Pružam ti ruku, ideš li?

Nedjelja je, dakle ujutro u 8h nam je Misa. Traje sve do 11:30. Jer danas se Tome proglašava župnikom. Malo prije 7h me sad već po običaju budi Iva, dolazi se umiti i obući kod mene jer su joj sve stvari u mojoj sobi. Tako smo se dogovorile, a vjerujem da ćemo uskoro skupa spavati u krevetu (što sam ja na prvu odbila…) jer mi se počinje uvlačiti pod kožu. To je i za nju praktičnije pa da ne mora ići iz spavaonice do mene. Šestogodišnja Iva koja mi dnevno uputi stotine najčvršćih zagrljaja i u obraze se poljubimo otprilike 5 puta. Tomu zove “babu” što znači dida. Jer joj u praksi i je kao dida. Ona je dijete cure koju je on još prije 10 godina “uzeo pod svoje”.
Obje se spremimo za Misu i idemo svaka svojim putem. Iva ide s ostalom djecom popiti čaj, a ja idem jesti doručak u župnoj kući. Za doručak su mandazi. To je nešto tipa krafna nakon 3 dana što je stajala. Suho je, ali je fino, i hrana je. Ja to još dodatno nakvasin u kakau pa je top! Pojeden, popijen kavu i iden vanka čekati skupa s ostalom djecom Misu. To su djeca koja ostaju ovdje u školi, ne idu doma. I tako čekamo, čekamo i čekamo. Krenemo prema crkvi. Koja je udaljena 15s pješke, ha-ha-ha. Zapravo, ja sam brzinski otišla piškiti i idem prema crkvi trkom. Susitižem ostatak taman pred ulazom. Pratim ih, penjemo se na kor, gdje većina djece sjedi.

(…) Hahaha čujem ih sad dok pišem kako pjevaju “Mi želimo uzidić Isusa…” hahahaha a to smo im nas 6 stalno pivali uz koreografiju, e imam snimke. (…)

Sjedamo i čekamo da počne. Počinje, zbor ulazi uz koreografiju. Sitna koreografija, ništa posebno, više kao posebno hodanje… kako da kažem… dva reda zbora, svaki na svojoj strani po sredini onog prolaza. Ulaze svećenici. Prolaze između zbora. Tomislav, vidim ga. Naravno da ga vidim, mislin ono. Nas dvoje jedini bijelci, odnosno on jedini bijelac kojeg ja vidim. I osjetim takav ponos i zahvalnost što ga poznajem. Što pričam s njim, što ga mogu zagrliti i što on mene zagrli. Srce će mi eksplodirati. Tako mi otprilike bude i kad dođem na Zdenkovu Misu. Ponos me ispuni i prelije se iz mene, i tako nestane. Ostane samo na stjenkama mene. Srž tog osjećaja ostane na periferiji mene. I tako opstane u meni, zapamćeno u milele namilele - vijeke vjekova. Iva i ja skupa pratimo Misu. Kad sjedimo onda sjedi na meni ili na Leidi. Kad stojimo ona se popne na klupicu, s leđa mi baci ruke oko mog vrata, obgrli me i nasloni se na moja leđa. Glavicu nasloni na moje rame i međusobno si pridržavamo glave glavama. Polako shvaćam da je odluka da sam na Misi s dicom kriva odluka. Jer od glupiranja s njima ne stignem baš pratiti Misu. Malo se s Ivom izgrlim, malo s Leidom poglede izmijenim, a svako malo me Rebecca poškaklja po leđima i pravi se da to nije ona pa tako i ja nju.

Dođe primanje Tijela Kristova, spustim se, primim Ga i ostanem dolje u posljednjoj klupi. Na tom mjestu dočekam kraj Mise. Prije samog kraja krenu monolozi uslijed predstavljanja Tome kao novog župnika. Ja to ništa ne razumijem i isključim se. Odem u neke svoje odaje, u svoj svijet koji je nekad nesiguran, a nekad siguran. Trenutno se doimam kao strankinja u vlastitom svijetu. Više sam strankinja samoj sebi nego li sam strankinja ovdje u Tanzaniji.
Polagano me valovi boja i nota odnesu u neprolaznost onoga što nikako ne mogu percipirati kao neprolazno. Iako živim taj konac neprolaznosti koji se sad cijeli nalazi u mojoj ruci. Svejedno je prolazan u mojoj glavi.
Uđem zapravo vrlo jednostavno u Vrt. Uđem jednostavno jer ga promatram izvana, iz zraka. Hvala Ti na tome što mi pokažeš svako toliko da iako sam ja presušila i bez snage zadnjih godinu dana da radim u Vrtu, Ti ga održavaš.
Sad je prošlo već godinu dana od tog momenta. I od boravka u Karmelu. Od zadnjeg aktivnog vrtlarenja. Od zadnje vode.

U Africi kiše baš i ne padaju i nema vode za na bacanje. Kad sam bila u Monduli Juu gdje je bas sve suho i prašnjavo, bez zelenila, bila sam u sebi. I mislila se kako jasno vidim svoju nutrinu, svoje stanje. Presušeno je, suho i više od presušenog. Ali ima života, ljudi žive. Ja isto idem dalje, iako nemam vode u sebi. Dolaskom u Lushotu ušla sam u svoj Vrt. Iako nema kiše, zeleno je. Kao što i kod mene nema kiše, ali je zemlja rahla, plodovi postojani i zeleni se. Bog to već nekako navodnjava, Vrt u kojem boravimo Bog i ja, u srž mene same. Ovdje isto baš nema kiše, ali ima zelenila koliko ti srce hoće, ima vode. Moj Vrt koji nije zapušten, i koji nije presušen kao što sam ja presušena. Jer su to dvije odvojene sfere. Koje Bog vodi, i o kojima Bog brine, posebice o Vrtu. Od onog momenta, prije godinu dana, sve je bilo na Bogu. A na meni je samo bilo da budem poslušna, ponizna … i strpljiva. Umorna i presušena, s vjerom koja jedva da postoji, uz crnilo i trulež, ipak vjerovati da Bog vodi i da me nije napustio kako se činilo. A činilo se tako sasvim jasno. Onda je to bilo skoro pa nemoguće jer je svakim danom vakuum postajao sve jači i jači. Dok mi se kosti nisu počele lomiti, a duh klonuti. A oni najjači vriskovi boli i vapaja Bogu su bili nečujni. Mogli su ih osjetiti samo Bog i moja duša.

