Pružam ti ruku, ideš li?

Oprosti mi Bože na svim kompliciranjima, na svim izvoljevanjima.
Kad Te, pa čak i namjerno, ne tražim tamo gdje znam da ću te uvijek pronaći. Jer želim neku svoju spiku s Tobom provoditi. A oglušim se na Tvoju spiku sa mnom. Za koju znam da je puno bolja od one moje.

Vraćam se na početak.

Prije bure, prije iglica, prije oštrine i prije svih dosadašnjih razočaranja u život, ljude i samu sebe. Prije onog momenta kad sam se srcem i dušom uvjerila da sve prolazi, ali samo Ti ostaješ isti. A da bih se uvjerila u to proveo su me kroz buru. I sad kad je prestala, kad sam se ja već navikla na buru i oštrinu… treba se odviknuti od naviknutog. I zaviriti u svoje srce, da osjetim Tvoje dodire i Tvoje trzaje na vanjštinu.
Gdje si mi? U spremanju za spavanje s curama. U tuširanju s mrzlom vodom. U njihovom vrištanju i smijanju. Kad legnu u krevet, njih četiri u dva kreveta. Pa me gledaju ušuškane, i uče me znak križa na Swahiliju. Ja nekako pohvatam. I prekrižim ih, gledajući ih nježnim pogledom dok mi one miluju sve ono moje u meni. Poljubim ih i poželim im laku noć. U momentima ipak spavaju sa mnom u krevetu. Ja se uvučem naknadno i zaspemo. Stisnute. Kad smo Rebeca, Daniela, Iva i ja bile u krevetu. Njih tri na jednoj strani kreveta, a ja na drugoj. Tako da su moje noge bile kod njihovih glava. Pa me škakljaju, dok p. Tome šalje poruke “molim da djeca odu na spavanje”. A mi se smijemo, mene drob počinje boliti, suze naviru. One ne prestaju i još krenu nešto na Swahiliju pričati i još se jače smijati. Pa me grabe za stopala a Iva viče “S-LEEP!!!!!” pa Daniela ponavlja za njom. Smijemo se nas četiri u mraku pod dekama. Na kraju ipak zaspemo. Ja sklupčana u nekom čudnom položaju. Bez potrebe da bježim i odbrojavam do jutra da odem iz te prisnosti. Bez razmišljanja koliko mi je neugodno i neudobno. Bez razmišljanja o čistoći. Bez straha, bez zidova, bez trčanja. Tu sam, s njima sam, s Tobom sam. Osjećam kako me previjaš i topliš.
U Tominom pogledu koji je na sekund, dvije prepun dječjeg i nježnosti. U smijehu, u osmjehu. Kad prdnemo pa se smijemo što od srama, što od fore. U našoj čovječnosti. U svojim preispitivanjima, koje obavim skupa s Tobom. Pa me ostaviš još par sati u šutnji i nesigurnosti do sljedećeg momenta susreta. Kako bi mi djelom odgovorio na moja propitkivanja. Ne puštaš me da padnem, niti da odem. Ne dozvoljavaš mi da otkližem, a tako bih lako mogla. Uz sve kušnje i napasti, sumnje i nesigurnosti, uz gorčinu, tugu i bol.

Sad kad smo tu, vrijeme će stati za nas. Da se upoznamo još jednom, ispočetka. Nanovo, jer sam nanovo obnovljena. Sa srcem koje kuca, plućima koja dišu, duhom koji je ojačan. Hodajući - uz Tebe. Prateći Tvoj korak, gledajući Tebe… i samo Tebe. U Tebe i Tvoje lice, Tvoje oči. Sve ćemo si reći. Pogledima i dodirima, suzama i smijehom. Najmanje riječima, a najviše srcima. Zadnji put u dubini sebe ću te pronaći, da me ispališ u visine. Do Tebe me nose visine.
Da mogu živjeti Tebe.

Sada me ne puštaj. Bliže, o Bože moj.

