što znači da nebo bude krcato, krcato zvijezdama :)
Agregati se koriste, na benzin. A jednako učestali su i solarni paneli. Zapravo ne - agregati su rasprostranjeniji jer su pristupačniji. Župa ima solarne panele i putem njih se može zagrijati voda tokom dana, ali ja sam se s vodom koja je tako zagrijana tuširala možda 5 puta. Za Rebecu, Sarah, Danielu i Ivu zavrijem lonac vode za tuširanje koju onda pomiješamo s hladnom vodom da bude taman topla. Ja se otuširam mrzlom vodom jer mi se ne da opet ići dole pa gore pa dole. A sad sam se već navikla na tu temperaturu. I bez neke posebne pripreme i nasilnog kročenja pod tuš zakoračim pod svoju pokoru. I tako se redovito događalo kad bih svjesno i namjerno obavljala pokoru da bi topla voda došla. Neka bude hladna i neka bude bolna.
Ma čak i te “glavne” ceste nisu baš nešto uređene. Nema razdijeljne linije, bočni krajevi ceste se mrve… i nekako se čini da će cijela ta cesta odsklizati. Put do kojeg se dođe skretanjem s glavne ceste je u većini slučajeva zemljani.