Ovog puta je kugla ispala iz mojih ruku ne mojom krivicom nego si ju Ti izbio. Ostali su šok i nevjerica dok gledam rasute komadiće kugle po podu. I pitam se potiho, bez ljutnje, ali s dubokim razočaranjem “kako si mi mogao to učiniti?”. Opet, opet i opet. 12 godina posla si mi razbio, koliko je prošlo od prve kugle koja mi je ispala. Pa sam sama tražila komadiće te kugle, bez ičije pomoći. Tražila i odustala. Od Tebe i od sebe. Jer u tim godinama baš i nisam mogla ići u dubioze i shvatiti čemu me učiš. Ipak je lekcija naučena. Nekako sam sastavila kuglu, izmišljajući nove dijelove, zaljepljuvanjem starih koje sam uspjela pronaći, i mogla sam ju opet držati. Uz tvoju posrednu pomoć, s Majom. Ali to nije ta kugla, ja sam svejedno bila zadovoljna njoma. I ti mi ju izbaciš… bila sam ipak preljuta. I odeš. Opet odeš. Pa si ponavljam “tu si, tu si… negdje…” da izdržim boli novog pucanja, novog obnavljanja i novog preslagivanja.

Iva i ja smo u sobi u kojoj spavam jer Tome i ostatak svećenićke ekipe ima sastanak u tom stanu. I mi ne smijemo izaći jer oni ne smiju znati da smo mi tu, a već su u hodniku. A dobro, s Ivom je lijepo, s njom je toplo. Ona istražuje neku vrećku, a ja slažem njezinu robicu u ormar da bude pregledna. Nakon toga ležimo i bezveze pričamo s krunicom koju joj je Damjan ostavio po odlasku. A nakon toga zaspemo. Budi nas Tome, vrijeme je za ručak. Iva se jedva razbudi. Idemo do školske kuhinje i na stepenicama jedemo ugali, fažol i krišku avokada. A ja nakon toga pojedem jos riže koja je svećenicima ostala. I sad mi je takva kiselina u drobu…
Malo se odmorim i dolazi Daniela po mene da odnesem rukavicr Tomi. E super!!! Idemo vrtlariti, sad ću se ja fino praviti važna samoj sebi i zamišljsti kako vrtlarim u svom Vrtu. He he moš mislit. Dolazim do Tome, a Tome nad kanalizacijom - zaštopanom. Idemo ju odštopati. Mislim, on ju je odštopa. Nadam se da će i mene tako odštopati od mojih govana. HAHAHAHAHAA
Sad kreće plesanje na Mlete Mzungu (u prijevodu: dovedi bijelca). To je hit pjesma. Poslušajte ju https://m.youtube.com/watch?v=eWAjKN1eHRE . Već znam koje pisme će mi zadavati boli i koju hranu ću kroz plač jesti… ali neka je toga.
Plešemo, plešemo i plešemo. Moj grijeh je što nisam uzela svoj bluetooth zvučnik pa moram žicati od škole njihov. Ali već sam ja njega prisvojatala.
Igrali smo i plesne stolice. I toliko smo se smijale. Smijale, smijale i smijale… i grlila se s Ivom. A Tome mi dao pusu u čelo.

Sad sam tu sa svojom novom kuglom koju mi je sam Bog dao. Nakon toliko godina koprcanja i traženja, molitve, bježanja. Sjedinjena, integrirana, spremna za visine za let cijelim bićem. Kako je Emina u svojoj knjizi napisala “čisto srce može svoj prvi otkucaj dati u jedinstvenom, ne razdijeljenom biću”.

Možda nema Božje utjehe, Božjih milosti, Boga onakvog kakvog je bilo. Ali to ne znači da će moja duša, moj Vrt otići u zapuštenost i trulost. Bog dela.
Kao što je Lushoto zelen bez kiše, tako je i moja duša zelena bez Božjih milosti.

Slatko mi ih je gledati. Ivu, Danielu, Rebeccu, Sarah, Jacquelin, Aminu, Senorinu, Fathumu, Leidu… najslađe mi je vidjeti ih kako se smiju dok pričaju na Swahiliju, kako peru odjeću u kantama, kako jedu rukama ugali i fažol. Lijepo mi je vidjeti ih kako se neometano igraju, hodaju i prolaze kroz dan. I kako melju nekakvu plastiku u ustima usputno dok pričaju, tako vješto da se kuži da imaju nešto u ustima a neometano nastavljaju pričati i promatrati te. Kad ih pogledam i kad sam s njima osjećam se kao djevojčica. I na moment mi bude žao što nisam, a drago što sam niska i izgledam kao da imam maksimalno 16 godina. Jer, eto, bar na sekund osjetim polet, brzinu i jačinu života koji se odvija unutra a ne na vanka. Dok ih gledam u onome što im je dano, što nije posebno izbirano i razmatrano hoće li se slagati jedno s drugim. Nosi se ono što je oprano i ono što se ima. Pa u svim tim kombinacijama svega što ide i ne ide bude toliko boja, životnosti i života. I bude čovjek, bude osoba. Ogoljena od vanjštine, tek toliko pokrivena da sakrije ono što se može i mora sakriti. Pa bez puno truda pokažu svoje unutarnje boje, one najljepše i one najautentičnije. Dok se ja toliko trudim pokazati svoje vanjske boje ne bih li pokazala svoje unutarnje boje. Uz toliko truda ni upola ne uspijem donijeti života na van. A unutarnje boje se na kraju pomiješaju s vanjskim bojama. Pa nemam ni unutarnjih ni vanjskih za pokazati, za dočarati, za živjeti. Pogubljena između unutarnjeg i vanjskog.

