Pregled posta

Tvoj duh me ovija kao plašt…

Nedjelja je, dakle ujutro u 8h nam je Misa. Traje sve do 11:30. Jer danas se Tome proglašava župnikom. Malo prije 7h me sad već po običaju budi Iva, dolazi se umiti i obući kod mene jer su joj sve stvari u mojoj sobi. Tako smo se dogovorile, a vjerujem da ćemo uskoro skupa spavati u krevetu (što sam ja na prvu odbila…) jer mi se počinje uvlačiti pod kožu. To je i za nju praktičnije pa da ne mora ići iz spavaonice do mene. Šestogodišnja Iva koja mi dnevno uputi stotine najčvršćih zagrljaja i u obraze se poljubimo otprilike 5 puta. Tomu zove “babu” što znači dida. Jer joj u praksi i je kao dida. Ona je dijete cure koju je on još prije 10 godina “uzeo pod svoje”.
Obje se spremimo za Misu i idemo svaka svojim putem. Iva ide s ostalom djecom popiti čaj, a ja idem jesti doručak u župnoj kući. Za doručak su mandazi. To je nešto tipa krafna nakon 3 dana što je stajala. Suho je, ali je fino, i hrana je. Ja to još dodatno nakvasin u kakau pa je top! Pojeden, popijen kavu i iden vanka čekati skupa s ostalom djecom Misu. To su djeca koja ostaju ovdje u školi, ne idu doma. I tako čekamo, čekamo i čekamo. Krenemo prema crkvi. Koja je udaljena 15s pješke, ha-ha-ha. Zapravo, ja sam brzinski otišla piškiti i idem prema crkvi trkom. Susitižem ostatak taman pred ulazom. Pratim ih, penjemo se na kor, gdje većina djece sjedi.

(…) Hahaha čujem ih sad dok pišem kako pjevaju “Mi želimo uzidić Isusa…” hahahaha a to smo im nas 6 stalno pivali uz koreografiju, e imam snimke. (…)

Sjedamo i čekamo da počne. Počinje, zbor ulazi uz koreografiju. Sitna koreografija, ništa posebno, više kao posebno hodanje… kako da kažem… dva reda zbora, svaki na svojoj strani po sredini onog prolaza. Ulaze svećenici. Prolaze između zbora. Tomislav, vidim ga. Naravno da ga vidim, mislin ono. Nas dvoje jedini bijelci, odnosno on jedini bijelac kojeg ja vidim. I osjetim takav ponos i zahvalnost što ga poznajem. Što pričam s njim, što ga mogu zagrliti i što on mene zagrli. Srce će mi eksplodirati. Tako mi otprilike bude i kad dođem na Zdenkovu Misu. Ponos me ispuni i prelije se iz mene, i tako nestane. Ostane samo na stjenkama mene. Srž tog osjećaja ostane na periferiji mene. I tako opstane u meni, zapamćeno u milele namilele - vijeke vjekova. Iva i ja skupa pratimo Misu. Kad sjedimo onda sjedi na meni ili na Leidi. Kad stojimo ona se popne na klupicu, s leđa mi baci ruke oko mog vrata, obgrli me i nasloni se na moja leđa. Glavicu nasloni na moje rame i međusobno si pridržavamo glave glavama. Polako shvaćam da je odluka da sam na Misi s dicom kriva odluka. Jer od glupiranja s njima ne stignem baš pratiti Misu. Malo se s Ivom izgrlim, malo s Leidom poglede izmijenim, a svako malo me Rebecca poškaklja po leđima i pravi se da to nije ona pa tako i ja nju.

Dođe primanje Tijela Kristova, spustim se, primim Ga i ostanem dolje u posljednjoj klupi. Na tom mjestu dočekam kraj Mise. Prije samog kraja krenu monolozi uslijed predstavljanja Tome kao novog župnika. Ja to ništa ne razumijem i isključim se. Odem u neke svoje odaje, u svoj svijet koji je nekad nesiguran, a nekad siguran. Trenutno se doimam kao strankinja u vlastitom svijetu. Više sam strankinja samoj sebi nego li sam strankinja ovdje u Tanzaniji.
Polagano me valovi boja i nota odnesu u neprolaznost onoga što nikako ne mogu percipirati kao neprolazno. Iako živim taj konac neprolaznosti koji se sad cijeli nalazi u mojoj ruci. Svejedno je prolazan u mojoj glavi.
Uđem zapravo vrlo jednostavno u Vrt. Uđem jednostavno jer ga promatram izvana, iz zraka. Hvala Ti na tome što mi pokažeš svako toliko da iako sam ja presušila i bez snage zadnjih godinu dana da radim u Vrtu, Ti ga održavaš.
Sad je prošlo već godinu dana od tog momenta. I od boravka u Karmelu. Od zadnjeg aktivnog vrtlarenja. Od zadnje vode.