Nalazim se u Lushotu, u župi Sv. Benedikta. Na istom mjestu se nalazi i osnovna škola s vrtićem. Trenutno školu i vrtić pohađa 120 učenika od kojih je dio financijski dobrostojeći a dio ne baš financijski dobrostrojeći. Ako ti roditelji nisu platili školarinu - na posljednji dan roka za plaćanje nemaš pravo na školovanje, iako je već dio školske godine prošao. Ovo je privatna škola, postoje i državne. U državnim školama jedan razred se sastoji od otprilike 150 učenika. Od toga njih otprilike 20% položi ispite i završi školovanje. Jer s jednim učiteljem na 150 djece - kakve su šanse da svako dijete pohvata gradivo? Prilikom odgovora na to pitanje uzmite u obzir da samo učitelj posjeduje udžbenik.

Gradnja škola i plaćanje učitelja Tanzaniji nije prioritet, jer od toga baš i nema nekog profita, a građani izbjegavaju plaćati porez.

Tomislav je do prije nekoliko tjedana bio u župi u Monduli Juu. Monduli Juu je suho i smeđe, prašnjavo mjesto. S jako malo kiša, i bez pitke vode. Tu je bio župnik 7 godina.

Za to vrijeme je doveo vodu kod svoje župe. Pa sam za vrijeme svog boravka redovito mogla vidjeti lokalne ljude kako dolaze s kanistrima po vodu. Stoka je mršava jer nema zelenila. Sve je suho pa ju se nema nigdje ni odvesti na kvalitetnu ispašu.
Pokrenuo je sponzorstva za djecu kako bi se djeca mogla školovati. Iako su državne škole besplatne, djeci je potrebna uniforma, bilježnice, olovke… što roditelji sami plaćaju iz svog džepa - ako imaju. Ako dijete nema sve potrebno ne može se školovati. Također je pokrenut projekt toplih obroka kako bi djeca u vrtiću imala taj jedan topli obrok kojeg malo tko ima u Monduli Juu. Osim toga, dao je novac za završetak izgradnje ambulante i za popločavanje 400m2 rodilišta kako bi bilo u funkciji. Osim svega navedenog, uzeo je pod svoje nekolicinu mladih ljudi (koje sam upoznala) koji nisu imali perspektivu nalazeći se u svojim obiteljima te ih poslao na fakultete i daljnje obrazovanje. Tako je primjerice “otkupio” curu od njezinog oca jer je već bila prodata drugom muškarcu koji je 40ak godina stariji od nje za kojeg je trebala biti udata. Prislini brakovi između djevojčica i starijih muškaraca je česta pojava. Na Misi je jednom prilikom uočio da djevojčice pod Misom nisu odgovarale na one dijelove koji se odgovaraju. Po tome je skužio da ne idu u školu te ih je poslije Mise pozvao u drugu prostoriju i preko vjeroučitelja upitao idu li u školu. Odgovor je bio “ne, jer smo već udate”. Riječ je o djevojčicama od 8 do 12 godina. Sastavio je listu i predao mjerodavnim organima općine te su djevojčice započele svoje školovanje.
Ovakvi se odgovori (kvalitetnom) edukacijom ne događaju. Jer ako djevojčica nije u edukaciji, bit će prisilno udata, a dječaci će biti prisiljeni na rad.

U novoj župi mu je za cilj kvalitetno obrazovanje kojim će promijeniti onda razmišljanje novih generacija. Dati im sjeme boljeg život. Namjera mu je povećati kapacitet škole izgradnjom spavaonicama ili izgradnjom internata. Naime, djeca moraju pješačiti 5km i više, a autom se voze 35km. Time gube vrijeme za učenje. Stoga je dosta djece koja žive daleko u nemogućnosti ići u kvalitetniju školu, već su primorana ići u državnu školu. Također, s obzirom na činjenicu da je mjesto brdovito, jer se nalazi na vrhu planine Usambara, te je ponekad zagušljiv i blatnjav teren, za vrijeme dugih kiša put opasan zbog preplavljenih rijeka. Naposljetku, djeca trenutno jedu objede vani u dvorištu jer nema adekvatne blagovaonice, što i nije zgodno ako je ružno vrijeme.