Čujem smijeh, a ne mogu dokučiti odakle dolazi. Na igralištu nema nikoga, spavaonice su prazne. Zovem Leidu a ona se ne odaziva. Niti Iva niti Daniela. Odem do školske kuhinje i kuharica me uputi prema bočnom krilu škole. Krenem i kako se približavan tako smijeh postaje jači. Jedno 5 metara sam udaljena od toga gdje se nalaze. A da se nalaze tu potvrđuje mi Angela koja izleti gola smijući se i pokrivajući glavu kako joj ne bi voda ušla u oči. Što se ovdje događa? Trebam odnijet japanke novoj curici koja se zove na E. Dolazim do ograde, u produžetku je zid od škole, naginjem se na ogradu i vidim njih 7 kako se tuširaju. Naime, ovdje se tušira tako da se kanta napuni vodom i onda se polijeva. Njih 7 sasvim gole, prskaju se, polivaju se, glupiraju se i smiju se. Uoče mene i kroz smijeh krenu urlikati. Ja skupa s njima. Maknem se i samo pružim japanke i kažem da ih dadnu novoj curi. Iva ih uzme, curica ih odbije i Iva ih obuje :) ništa neće biti neiskorišteno.

Odlazim i nakon nekog vremena se vraćam skupa s kuharicom koja je muslimanka. One su gotove s pranjem sebe i sad peru odjeću u tim istim kantama. Preko sebe su bacile pare raznih uzoraka i boja te ga zavezale oko vrata kao haljinu. Jedino ga je Daniela zavezala kao plašt iako joj se pikica vidi i tako pričala sa mnom… a muslimanka me maltene počupa za kosu i kaže “oh, you washed your hair”.
Ofc da sam oprala kosu, bila je natočena vaselinom. Te iste curke su mi 3 sata prije radile raste to jest pletenice. Neuspješno. Uzele su vaselin, natopile mi kosu i krenule plesti. Ponavljam, neuspješno. I tako sam imala 4 tanke pletenice na 40 minuta i kosu koja je ostala od vaselina i nakon 3 ispiranja šamponom. Ali nema veze, yolo, nakon još 3 pranja kose to će biti ok.
Tog su dana posljednje tri otišle, Martina, Ana i Jelena.

Nalazim se u Lushotu, u župi Sv. Benedikta. Na istom mjestu se nalazi i osnovna škola s vrtićem. Trenutno školu i vrtić pohađa 120 učenika od kojih je dio financijski dobrostojeći a dio ne baš financijski dobrostrojeći. Ako ti roditelji nisu platili školarinu - na posljednji dan roka za plaćanje nemaš pravo na školovanje, iako je već dio školske godine prošao. Ovo je privatna škola, postoje i državne. U državnim školama jedan razred se sastoji od otprilike 150 učenika. Od toga njih otprilike 20% položi ispite i završi školovanje. Jer s jednim učiteljem na 150 djece - kakve su šanse da svako dijete pohvata gradivo? Prilikom odgovora na to pitanje uzmite u obzir da samo učitelj posjeduje udžbenik.

Gradnja škola i plaćanje učitelja Tanzaniji nije prioritet, jer od toga baš i nema nekog profita, a građani izbjegavaju plaćati porez.

Tomislav je do prije nekoliko tjedana bio u župi u Monduli Juu. Monduli Juu je suho i smeđe, prašnjavo mjesto. S jako malo kiša, i bez pitke vode. Tu je bio župnik 7 godina.

Za to vrijeme je doveo vodu kod svoje župe. Pa sam za vrijeme svog boravka redovito mogla vidjeti lokalne ljude kako dolaze s kanistrima po vodu. Stoka je mršava jer nema zelenila. Sve je suho pa ju se nema nigdje ni odvesti na kvalitetnu ispašu.
Pokrenuo je sponzorstva za djecu kako bi se djeca mogla školovati. Iako su državne škole besplatne, djeci je potrebna uniforma, bilježnice, olovke… što roditelji sami plaćaju iz svog džepa - ako imaju. Ako dijete nema sve potrebno ne može se školovati. Također je pokrenut projekt toplih obroka kako bi djeca u vrtiću imala taj jedan topli obrok kojeg malo tko ima u Monduli Juu. Osim toga, dao je novac za završetak izgradnje ambulante i za popločavanje 400m2 rodilišta kako bi bilo u funkciji. Osim svega navedenog, uzeo je pod svoje nekolicinu mladih ljudi (koje sam upoznala) koji nisu imali perspektivu nalazeći se u svojim obiteljima te ih poslao na fakultete i daljnje obrazovanje. Tako je primjerice “otkupio” curu od njezinog oca jer je već bila prodata drugom muškarcu koji je 40ak godina stariji od nje za kojeg je trebala biti udata. Prislini brakovi između djevojčica i starijih muškaraca je česta pojava. Na Misi je jednom prilikom uočio da djevojčice pod Misom nisu odgovarale na one dijelove koji se odgovaraju. Po tome je skužio da ne idu u školu te ih je poslije Mise pozvao u drugu prostoriju i preko vjeroučitelja upitao idu li u školu. Odgovor je bio “ne, jer smo već udate”. Riječ je o djevojčicama od 8 do 12 godina. Sastavio je listu i predao mjerodavnim organima općine te su djevojčice započele svoje školovanje.
Ovakvi se odgovori (kvalitetnom) edukacijom ne događaju. Jer ako djevojčica nije u edukaciji, bit će prisilno udata, a dječaci će biti prisiljeni na rad.

