Gdje sam ono stala?... aha da, sletjeli smo. 7 ipo ujutro je. Utorak, 10.10.2022. Dakle, u Africi sam. U Africi sam. Ponavljam si više puta. Iako je to zaista objektivna istina u koju ja ne vjerujem. A ona caka kad si više puta ponavljaš postat će istina - ne funkcionira. Uh toliko toga, odakle uopće početi?!
Tehnikalije idu ovako; spustimo se iz aviona, hodamo prema ulasku u Kilimanjaro Internatioal Airport - KIA. Dam boarding pass da mi skeniraju i idem na lijevo, pratim ekipu. Mada, toliko je ljudi da jednostavno mogu pratiti hordu i ne bih se pogubila, a kamoli izgubila. Skrećem lijevo i pokazujem negativni PCR, na kojeg samo bace oko tako da sam mogla podvaliti Sarinu (frendica s faksa) potvrdu i putovnicu. Ulazimo u aerodrom i krećemo s ispunjavanjem vize koristeći tuđu kemijsku jer svoju nisam ponijela. Znala sam da me to čeka. Stajemo u red i čekamo predaju tog obrasca jedno 20 minuta. Zadnji smo došli u red i zadnji smo napustili aerodrom, i avion je prije nas produžio dalje. Slikaju me, uzimaju mi otiske prstiju i na pitanje "Why are you visiting Tansania?" svatko od nas odgovara na engleskom "došli smo grupno, na tri tjedna, ići ćemo do Safaria, Arushe, Zanzibara i slično..., ostajemo u hotelu". To naravno nije istina, jer ja ostajem 3 mjeseca. Caka je u tome da ako se na vizi označi i kaže carini da dolazimo kao "volonteri" viza se plaća 500$, a ne 50$ i potrebni su papiri - koje mi nemamo. Sumnjam da će nas doći tražiti u "Hotel Arusha" koji je naveden kao mjesto odsjedanja u obrascu za vizu. Pečat je u putovnici, a putovnica kod mene i napokon idemo po prtljagu koje ima puno previše, ali kolica olakšavaju baratanje njome. Ali sranje, traže od nas da nam skeniraju prtljagu iako je Tomislav (ili Vele) zvao tamo neke svoje i rekao da nas puste bez skeniranja. Uglavnom, svi kuferi prođu, ali za moj kufer kažu da ga stavim sa strane i otvorim. E pa sranje kroz gusto granje! Okej, jedva ga dignem na taj stol (što mi netko nije pomoga, mislin ono!?) i otvorim ga. Krenem vaditi stvari i dođem do faking noževa. Pakiranje od pet noževa i gulilice za kumpire, puta dva. Pita ovaj mene što će mi toliko noževa, što će mi škarice za grmlje i na koncu plaćam li porez u Hr. Što ja znam plaćam li porez, pa plaćam ga, ne bahati se. Škarice za grmlje opravdam vinovom lozom i reznicama trešnje, a noževe... e pa to neka vam Tomislav objasni. Martina ga zove i on dolazi. Bla bla bla, nakon 20 minuta idemo, bez plaćanja, bez posljedica...
Na izlazu s aerodrome nas dočekuje Vele, drugi misionar, jer nas 6 i prtljaga ne stanemo u jedan auto. Portpamo prtljagu i idemo. Po putu smo stali popiti kavu, gintonik i pojesti, a onda opet stajemo popiti liker s nekakvim motoristima. Nemam zapravo što pisati jer koliko god da sam bila pristuna bilo je toliko podražaja da ne mogu to sve opisati. A sjećam se svega. Ma nije ni bitno istipkam li sve SVE, bitno je da je to iskustvo u meni. A i ne da mi se, iskreno, evo. Prvo smo išli kod Vele na ručak, a onda kod Tomislava. Tomislava je Vele ujedno obrijao i ošišao.
Aaaa, uglavnom... dolazimo kod Tomislava oko 16h i svi se momentalno spajamo na net kako bismo se javili svojima, međutim, ne može to internet podniti, slab je. Ulazim, skeniram i gledam stan. Nije mi dobro. Nema parketa, pločica, nekako je zapušteno, prljavo... Ja ovdje trebam biti 3 mjeseca... ha ha ha ha, Sara, Sara... uh, ali toliko toga se događa da ne stignem toliko razmišljati o tome gdje sam zapravo ja, jedva mi dolazi do glave da sam na drugom kontinentu. A tri mjeseca polako postaju sve duža i duža.
I tako je taj prvi dan bio pun doživljaja, ne jer smo letali vamo namo, ovdje ondje, nego jer je zaista bilo mnogo podražaja. Zvučnih, vidnih, njušnih, okusnih... dodirnih i ne baš.
S obzirom na to da je nestašica struje svakodnevna pojava, tuširala sam se vodom koja je bila zagrijana na štednjaku, a onda sam se polijevala vodom. Valja napomenuti da prije 12 godine, odnosno prije nego li je p. Tomislav došao u ovo mjestašce, vodoopksrba nije postojala. Doveo je vodu, instalirao cijevi i sada mjesečno kupuje galone i galone vode, a ovi iz drugih sela dolaze po vodu ovdje kod njega. 23 galona vode dođe 1$.
Jako mi je teško pisati zapravo, jer je sve još uvijek nekako zbrčkano meni u glavi. I ne znam što da pišem i odakle da krenem. To jest, znam što i s kojim ciljem, ali još ne pronalazim one riječi i one dodire koji mi ostaju utkani u dušu. Još se ne događa, i nije se dogodio, onaj moment shvaćanja da život nije na neku foru stao kao kada odem na 2, 3 dana ili tjedana negdje drugdje. Nije isto putovanje kao i ta. Ne toliko zbog dužine, koliko zbog tog kulturološkog šoka, okoline, ljudi oko mene.
Drugi dan, 11.10.2022. sam bila kod Masaai plemena. I pričala sam s jednom djevojkom koja parla engleski. Pričala mi je o njihovom načinu života. Ali svejedno mi se ne piše o tome. Uglavnom, žene su potlačene. Muškarci žive u jednoj nastambi od blata, a žene i djeca u drugoj nastambi od blata. Uobičajeno je da muškarci imaju više žena. A na pitanje "Kako bi tebi bilo da ti muž u kojeg si zaljubljena..." na što me ona prekida i govori "no falling in love"... Žene grade te nastambe i brinu o hrani. Muškarci ne rade.
Nema smisla sažalijevati ih, nema smisla čuditi se što neki slatkiš nemaju i nisu ga nikad probali. Kao da kvalitetu i zadovoljstvo životom određuju stvari, hrana, stan i slično. Ni ne kolebam se s tim sažalijevanjem, čuđenjem i sličnim. Niti smatram da im je potreban neki bolji standard od ovoga kojeg imaju da bi bilo sretni(ji).
Ipak nije sve to tako sjajno, recimo praksa odgoja je da ako dijete plače i negoduje da mu se napravi rez na licu kako bi prestao. Pa ako ne prestaje - opet. Tako jedno dijete iz vrtića ima nekolicinu tih malih rezova od 1cm koji će ga podsjećati na to što se dogodi kad plačeš.
Eto to su ta prva dva dana, nadam se da će mi pisanje nekako uči u naviku kroz sljedećih mjesec dana, da ću lakše dolaziti do same sebe i posati. Lakše osluškivati Boga. Ne dolazi mi ništa, iako je i ništa nešto. Strpljivost i privikavanje, na novinu. Također bi valjalo dokučiti u kojem točno smjeru bih išla s ovime i što želim pisati konkretno o Africi i boravku u Africi.