Zasad je opremio spavaonice krevetima na kat, dosad su djeca spavala na spužvama.

Dakle, potrebna su sredstva za
1. Spavaonice za dječake i za djevojčice
2. Oprema za blagovanje poput stolova i stolica.

Stoga Vas molim, koliko možete, da uplatite. Jer je riječ o zaista ranjivoj djeci pa svaka kuna (ilitiga eur) zaista znači! Na slici su podaci. Sve ide preko Papinskih misijskih djela, a onda oni uplate Tomislavu.

Jedna curica je ostala bez sponzora. U međuvremenu joj je Tomislav našao sponzora, djevojku koja je također došla iz Hrvatske. Kad je ta vijest rečena njezinoj majci, majka je od sreće počela plakati.

To je ono čemu sam ja osobno svjedočila.

Nisu tek tamo neke priče, i nisu floskule.

Primatelj:
Papinska misijska djela
Ksaverska cesta 12a
10000, Zagreb

IBAN: HR8323600001500109114
Model: HR00
Poziv na broj: 303065
Opis plaćanja: za p. Tomislava Mesića

Oznake: donacije

Problematika funkcioniranja školovanja ovdje u Tanzaniji objašnjena je ukratko u prijašnjem postu sa svrhom skupljanja donacija za izgradnju spavaonica i blagovaonica. Ovaj post ima svrhu pozivanja na “kumstvo”. Stoga, ukoliko želite financirati školovanje djeteta koje pohađa St. Benedict Parochial Shool, sad imate priliku. Ukoliko niste osjetili poziv da donirate za izgradnju spavaonica i blagovaonice, možda za “kumstvo” osjetite poziv.
Naime, samo zato što pohađaju privatnu školu koja se plaća to ne znači da njhovi roditelji imaju novca za podmiriti školarinu djeteta. Ipak, mnogi roditelji riskiraju i s nesigurnošću u sutra pošalju dijete u kvalitetnu školu… koja se plaća. Upravo jer se plaća, i manje je djece u njoj, veća je šansa da će dijete završiti visoko obrazovanje te naposljetku biti financijski sigurni radeći dobro plaćen posao. S druge strane, državne škole su pretrpane učenicima, a potkapacitirani učiteljima. Posljedično, sav teret učenja i usvajanja gradiva je na učeniku. Tako da državne škole u pravilu pružaju puno slabije znanje i spremnost za sljedeći razred. To znači da mali broj učenika upisuje sljedeći razred, a još manji broj učenika završi svoje obrazovanje.

Da ste na mjestu roditelja, u koju školu biste poslali svoje dijete?

——————————————————————————

Postoje tri opcije sponzorstva.
1) plaćenje 480$ za dijete koje spava u školi
2) plaćanje 240$ školarine za dijete koje živi s roditeljima
3) sufinanciranje školarine uz dijetetove roditelje (plaćanje 1/2 ili 1/4 školarine, to bi bilo 120$ ili 60$)

Riječ je o iznosima koji se dva puta godišnje po pola iznosa kojeg odaberete uplaćuje na račun Papinskih misijskih djela, potom p. Tomislav proslijeđuje novac školi.
Ime sponzora (uplatitelja) i dijeteta je povezano tako da se po uplati zna čija se školarina uplatila.

22 djece (od 1. do 7. razreda) je u potrebi za nekim oblikom sponzorstva. Nakon što se prijavite i dodijelimo vam dijete kojeg ćete sponzorirati, naknadno ćemo vam poslati detalje o djetetu, uvjetima u kojima živi, o njegovoj obitelji. Ujedno ćete dobivati polugodigodišnje izvješče o ocjenama i napretku djeteta.

!!! Postanite sponzori jedino ako ćete se obvezati školovati dijete do kraja njegovog školovanja !!!

Za sponzorstvo se možete javiti meni putem Whatsappa na broj mobitela +385993477483.