U novoj župi mu je za cilj kvalitetno obrazovanje kojim će promijeniti onda razmišljanje novih generacija. Dati im sjeme boljeg život. Namjera mu je povećati kapacitet škole izgradnjom spavaonicama ili izgradnjom internata. Naime, djeca moraju pješačiti 5km i više, a autom se voze 35km. Time gube vrijeme za učenje. Stoga je dosta djece koja žive daleko u nemogućnosti ići u kvalitetniju školu, već su primorana ići u državnu školu. Također, s obzirom na činjenicu da je mjesto brdovito, jer se nalazi na vrhu planine Usambara, te je ponekad zagušljiv i blatnjav teren, za vrijeme dugih kiša put opasan zbog preplavljenih rijeka. Naposljetku, djeca trenutno jedu objede vani u dvorištu jer nema adekvatne blagovaonice, što i nije zgodno ako je ružno vrijeme.

Zasad je opremio spavaonice krevetima na kat, dosad su djeca spavala na spužvama.

Dakle, potrebna su sredstva za
1. Spavaonice za dječake i za djevojčice
2. Oprema za blagovanje poput stolova i stolica.

Stoga Vas molim, koliko možete, da uplatite. Jer je riječ o zaista ranjivoj djeci pa svaka kuna (ilitiga eur) zaista znači! Na slici su podaci. Sve ide preko Papinskih misijskih djela, a onda oni uplate Tomislavu.

Jedna curica je ostala bez sponzora. U međuvremenu joj je Tomislav našao sponzora, djevojku koja je također došla iz Hrvatske. Kad je ta vijest rečena njezinoj majci, majka je od sreće počela plakati.

To je ono čemu sam ja osobno svjedočila.

Nisu tek tamo neke priče, i nisu floskule.

Primatelj:
Papinska misijska djela
Ksaverska cesta 12a
10000, Zagreb

IBAN: HR8323600001500109114
Model: HR00
Poziv na broj: 303065
Opis plaćanja: za p. Tomislava Mesića

Teško mi je razgovarati s Tobom. Sve je rečeno u igri, pogledima, smijehu. Što onda meni preostane da ti kažem što nije rečeno, a ipak ostane previše toga neizrečeno, prešućeno, onih ključnih slova. Možda je dijelom to što ne znam kako da te percipiram i kako da te dohvatim. Tu si negdje u meni. I znam to sa svakim danom, po svakom udahu i izdahu. I svejedno mi te teško dohvatiti. Kao što je meni samu sebe teško uhvatiti i ući u korak sa samom sobom, tako mi je teško ući u korak s tobom. Stalno sam negdje između. Između nekog pogleda, nekog smijeha i onog udaha-izdaha. Sve je rečeno a ja nisam tu. Nigdje sam. Prisutna sam i svejedno me nema. Nema me u punini.

Tomo mi je dao dobru usporedbu. A riječ je o tome da sjevernjaču neću naći među zvijezdama kao u Hrvatskoj, jer nisam na istom mjestu. Naći ću neku drugu zvijezdu, i tu drugu zvijezdu tražim. Tako je sad i s Tobom. Tamo gdje sam Te prije pronalazila ne znači da ću Te pronaći i sad tu. Kao što znam da si svud oko mene to je dovoljno da znam da ću te već negdje pronaći, ako ne van sebe onda u sebi.

A htjela bih Ti rasuti svu svoju bol i sav svoj trulež, iako Tomo kaže da sam humus. Ne mogu jer me je strah da ako se raspem do kraja pred Tobom da ćeš dignuti ruke od mene, prestati me oblikovati i prestati me zalijevati. Pa je možda i bolje da Te ne dohvaćam i da me ne dohvaćaš tako jasno. Možda je bolje da ostanem u vakuumu još malo, još samo malo. Jer ako odem iz tog dobro poznatog vakuuma što će biti? I zašto me guraš? Zašto me guraš da odem odatle sad kad sam se priviknula i sad kad mi je dobro? Kako da iz vakuuma poletim i odem u visine ako sam toliko zgnječena u njemu. Odakle dolaziš u moj vakuum i gdje me čekaš? Ovdje je crnilo i nema zraka, sve je suho i ništa se ne vidi. Jedino što mogu je vratiti se na one retke i fokusirati se na ono između redaka. Vidim svjetlost koja me ogrne ali je svejedno toliko daleko da je jedva mogu percipirati i treba jako puno snage da ju mogu osjetiti. Samo što ja ne znam što da radim s Tobom i sa sobom.