U Africi kiše baš i ne padaju i nema vode za na bacanje. Kad sam bila u Monduli Juu gdje je bas sve suho i prašnjavo, bez zelenila, bila sam u sebi. I mislila se kako jasno vidim svoju nutrinu, svoje stanje. Presušeno je, suho i više od presušenog. Ali ima života, ljudi žive. Ja isto idem dalje, iako nemam vode u sebi. Dolaskom u Lushotu ušla sam u svoj Vrt. Iako nema kiše, zeleno je. Kao što i kod mene nema kiše, ali je zemlja rahla, plodovi postojani i zeleni se. Bog to već nekako navodnjava, Vrt u kojem boravimo Bog i ja, u srž mene same. Ovdje isto baš nema kiše, ali ima zelenila koliko ti srce hoće, ima vode. Moj Vrt koji nije zapušten, i koji nije presušen kao što sam ja presušena. Jer su to dvije odvojene sfere. Koje Bog vodi, i o kojima Bog brine, posebice o Vrtu. Od onog momenta, prije godinu dana, sve je bilo na Bogu. A na meni je samo bilo da budem poslušna, ponizna … i strpljiva. Umorna i presušena, s vjerom koja jedva da postoji, uz crnilo i trulež, ipak vjerovati da Bog vodi i da me nije napustio kako se činilo. A činilo se tako sasvim jasno. Onda je to bilo skoro pa nemoguće jer je svakim danom vakuum postajao sve jači i jači. Dok mi se kosti nisu počele lomiti, a duh klonuti. A oni najjači vriskovi boli i vapaja Bogu su bili nečujni. Mogli su ih osjetiti samo Bog i moja duša.

Ovog puta je kugla ispala iz mojih ruku ne mojom krivicom nego si ju Ti izbio. Ostali su šok i nevjerica dok gledam rasute komadiće kugle po podu. I pitam se potiho, bez ljutnje, ali s dubokim razočaranjem “kako si mi mogao to učiniti?”. Opet, opet i opet. 12 godina posla si mi razbio, koliko je prošlo od prve kugle koja mi je ispala. Pa sam sama tražila komadiće te kugle, bez ičije pomoći. Tražila i odustala. Od Tebe i od sebe. Jer u tim godinama baš i nisam mogla ići u dubioze i shvatiti čemu me učiš. Ipak je lekcija naučena. Nekako sam sastavila kuglu, izmišljajući nove dijelove, zaljepljuvanjem starih koje sam uspjela pronaći, i mogla sam ju opet držati. Uz tvoju posrednu pomoć, s Majom. Ali to nije ta kugla, ja sam svejedno bila zadovoljna njoma. I ti mi ju izbaciš… bila sam ipak preljuta. I odeš. Opet odeš. Pa si ponavljam “tu si, tu si… negdje…” da izdržim boli novog pucanja, novog obnavljanja i novog preslagivanja.

Iva i ja smo u sobi u kojoj spavam jer Tome i ostatak svećenićke ekipe ima sastanak u tom stanu. I mi ne smijemo izaći jer oni ne smiju znati da smo mi tu, a već su u hodniku. A dobro, s Ivom je lijepo, s njom je toplo. Ona istražuje neku vrećku, a ja slažem njezinu robicu u ormar da bude pregledna. Nakon toga ležimo i bezveze pričamo s krunicom koju joj je Damjan ostavio po odlasku. A nakon toga zaspemo. Budi nas Tome, vrijeme je za ručak. Iva se jedva razbudi. Idemo do školske kuhinje i na stepenicama jedemo ugali, fažol i krišku avokada. A ja nakon toga pojedem jos riže koja je svećenicima ostala. I sad mi je takva kiselina u drobu…
Malo se odmorim i dolazi Daniela po mene da odnesem rukavicr Tomi. E super!!! Idemo vrtlariti, sad ću se ja fino praviti važna samoj sebi i zamišljsti kako vrtlarim u svom Vrtu. He he moš mislit. Dolazim do Tome, a Tome nad kanalizacijom - zaštopanom. Idemo ju odštopati. Mislim, on ju je odštopa. Nadam se da će i mene tako odštopati od mojih govana. HAHAHAHAHAA
Sad kreće plesanje na Mlete Mzungu (u prijevodu: dovedi bijelca). To je hit pjesma. Poslušajte ju https://m.youtube.com/watch?v=eWAjKN1eHRE . Već znam koje pisme će mi zadavati boli i koju hranu ću kroz plač jesti… ali neka je toga.
Plešemo, plešemo i plešemo. Moj grijeh je što nisam uzela svoj bluetooth zvučnik pa moram žicati od škole njihov. Ali već sam ja njega prisvojatala.
Igrali smo i plesne stolice. I toliko smo se smijale. Smijale, smijale i smijale… i grlila se s Ivom. A Tome mi dao pusu u čelo.

Sad sam tu sa svojom novom kuglom koju mi je sam Bog dao. Nakon toliko godina koprcanja i traženja, molitve, bježanja. Sjedinjena, integrirana, spremna za visine za let cijelim bićem. Kako je Emina u svojoj knjizi napisala “čisto srce može svoj prvi otkucaj dati u jedinstvenom, ne razdijeljenom biću”.

Možda nema Božje utjehe, Božjih milosti, Boga onakvog kakvog je bilo. Ali to ne znači da će moja duša, moj Vrt otići u zapuštenost i trulost. Bog dela.
Kao što je Lushoto zelen bez kiše, tako je i moja duša zelena bez Božjih milosti.

Post je objavljen 30.10.2022. u 16:58 sati.