Teško mi je razgovarati s Tobom. Sve je rečeno u igri, pogledima, smijehu. Što onda meni preostane da ti kažem što nije rečeno, a ipak ostane previše toga neizrečeno, prešućeno, onih ključnih slova. Možda je dijelom to što ne znam kako da te percipiram i kako da te dohvatim. Tu si negdje u meni. I znam to sa svakim danom, po svakom udahu i izdahu. I svejedno mi te teško dohvatiti. Kao što je meni samu sebe teško uhvatiti i ući u korak sa samom sobom, tako mi je teško ući u korak s tobom. Stalno sam negdje između. Između nekog pogleda, nekog smijeha i onog udaha-izdaha. Sve je rečeno a ja nisam tu. Nigdje sam. Prisutna sam i svejedno me nema. Nema me u punini.
Tomo mi je dao dobru usporedbu. A riječ je o tome da sjevernjaču neću naći među zvijezdama kao u Hrvatskoj, jer nisam na istom mjestu. Naći ću neku drugu zvijezdu, i tu drugu zvijezdu tražim. Tako je sad i s Tobom. Tamo gdje sam Te prije pronalazila ne znači da ću Te pronaći i sad tu. Kao što znam da si svud oko mene to je dovoljno da znam da ću te već negdje pronaći, ako ne van sebe onda u sebi.
A htjela bih Ti rasuti svu svoju bol i sav svoj trulež, iako Tomo kaže da sam humus. Ne mogu jer me je strah da ako se raspem do kraja pred Tobom da ćeš dignuti ruke od mene, prestati me oblikovati i prestati me zalijevati. Pa je možda i bolje da Te ne dohvaćam i da me ne dohvaćaš tako jasno. Možda je bolje da ostanem u vakuumu još malo, još samo malo. Jer ako odem iz tog dobro poznatog vakuuma što će biti? I zašto me guraš? Zašto me guraš da odem odatle sad kad sam se priviknula i sad kad mi je dobro? Kako da iz vakuuma poletim i odem u visine ako sam toliko zgnječena u njemu. Odakle dolaziš u moj vakuum i gdje me čekaš? Ovdje je crnilo i nema zraka, sve je suho i ništa se ne vidi. Jedino što mogu je vratiti se na one retke i fokusirati se na ono između redaka. Vidim svjetlost koja me ogrne ali je svejedno toliko daleko da je jedva mogu percipirati i treba jako puno snage da ju mogu osjetiti. Samo što ja ne znam što da radim s Tobom i sa sobom.
Dok tražim Put prema svijetu Tvom, ostavi mi trag…
Ima nešto u hrani i vodi koju jedem i pijem ovdje. Ne bude to zahvalnost niti cijenjenje onoga čega imam u izobilju. Dok gledam tu rižu, koje sam u 2 tjedna pojela više nego u godinu dana u Hr, ugali, fažol ili dinstano povrće, u meni se javi nekakva toplina i poticaj da jedem bez grižnje savjesti jer zaslužujem biti i zauzimati prostora. Kao što sad zauzimam prostor u toj školskoj kuhinji. U crnoj kuhinji, bez poda, sagrađena od drva. Kuha se na ugljen koji je u središtu cigli na koji se stavi lonac. Za razliku od prije pola godine kad sam slučajno prestala jesti normalne obroke i polagano tonula u bespuće gladovanja. Nisam ni kužila što se događa prva dva mjeseca. Sasvim nesvjesno sam prestala jesti uobičajene porcije, one porcije koje mi tijelo traži. Jer sad mi tijelo ne traži… ne shvaćajući da se nešto opasno krije ispod tog ne traženja. Nešto u meni se okrenulo protiv mene. Nije poremećena slika tijela pa da želim smršaviti, nije poremećeno hranjenje a nije niti poremećaj u hranjenju i ne pokušavam time kontrolirati makar jedan aspekt svoga života. Nije ništa od toga jer ni ne kužim da jedem sve manje i manje. “Ne osjećam glad, zašto bih onda i jela”, tako je bilo u početku, bez da se uopće pitam zašto ne osjećam glad jer nema smisla to pitati i nema smisla obraćati pažnju na kvalitetu i kvantitetu jela jer se ja osjećam okej i okej sam sa samom sobom, svojim tijelom i s drugim ljudima. Kad sam skužila da nešto ne štima je bilo kad sam po par dana išla bez konkretnog jela, a trebam učiti i treba mi energija, i treba mi energija za treniranje. Treba mi energije koje imam sve manje i manje a zalihe se troše. A ja ne mogu jesti jer ne osjećam glad i tijelo mi krene davati signale da jedem tako što mi se krene nenormalno vrtjeti i hvatati nenormalan umor iako sam dobro spavala. E pa Sara zafrknula si se, nešto si zafrknula, nešto ne štima. Nešto je raštimano, ili se raštimalo, a pitanje je hoće li se uštimati kako spada, hoću li imati te snage da se uštimam i da me Bog uštima. Ili je možda već ovo uštimavanje raštimanog koje nisam ni primjećivala. Još mi nije jasno odakle je to krenulo i koji je okidač bio mog nenamjernog posta, ali nije niti važno. Na koncu neizmjerne slabosti dovukla bih se do nekog restorana ili menze i pojela normalnu porciju kako bih mogla nastaviti učiti i mislila se “koji k se događa?!”... Sjećam se jedne srijede u Odenu kad sam si uzela hrane za dvije osobe i pojela sve to u 10 minuta od slučajne neuhranjenosti. Tad sam donekle mogla percipirati odakle to gladovanje. Izašla je trulež iz mene, dobro sabijena trulež, neprimjetna trulež, zaboravljena trulež, za mene nepostojeća trulež sve do jednog mometa. Ako ne jedem i ako ne trošim hranu onda ne zauzimam prostor i ne kvarim zemlju, ne diram ništa i ne prljam ništa, ne mijenjam prirodu i ne zagađujem. Ako ne jedem - ja ne postojim, i to je dobro, to tako treba biti, ja moram što manje postojati i to ću postići gladovanjem. Ali nije dobro. Jer ja imam pravo postojati i ja imam pravo trošiti hranu i zrak i vodu i zagaditi prirodu plastikom i trošiti plin kako bih pojela nešto i trošiti novac. Za mene ima mjesta. Najveća glad za ljubavlju, prihvaćanjem, potvrđivanjem - za životom i za Kruhom Nebeskim, a zapravo majmanja glad za onom propadljivom hranom. Kako da se uhranim onime za čime zaista gladujem?
- Misom… molitvom… za snagu da me izvučeš iz tog mog vakuuma, za snagu da odem gore u visine prema Tebi, jer dubine su postale besmislene još odavno i treba živjeti. A za živjeti treba snage, i treba Kruha. Gdje da ga nađem, Bože, kad sam se bez hrane umorila i uz vrtoglavicu izgubila orijentaciju? Ili to tako treba biti kako bih napokon izmorena i pogubljena opet sasvim slučajno, Tvojom providnošću, došla do izvora Tebe i mene.
”Radite,
ali ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život vječni:
nju će vam dati Sin Čovječji
jer njega Otac – Bog – opečati.”
(Iv 6, 27)