Dok tražim Put prema svijetu Tvom, ostavi mi trag…

Ima nešto u hrani i vodi koju jedem i pijem ovdje. Ne bude to zahvalnost niti cijenjenje onoga čega imam u izobilju. Dok gledam tu rižu, koje sam u 2 tjedna pojela više nego u godinu dana u Hr, ugali, fažol ili dinstano povrće, u meni se javi nekakva toplina i poticaj da jedem bez grižnje savjesti jer zaslužujem biti i zauzimati prostora. Kao što sad zauzimam prostor u toj školskoj kuhinji. U crnoj kuhinji, bez poda, sagrađena od drva. Kuha se na ugljen koji je u središtu cigli na koji se stavi lonac. Za razliku od prije pola godine kad sam slučajno prestala jesti normalne obroke i polagano tonula u bespuće gladovanja. Nisam ni kužila što se događa prva dva mjeseca. Sasvim nesvjesno sam prestala jesti uobičajene porcije, one porcije koje mi tijelo traži. Jer sad mi tijelo ne traži… ne shvaćajući da se nešto opasno krije ispod tog ne traženja. Nešto u meni se okrenulo protiv mene. Nije poremećena slika tijela pa da želim smršaviti, nije poremećeno hranjenje a nije niti poremećaj u hranjenju i ne pokušavam time kontrolirati makar jedan aspekt svoga života. Nije ništa od toga jer ni ne kužim da jedem sve manje i manje. “Ne osjećam glad, zašto bih onda i jela”, tako je bilo u početku, bez da se uopće pitam zašto ne osjećam glad jer nema smisla to pitati i nema smisla obraćati pažnju na kvalitetu i kvantitetu jela jer se ja osjećam okej i okej sam sa samom sobom, svojim tijelom i s drugim ljudima. Kad sam skužila da nešto ne štima je bilo kad sam po par dana išla bez konkretnog jela, a trebam učiti i treba mi energija, i treba mi energija za treniranje. Treba mi energije koje imam sve manje i manje a zalihe se troše. A ja ne mogu jesti jer ne osjećam glad i tijelo mi krene davati signale da jedem tako što mi se krene nenormalno vrtjeti i hvatati nenormalan umor iako sam dobro spavala. E pa Sara zafrknula si se, nešto si zafrknula, nešto ne štima. Nešto je raštimano, ili se raštimalo, a pitanje je hoće li se uštimati kako spada, hoću li imati te snage da se uštimam i da me Bog uštima. Ili je možda već ovo uštimavanje raštimanog koje nisam ni primjećivala. Još mi nije jasno odakle je to krenulo i koji je okidač bio mog nenamjernog posta, ali nije niti važno. Na koncu neizmjerne slabosti dovukla bih se do nekog restorana ili menze i pojela normalnu porciju kako bih mogla nastaviti učiti i mislila se “koji k se događa?!”... Sjećam se jedne srijede u Odenu kad sam si uzela hrane za dvije osobe i pojela sve to u 10 minuta od slučajne neuhranjenosti. Tad sam donekle mogla percipirati odakle to gladovanje. Izašla je trulež iz mene, dobro sabijena trulež, neprimjetna trulež, zaboravljena trulež, za mene nepostojeća trulež sve do jednog mometa. Ako ne jedem i ako ne trošim hranu onda ne zauzimam prostor i ne kvarim zemlju, ne diram ništa i ne prljam ništa, ne mijenjam prirodu i ne zagađujem. Ako ne jedem - ja ne postojim, i to je dobro, to tako treba biti, ja moram što manje postojati i to ću postići gladovanjem. Ali nije dobro. Jer ja imam pravo postojati i ja imam pravo trošiti hranu i zrak i vodu i zagaditi prirodu plastikom i trošiti plin kako bih pojela nešto i trošiti novac. Za mene ima mjesta. Najveća glad za ljubavlju, prihvaćanjem, potvrđivanjem - za životom i za Kruhom Nebeskim, a zapravo majmanja glad za onom propadljivom hranom. Kako da se uhranim onime za čime zaista gladujem?

- Misom… molitvom… za snagu da me izvučeš iz tog mog vakuuma, za snagu da odem gore u visine prema Tebi, jer dubine su postale besmislene još odavno i treba živjeti. A za živjeti treba snage, i treba Kruha. Gdje da ga nađem, Bože, kad sam se bez hrane umorila i uz vrtoglavicu izgubila orijentaciju? Ili to tako treba biti kako bih napokon izmorena i pogubljena opet sasvim slučajno, Tvojom providnošću, došla do izvora Tebe i mene.

”Radite,
ali ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život vječni:
nju će vam dati Sin Čovječji
jer njega Otac – Bog – opečati.”
(Iv 6, 27)

Gdje sam ono stala?... aha da, sletjeli smo. 7 ipo ujutro je. Utorak, 10.10.2022. Dakle, u Africi sam. U Africi sam. Ponavljam si više puta. Iako je to zaista objektivna istina u koju ja ne vjerujem. A ona caka kad si više puta ponavljaš postat će istina - ne funkcionira. Uh toliko toga, odakle uopće početi?!

Tehnikalije idu ovako; spustimo se iz aviona, hodamo prema ulasku u Kilimanjaro Internatioal Airport - KIA. Dam boarding pass da mi skeniraju i idem na lijevo, pratim ekipu. Mada, toliko je ljudi da jednostavno mogu pratiti hordu i ne bih se pogubila, a kamoli izgubila. Skrećem lijevo i pokazujem negativni PCR, na kojeg samo bace oko tako da sam mogla podvaliti Sarinu (frendica s faksa) potvrdu i putovnicu. Ulazimo u aerodrom i krećemo s ispunjavanjem vize koristeći tuđu kemijsku jer svoju nisam ponijela. Znala sam da me to čeka. Stajemo u red i čekamo predaju tog obrasca jedno 20 minuta. Zadnji smo došli u red i zadnji smo napustili aerodrom, i avion je prije nas produžio dalje. Slikaju me, uzimaju mi otiske prstiju i na pitanje "Why are you visiting Tansania?" svatko od nas odgovara na engleskom "došli smo grupno, na tri tjedna, ići ćemo do Safaria, Arushe, Zanzibara i slično..., ostajemo u hotelu". To naravno nije istina, jer ja ostajem 3 mjeseca. Caka je u tome da ako se na vizi označi i kaže carini da dolazimo kao "volonteri" viza se plaća 500$, a ne 50$ i potrebni su papiri - koje mi nemamo. Sumnjam da će nas doći tražiti u "Hotel Arusha" koji je naveden kao mjesto odsjedanja u obrascu za vizu. Pečat je u putovnici, a putovnica kod mene i napokon idemo po prtljagu koje ima puno previše, ali kolica olakšavaju baratanje njome. Ali sranje, traže od nas da nam skeniraju prtljagu iako je Tomislav (ili Vele) zvao tamo neke svoje i rekao da nas puste bez skeniranja. Uglavnom, svi kuferi prođu, ali za moj kufer kažu da ga stavim sa strane i otvorim. E pa sranje kroz gusto granje! Okej, jedva ga dignem na taj stol (što mi netko nije pomoga, mislin ono!?) i otvorim ga. Krenem vaditi stvari i dođem do faking noževa. Pakiranje od pet noževa i gulilice za kumpire, puta dva. Pita ovaj mene što će mi toliko noževa, što će mi škarice za grmlje i na koncu plaćam li porez u Hr. Što ja znam plaćam li porez, pa plaćam ga, ne bahati se. Škarice za grmlje opravdam vinovom lozom i reznicama trešnje, a noževe... e pa to neka vam Tomislav objasni. Martina ga zove i on dolazi. Bla bla bla, nakon 20 minuta idemo, bez plaćanja, bez posljedica...

