Uh, zamisli da kakam u poljskom wc-u i da nema nikakvog vodovoda. E stvarno ne znam kako bih.
Vodu imamo *besplatno*. Jer je u blizini izvor koji ne presušuje. Pa stanem i shvatim. Voda je blago. Voda je život. Cijevi su stavljene i mislim da svaka obitelj ima pristup vodi. Na prvu, dok teče iz špine, izgleda čisto. Ali kad napunim lonac vode vidim prozirno žutu tekućinu. Ljudi je takvu piju. Tome i ja ne, samo prokuhanu za kavu, čaj, a flaširanu onako drito.
Postoje te cijevi koje dovode vodu. Postoje, naravski, i cijevi koje odvode vodu. Odvode ju negdje mrvicu dalje u šumu, ili negdje već iza kućice. Baš bih htjela otići do tog izvora vode. Neki dan smo se kupale u rječici, ne znam je li to od tog izvora, a i ne znam koliko tih izvora ima. Išle smo do madam Catherine, Ivine i Danieline učiteljice, nas 6. Ali njih nije bilo. Pa smo produžile skrooooz dolje u polje. Do potoka. U šumi smo, u dolini. Tako je lijep osjećaj. Kao da si u srcu zemlje, u srcu prirode. Takav je cijeli Lushoto, zbog svoje zelenosti i raznovrsne flore i faune. Najprije smo sjele i točale noge. Pa se krenile prskati. Pa se na kraju i cijele ubacile. Ja sam najprije otišla po suhu odjeću da se imaju u što presvući, da ne idu mokre doma. Jer nam kupanje svakako nije bilo u planu. Ubace se u potok. Kakvo je to veselje bilo. Koliko je prskanja bilo. Koliko je smijeha bilo i upućenih osmjeha. Voda je našim ulaskom postala mutna, jer je dolje mulj. Baš gusti, gusti teški mulj, staneš i jedva nogu izvučeš. Tako je meni Birka ostala u tom mulju. “WHERE’S MY SLIPPAH, WHERE IS MY SLIPPAAAAAHHHH”, derem se ja s Ivom u naručju. A malecka Iva se dere na mene kao prava mama: “I TELL YOU WHAT, I! TELL! YOU! WHAT!. Jer, naravno, rekle su mi da ne ulazim u šlapama, ali ja kao vrsna poznavateljica mora, voda i mulja - ušla… i eto ostala mi šlapa u mulju kako bi bila pronađena u roku minute.
Donila sam sa sobom i neke škarice za vrtlarenje koje ćemo odniti u tu organizaciju koja organizira planinarenja i ture po Lushotu - Friends of Usambara. Pa ćemo probati izvući za mene besplatnu turu po Usambara planini, prašumi. A ne, na kraju sam dobila popust 10$, nije mi žao para, baš želim planinariti kroz njihove šume… Tomi ide cjenkanje. Ja se učim. Evo uspjela sam dobiti taj jedan pare za 10,000 tsh, a ne za 15,000 tsh. Dakle, ja ponudim 8,000tsh. On odbije i kaže “hapana, 15,000 tsh”. E onda ja kažem “hapana, basi kwa 7,000tsh”, uz koliko-toliko ozbiljnu facu. E onda on ponudi 10,000tsh, a ja kažen: “sawa, anaweza kwa 10,000 tsh”. Ha ha. A što da kažem…
Pokakam se i govanceka odu u kanalizaciju, kao. Tu negdje oko škole. Govnjare su nedaleko od kućica. Ne prazne se. Pa kad se napuni… ne bude baš ugodno. Ne znam točno kako reguliraju količinu kakice jer nema cisterne. A ne znan, valjda se to razgradi... hahaaha evo stvarno ne znamo ni Tome ni ja. Kako je bilo po tom pitanju u Monduliu, hm, gdje je u misiji bija prije Lushota.
Oni ovdje ne znaju za pojam zornica. Tako da je ova Misa u 6:30 “klasična” jutarnja. A ne tretiram ju ni ja kao zornicu. Ali se pripravljam za dolazak Božića, za dolazak malog Isusa. Svakog dana je sve više i više ljudi na njoj. Pjeva se, isto traje niti pola sata. “Niita kushukuru kwa kua ni meuumbwa kwa jinsi ya ajaaabuu, naakuutiisha”.
Uvijek kad to pjevaju, ma kad svaku pjesmu pjevaju, dođe mi do srca ljepota svijeta i ljepota raznolikosti. Ne vidim svoju bijelu kožu i ne vidim njihovu crnu kožu. Nije me sram i ne osjećam se kao outsider ovdje. Ljudi kao i svaki drugi ljudi. A mi njih u glavi romantiziramo, pogotov djecu i radimo od njih ne znam što. A ljudi kao i svaki drugi ljudi. Sa svojim životima koje žele živjeti u miru i skladu. Obitelj, kuća, posao, male radosti. Žive istu onu dosadnu svakodnevnicu kao što je i naša, a koja je u svojoj nezanimljivosti najveći blagoslov. Kako izgleda njihov dan? Tako ja nekad iz fore kažem “I am also black” a one se smješkaju i kažu “no, you are white”, a onda ja uvrijeđeno kažem “NO I AM BLACK”. Iva je još puno ranije, prije mene, svakako počela tvrditi da je ona mzungu, bjelkinja. Zna ona koliko su to irelevantne stvari. Koje čine razliku tek na vanka. Ništa nije jednoznačno.
Danas krstimo Rebeccu... moje malo veće kumče :)
Hahaha, a one mene pitaju kako da me zovu, uz Sara. Ja njima kažem: tetka, aunty, hahaha. I one sad meni kažu, kad žele nešto: “but tetka pleaaaseee”