—————————————————————————

Podaci za sponzorstvo
Primatelj:
Papinska misijska djela
Ksaverska cesta 12a
10000, Zagreb

IBAN: HR8323600001500109114
Model: HR00
Poziv na broj: 303065
Opis plaćanja: za p. Tomislava Mesića - Lushoto sponzorstvo

“Dijeli milostinju od svoga dobra: kad dijeliš milostinju, neka ti ne bude oko stisnuto. Ne okreći lica od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju: imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju. Jer dobar polog spremaš sebi za dan potrebe. Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega. (Tb 4, 7-11)

Oznake: duhovnost, sponzorstvo, kumstvo, školarina, Afrika, Tanzanija

Pete su suhe i ispucane. Sad već boli dok hodam i bio bi red nabaviti onu strugalicu. Noge dlakave, koža suha. Lice ispunjeno prištićima koji se ne vide, ali se osjete pod prstom. Kosa… a okej je, nokti također. Ovdje mi je izgled tek na tamo nekom mjestu prioriteta. Što je okej, jer je sad došlo vrijeme za neke druge stvari da budu na prvom mjestu.

I kao takva započinjem novi dan. Neopterečena ćistoćom, mirišljavošću i urednošću. Bar ne u onoj mjeri koja je prisutna doma. Sve je dobro dok se diše i dok se smije.

Dva su trenutka zahvalnosti. Nakon škole kad smo malo sjedili, malo ležali na travi i za vrijeme večere s dicom u školskoj kuhinji.

Nakon škole oni ostanu još 30 minuta u dvorištu, odnosno oko škole. I naravno ima trave. Većina djece ode na travu nasuport koje je “igralište”. Trčimo do tamo. I padamo na travu, sjednemo, legnemo, Magnus se nasloni na mene.
Malecki Magnus, prvašić koji svaki dan plače. Kad se vidimo, zabije mi se u tijelo i poljupim ga u glavicu. On mi zauzvrat da osmjeh s novonaraslim zubima koji su još uvijek svaki na svoju ruku. Prepun topline i nježnosti, svakog jutra me napuni (uh, evo Iva ušla u sobu dok pišem da mi pokaže svoju ravnu kosu haha!) onom toplinom i nježnošću koju ću dati drugima oko sebe. Ma svaki put kad mi dotrči u zagrljaj. Uvijek je više-manje ista stvar s pozdravima s djecom i s druženjem s njima. I uvijek se iznova pomakne neki komadić u meni. Neki komadić sjedne fino, neko pomicanje zaboli, a neki komadići nestanu. Milimetarski komadići. Koje ni ne vidiš dok ih ne osjetiš. Dok ne osjetiš njihovo škripanje, njihovo trenje.
Bulje u mene dok tako sjedimo na travi. Pa me ispituju svoje gradivo, pa mi po kosi nešto izvode. Pa još bulje. A sunce prži sto na sat. Drito u nas. Ja u dugim rukavima i gaćama. I pita mene mala Amina: “aren’t you cold?”… a ja nju blijedom pogledam. Kako misliš je li mi hladno? Tebi je hladno? A oni imaju 3 majice, od čega je jedna majica džemper/hudica. Gaće i onda još školsku suknju/gaće. I njima je hladnjikavo. Sad kužim Peru, susjeda iz Švedske, kad on zimi hoda u majici na špaline i kratkim gaćama. Krene zvono za vrstu i odlazak doma. Trčimo nazad.

Trčimo tako jako. Kao onog dana kad sam ove šestaše pitala hoće li sa mnom kod Tome u vrt. A da bismo došli do vrta trebamo ići uskom blažom nizbrdicom. Momentalno pristanu. I momentano uhvatimo trk. Dorkas i ja prve. I trčimo, trčim tim zemljanim putem. Oko nas šikara, stabla, drača, grmlje. Na podu sabijena zemlja rijetko pokrivena otpalim lišćem. Trčimo toliko brzo da zaboravljam da su noge moje. Nešto me nosi i gura. Kao i s Tobom Bože. Idem, a ne znam ni kako idem. Trčim puno brže od onoga što ja mogu podnijeti. Srce mi lupa, dijafragma se steže pa otpušta od smijeha. Letim trčeći i nije me strah korijenja od stabala koje viri po tom putu. Ne razmišljam uopće o toj mogućnosti zapinjanja. Noge idu i idu i idu. Dolazimo do ledine i za 10 sekundi smo u vrtu.