Na izlazu s aerodrome nas dočekuje Vele, drugi misionar, jer nas 6 i prtljaga ne stanemo u jedan auto. Portpamo prtljagu i idemo. Po putu smo stali popiti kavu, gintonik i pojesti, a onda opet stajemo popiti liker s nekakvim motoristima. Nemam zapravo što pisati jer koliko god da sam bila pristuna bilo je toliko podražaja da ne mogu to sve opisati. A sjećam se svega. Ma nije ni bitno istipkam li sve SVE, bitno je da je to iskustvo u meni. A i ne da mi se, iskreno, evo. Prvo smo išli kod Vele na ručak, a onda kod Tomislava. Tomislava je Vele ujedno obrijao i ošišao.

Aaaa, uglavnom... dolazimo kod Tomislava oko 16h i svi se momentalno spajamo na net kako bismo se javili svojima, međutim, ne može to internet podniti, slab je. Ulazim, skeniram i gledam stan. Nije mi dobro. Nema parketa, pločica, nekako je zapušteno, prljavo... Ja ovdje trebam biti 3 mjeseca... ha ha ha ha, Sara, Sara... uh, ali toliko toga se događa da ne stignem toliko razmišljati o tome gdje sam zapravo ja, jedva mi dolazi do glave da sam na drugom kontinentu. A tri mjeseca polako postaju sve duža i duža.

I tako je taj prvi dan bio pun doživljaja, ne jer smo letali vamo namo, ovdje ondje, nego jer je zaista bilo mnogo podražaja. Zvučnih, vidnih, njušnih, okusnih... dodirnih i ne baš.

S obzirom na to da je nestašica struje svakodnevna pojava, tuširala sam se vodom koja je bila zagrijana na štednjaku, a onda sam se polijevala vodom. Valja napomenuti da prije 12 godine, odnosno prije nego li je p. Tomislav došao u ovo mjestašce, vodoopksrba nije postojala. Doveo je vodu, instalirao cijevi i sada mjesečno kupuje galone i galone vode, a ovi iz drugih sela dolaze po vodu ovdje kod njega. 23 galona vode dođe 1$.

Jako mi je teško pisati zapravo, jer je sve još uvijek nekako zbrčkano meni u glavi. I ne znam što da pišem i odakle da krenem. To jest, znam što i s kojim ciljem, ali još ne pronalazim one riječi i one dodire koji mi ostaju utkani u dušu. Još se ne događa, i nije se dogodio, onaj moment shvaćanja da život nije na neku foru stao kao kada odem na 2, 3 dana ili tjedana negdje drugdje. Nije isto putovanje kao i ta. Ne toliko zbog dužine, koliko zbog tog kulturološkog šoka, okoline, ljudi oko mene.

Drugi dan, 11.10.2022. sam bila kod Masaai plemena. I pričala sam s jednom djevojkom koja parla engleski. Pričala mi je o njihovom načinu života. Ali svejedno mi se ne piše o tome. Uglavnom, žene su potlačene. Muškarci žive u jednoj nastambi od blata, a žene i djeca u drugoj nastambi od blata. Uobičajeno je da muškarci imaju više žena. A na pitanje "Kako bi tebi bilo da ti muž u kojeg si zaljubljena..." na što me ona prekida i govori "no falling in love"... Žene grade te nastambe i brinu o hrani. Muškarci ne rade.

Nema smisla sažalijevati ih, nema smisla čuditi se što neki slatkiš nemaju i nisu ga nikad probali. Kao da kvalitetu i zadovoljstvo životom određuju stvari, hrana, stan i slično. Ni ne kolebam se s tim sažalijevanjem, čuđenjem i sličnim. Niti smatram da im je potreban neki bolji standard od ovoga kojeg imaju da bi bilo sretni(ji).
Ipak nije sve to tako sjajno, recimo praksa odgoja je da ako dijete plače i negoduje da mu se napravi rez na licu kako bi prestao. Pa ako ne prestaje - opet. Tako jedno dijete iz vrtića ima nekolicinu tih malih rezova od 1cm koji će ga podsjećati na to što se dogodi kad plačeš.

Eto to su ta prva dva dana, nadam se da će mi pisanje nekako uči u naviku kroz sljedećih mjesec dana, da ću lakše dolaziti do same sebe i posati. Lakše osluškivati Boga. Ne dolazi mi ništa, iako je i ništa nešto. Strpljivost i privikavanje, na novinu. Također bi valjalo dokučiti u kojem točno smjeru bih išla s ovime i što želim pisati konkretno o Africi i boravku u Africi.

