Oprosti mi Bože na svim kompliciranjima, na svim izvoljevanjima.
Kad Te, pa čak i namjerno, ne tražim tamo gdje znam da ću te uvijek pronaći. Jer želim neku svoju spiku s Tobom provoditi. A oglušim se na Tvoju spiku sa mnom. Za koju znam da je puno bolja od one moje.
Vraćam se na početak.
Prije bure, prije iglica, prije oštrine i prije svih dosadašnjih razočaranja u život, ljude i samu sebe. Prije onog momenta kad sam se srcem i dušom uvjerila da sve prolazi, ali samo Ti ostaješ isti. A da bih se uvjerila u to proveo su me kroz buru. I sad kad je prestala, kad sam se ja već navikla na buru i oštrinu… treba se odviknuti od naviknutog. I zaviriti u svoje srce, da osjetim Tvoje dodire i Tvoje trzaje na vanjštinu.
Gdje si mi? U spremanju za spavanje s curama. U tuširanju s mrzlom vodom. U njihovom vrištanju i smijanju. Kad legnu u krevet, njih četiri u dva kreveta. Pa me gledaju ušuškane, i uče me znak križa na Swahiliju. Ja nekako pohvatam. I prekrižim ih, gledajući ih nježnim pogledom dok mi one miluju sve ono moje u meni. Poljubim ih i poželim im laku noć. U momentima ipak spavaju sa mnom u krevetu. Ja se uvučem naknadno i zaspemo. Stisnute. Kad smo Rebeca, Daniela, Iva i ja bile u krevetu. Njih tri na jednoj strani kreveta, a ja na drugoj. Tako da su moje noge bile kod njihovih glava. Pa me škakljaju, dok p. Tome šalje poruke “molim da djeca odu na spavanje”. A mi se smijemo, mene drob počinje boliti, suze naviru. One ne prestaju i još krenu nešto na Swahiliju pričati i još se jače smijati. Pa me grabe za stopala a Iva viče “S-LEEP!!!!!” pa Daniela ponavlja za njom. Smijemo se nas četiri u mraku pod dekama. Na kraju ipak zaspemo. Ja sklupčana u nekom čudnom položaju. Bez potrebe da bježim i odbrojavam do jutra da odem iz te prisnosti. Bez razmišljanja koliko mi je neugodno i neudobno. Bez razmišljanja o čistoći. Bez straha, bez zidova, bez trčanja. Tu sam, s njima sam, s Tobom sam. Osjećam kako me previjaš i topliš.
U Tominom pogledu koji je na sekund, dvije prepun dječjeg i nježnosti. U smijehu, u osmjehu. Kad prdnemo pa se smijemo što od srama, što od fore. U našoj čovječnosti. U svojim preispitivanjima, koje obavim skupa s Tobom. Pa me ostaviš još par sati u šutnji i nesigurnosti do sljedećeg momenta susreta. Kako bi mi djelom odgovorio na moja propitkivanja. Ne puštaš me da padnem, niti da odem. Ne dozvoljavaš mi da otkližem, a tako bih lako mogla. Uz sve kušnje i napasti, sumnje i nesigurnosti, uz gorčinu, tugu i bol.
Sad kad smo tu, vrijeme će stati za nas. Da se upoznamo još jednom, ispočetka. Nanovo, jer sam nanovo obnovljena. Sa srcem koje kuca, plućima koja dišu, duhom koji je ojačan. Hodajući - uz Tebe. Prateći Tvoj korak, gledajući Tebe… i samo Tebe. U Tebe i Tvoje lice, Tvoje oči. Sve ćemo si reći. Pogledima i dodirima, suzama i smijehom. Najmanje riječima, a najviše srcima. Zadnji put u dubini sebe ću te pronaći, da me ispališ u visine. Do Tebe me nose visine.
Da mogu živjeti Tebe.
Sada me ne puštaj. Bliže, o Bože moj.