Doručkujem, pijem kavu, pričam s mamom. Jutro provodim uobičajeno. Započnem ga znakom križa, obućem grudnjak i odem doručkovati s mamom koja je već do pola pojela svoj doručak. Ništa nije odskakalo od rutine. Niti želim da odskače. Želim da ovih posljednjih sedam sati budu najdosadniji, najrutinalniji, najbezvezniji sati. Dakle, ne razmišljam, ne promišljam i ne mislim se “Sara! Još malo!”. A nikako si ne govorim “Danas ideš!”. Tek sam onoliko svjesna da je danas dan odlaska za Zagreb da znam da moram do s. Marijane po mlinac za kavu, jer sutra ne mogu. Sutra nisam u Zadru, u Zagrebu sam.

Doručkujem kruh s maminim domaćim džemom od šljiva i uz to pijem crnu filter kavu. Kakav li me doručak čeka sljedeća tri mjeseca i koliko još ima do ovog doručka za ovim pultom? “Ne, ne, ne… sasvim najobičnije jutro” govorim si, sileći se da ne razmišljam unaprijed, nego da budem ovdje i sada jer je taj trenutak lakše sažvakati od onoga prema čemu neizbježno idem. Mama i ja pričamo, o svakidašnjim temama, novinskim naslovima. Po završetku doručka, kave i razgovora krećemo sa spremanjem za izlazak iz stana. Dođemo do s. Marijane, vožnja autom je kakva je i inače... MAMA MELJE SVE U 16, as usual, ali pokušavam da me ne iritira to jer znam da ovoga neće biti. Neće biti, ne jer sam u Zagrebu kao studentica, nego jer sam na drugom kontinentu u skroz drugačijoj okolini. Pokupile smo mlinac kojeg je s. Marijana nabavila iz Zagreba.

Mlinac moram nositi u Tanzaniju sa sobom, MORAM. Tjedan dana prije polaska ja sam naručila taj famozni RUČNI mlinac za kavu, PONAVLJAM - RUČNI MLINAC ZA KAVU, jedva jedvice sam ga našla na netu za naručiti. Dostava je trebala biti obavljena 7.10., dakle dan prije mog odlaska. U srijedu i četvrtak ja zovem korisničku službu i saznajem da se dostava NEĆE obaviti tog datuma nego tek za tjedan dana. E pa ta narudžba je otkazana, jer dragi moji u mall.hr-u, tad sam ja već daleko od Hrvatske i ne treba mi, iako mi je prijeko potreban, ali tjedan prije. U četvrtak, dva dana prije odlaska, se suočim sa činjenicom da ručni mlinac za kavu neću sutradan imati u svojim rukama. To doznajem u pokretu jer sam tog dana ujedno mijenjala dolare seriju koja je tiskana prije 2016. za seriju tiskanu od 2017 (jer doli ne prihvaćaju dolare tiskane prije 2017., ne razumin ali okej…). Tako da sam paralelno tražila po poluotoku mjenjačnice koje imaju te dolare i zivkala korisničku službu. Okej, ostalo mi je 40 dolara koji su tiskani 2016.godine, to nije strašna svota, to sam riješila. Dobro je. Samo još taj ručni mlinac za kavu. Idem iz grada prema poligonu na vožnju. Poziv od korisničke službe. Bit će dostavljen sljedeći tjedan. Ma, e znate što?!… Što ću sad?!… Što će biti ako ne donesem taj ručni mlinac za kavu? Uh, uh, uh… okej Sara ne cmizdri na cesti, skuliraj se. Nazovi Zdenka. Nema ni on ni mama mu. Koga još mogu pitati? Tražim na netu, nema ga kupiti u dućanu, samo dostava, 300kn sve skupa… to nije opcija, jer mi treba prekosutra najkasnije. Ma, to ću rišiti, rišit će se. Uglavnom, vožnja, pitam instruktora, ne zna ni on, nema ni on. Njesra. Vožnja mi je gotova i idem sa s. Marijanom na kavu, pitat ću nju. Objasnim joj situaciju i kaže: ”Hm, nazvat ću jednu profesoricu i pitat ju, možda ona zna ljude koji znaju ljude koji ga imaju”. O majkooo milaaa, meni to treba prekosutra. Obavi ona poziv, sjednemo u kafić, čakulamo. Poslije malo manje od sat vremena zove profesorica i kaže: “IMAT ĆE MLINAC U SUBOTU!”. HAAA??? Zafrkavaš me?!... a u isti moment shvaćam da kad je nešto volja Božja, onda nema zapreke. Nisam ni krenula na put, već više puta se ta činjenica iskristalizirala tako jasno. S. Marijana će ga pokupiti sutra, prekosutra, a mama i ja ćemo ga preuzeti od nje u subotu ujutro. Nestvarno. Javljam mami, oduševljena, ali ona vjeruje više od mene i ima više pouzdanja od mene, tako da ju nije iznenadilo… a njezina vjera se također u više navrata pokazala.

Evo nas u subotu ujutro pred župnom kućom u kojoj živi s.Marijana. Popričale smo sve tri, o nekim drugim temama, malo o odlasku, zagrlile se i poželja mi sretan put i da će moliti.

Jednostavnije mi je bilo doći do reznica trešnje i reznica vinove loze nego li do ručnog mlinca za kavu. Trešnju san uzela od Franke, a vinovu lozu je rišija Zdenko! :) I to je bila sva mudrolija, dva poziva i stvar rišena. Tomo i ja sadimo vinograd doli, eto ha-ha...

To je o mlincu za kavu, reznice su rišene “ap cap”…

Uglavnom, pišem tijek događaja od četvrtka (5.10.) do utorka (11.10.). Ne nekim kronološkim putem, nego zbrčkano. Onako kako je i meni tih zadnjih par dana bilo. Pa ako ne pratiš kad se što dogodilo i kako - super, jer nisam ni ja kontala u tom datom trenutku.

Dakle, četvrtak (5.10.) dva dana prije odlaska za Zagreb. Odradim tu famoznu vožnju, mlinac sam rišila, reznice sam rišila, dolare sam rišila. svoje stvari sam rišila(?) Valjda… Hm, što dalje?! Dolazim doma na ručak, posli ručka spavanac as per usual ha-ha. Ma čekaj, nešto je bilo prije palačinki s Heidi. E DA! Mama i ja smo išle do Zdenka. E, to mi je super jer mi je to skroz odvratilo misli s odlaska. Popile smo kavu kod njega. Očistile mu stan, sprdale ga i otišle. Ah da, i posudila sam njegov kuferić, thanks. Mama pravac doma, a ja na lapačinke s Heidi. Da se pozdravimo, ofc. Poile, popričale o mom odlasku, o njezinim planovima. Njoj se fakat život događa. Otvara svoj obrt i useljava se s dečkom, koji je dobio povišicu (s kojom nije zadovoljan pa pregovara), u stan. Fino. Uzmem palačinku za van, za sestru, sve platim i Heidi me vozi doma. Dođem ja doma, Marcela, Jana i mama su doma. Superiška. Druškamo se, pričamo, sve opušteno, sve fino i lipo. Krasno. Marcela ode, a mama i ja krenemo probno mene spakirati, pa eventualno ako mi treba neki veći kufer da ga kupimo na vrijeme. I tako ja spakiram i stavim sve *svoje* stvari koje planiram poniti u onaj mini carry-on kuferić. Stavin na vagu, kad ono više od 10kg… a je*ote, maksimalna kilaža tog kufera smije biti 7kg. Naime, imam pravo poniti dva velika kufer, 25kg po kuferu, i jedan taj mali kufer od 7kg. Legitimno pitanje, što nisi stavila u ovaj jedan veliki od 25kg svoje stvari?! Pa otprilike 3/4 od tih sveukupnih 57kg je za Tomislava i djecu doli. Primjerice: reznice, sustav za navodnjavanje, robica, udice, oprema za ribolov, suhomesnati proizvodi, škarice za granje, nekakve lampice, uređaj za vakuumiranje, laptop… i tak, sve i svašta!!! Zaista sve i svašta!!! Uglavnom, poanta je da ja nosim tek ono najnužnije. Jedan kufer se sastoji samo od robice za dicu...

Uglavnom, mama je p o l u d i l a jer sam ja htjela neke stvari izbaciti i ne nositi kako bi što više stvari za doli stalo. Nervni slom, lice joj je postalo crveno, žile iskočile, oči izbečile. Opsuje mi sve po spisku bla-bla kako to već biva. TUP-TUP-TUP, bla-bla-bla-bla, TUP-TUP- TUP… ssssss, otvori ladicu, ssss, bum! zatvori ladicu, TUPTUPTUP, BUM, TRAS, zalupi vratima i ode na balkon da se smiri. Hehe mislin, smišno je, sad se tome smijemo. Haha njoj je stalo da ja budem okej i imam sve potrebno.

Dođe petak, ništa ekstra, padnem vožnju ofc jer ne znam 'ko mi glavu nosi jer sam na sto strana. Mama i ja se posvađamo još malo pa okrivljujemo jedna drugu blablabla… uglavnom, dogovorimo se oko pakiranja. Dođe petak navečer, oproštajka. Prije toga smo mama i ja išle do Josipe po joooš robice, u petak popodne.

Dođe oproštajka, u međuvremenu Marta i Petra donesu još robice. Jedemo, pijemo, opraštamo se. I gledamo koliko vreća robice ima… w t f, kako da ja to prenesen doli?! Gdje će to sve stati!? To su sve skupile tri osobe, naravno skupa s još frendica koje su pitale imaju li. Prelipo. Robica i školski pribor, u dnevnom boravku, za doli. Ok… ja sam sebe spremila, sve svoje stavila u kufer i sad mi je ostalo da tu robicu natrpan. Uh, ja zapravo nemam mjesta za tu robicu. Pitam Lorenu i Damjana imaju li što viška kila. Njima ću dati. Imaju! Bingo, sve skupa 35kg. Odlično. Sklepamo mama, Marcela, Jakova i ja tri Ikea vreće koje nosim sutra sa sobom, uz tri kufera… dakle 6 kufera/vreća. Mene metar i žilet (155cm) i 47kg, ovoga sve skupa… *drum rolls* cca 70kg. Da, 70kg! A ne! 57kg+35kg=92kg jeeeeeeer u subotu navečer idem do Diane da skupim od nje još donacija iiiiiii do Lazara da mi da dva seta noževa, škarice za vrt i lampice nekakve. Ahh daa... ALI TO NIJE SVE!… nemojmo zaboraviti kufer od Hrvoja kojeg san uzela 14.9., Zdravkovu vrećicu za doli koju san uzela 13.9. i Lucijin medaljon kojeg mi je poslala buson. I tak, uglavnom, sve će stati. Hoće. Dobar dio te odjeće je otišao za doli. Ostale su tek dvije vreće.

Aaah, uglavnom, bilo je svakojakih zavrzlama. Ne da mi se tipkati. Ne prevelikih, i sve su se rišile. Subotu i nedilju sam spavala kod Gabi i Stipe. U ponediljak san išla kod Lorene pa smo skupa išle na aerodrom. PCR san napravila u zadnji tren!
Evo me iznad Kilimanjara u avionu, još nekih pola ure.

Ajme da, i pukla san u avionu onaj naslon za potiljak…

Let je bija okej. Zagreb - Doha, Doha - Kilimanjaro.
U Africi sam, stojim na afričkom tlu. 7:34 11.10.2022.

“Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak
odsada dovijeka.” (Ps 121)

Nakon svih ovih godina čvrsto znam da smo Bog i ja taj tim.
Sad gledaj i vidjet ćeš taj stijenj koji tinja od samog početka.

“i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.”
(Iv 1,5)

IDEEEMOOOO!!! WOO WOO WOO!!!


Svaki tjedan - post jedan!