U vrsti su, bla-bla učitelji nešto biflaju i na kraju kažu “okay you may go home”. I opet trk, još brži. Ali se usput zaustave da mi dadnu pet, a neki da se zagrlimo i cmoknemo za rastanak. U svim tim njihovim facama, zubićima, rukicama se pogubim. I dozvolim da se pogubim i izgubim jer se u tom momentu gubljenja pronađem. I susretnem se sa samom sobom.

Pogledam se u ogledalo i na trenutak vidim i osjetim svoju nutrinu koja se usudi isplivati na površinu. Kao kada one najneugodnije osjećaje i najružnije misli krenem hvatati u sebi kako bih ih potpuno prisvojila. Pritom uzela to što je moje jer je u meni, i izbacila van na površinu. A nakon toga van same sebe. Plesom, sviranjem, skakanjem, treniranjem, hodanjem, vrištanjem. Ne treba se bojati autodestrukcije kad dođe taj nagon. Nego pogledati u oči, uzeti u ruke i izbaciti. Tako svaki put. Pa neka se izbacivanjem u tom mom crnilu napravi mjesta za Svjetlo koje će svijetliti i izgoniti moj unutarnji mrak, do kraja. Susresti Boga u svemu tome - u svojoj ljudskosti, u svojoj čovječnosti, i napokon u svojoj duši…

Kad dođe 18:30 vrijeme je za večeru. Na večeri budu samo učenici koji spavaju u školi, koji ne idu doma jer predaleko žive.
Okupe se oko vatre na kojoj se kuvala večera. Nas 21, 22, ne znan, nisan sigurna. Svatko dobije porciju ugalija ili riže ovisno o danu i porciju fažola. Neki jedu rukama neki jedu žlicom. Grijemo se oko vatre, za 20 minuta će mrkla noć a vanjskog svjetla nema. Ima ga samo u spavaonicama. Iako je mrak i prohladno je, jedemo bez žurbe. Oni nešro pričaju na Swahiliju. Tu i tamo me pogledaju i osmjehnu mi se. Osmjehnem se i ja njima. Ma baš je neka topla i sigurna atmosfera. Meni je lijepo. Ne znam za njih ali meni bude jako toplo i oko srca. Nekad poslije večere im damo U-fresh (to su mali sokići) i kekse… neki dan smo pekli kukuruz na štapovima. Pa sam glođala kukuruz. Jako jednostavno. Jednostavna jela, svakog dana više manje ista. I još nisam pomislila “ajme… opet”. A zanima me koliko će mi trebati da opet hrani pristupam kao nekakvom izvoru zadovoljstva. I kad će hrana opet postati ono što nije. A možda se ne vraćam na staro… vrijeme će pokazati, he he.

Nekad se uhvatim u razmišljanjima kako sam stvarno pretjerala s ta 4 mjeseca u Tanzaniji. A nekad se uhvatim u razmišljanjima kako je to kratko. I što je sad tu točno? Pa mislim da su 4 mjeseca taman.

Što znači vjerovati, pouzdati se, imati povjerenje u Tebe Bože? Stajati sama naspram Tebe, samo Ti i ja, u pustinji, bez ičega oko nas. Ti i ja. A meni se čini da sam sama samcata, da si negdje daleko, da sam ja zalutala i lutam. A vidim Te pored sebe. Vidim kako me vodis za ruku, i kako je čak i Tebi teško ići kroz to pustinjsko nevrijeme. Teško, ali ideš, kao da Tebi to nevrijeme ne predstavlja ništa, nikakvu otežavajuću okolnost. I mene držiš za ruku i vodiš me, ja jedva da idem. Ali idem jer me Ti držiš i vodiš.
A to pustinjsko nevrijeme se odnosi zapravo na kušnje, grijehe, malodušnost, nepovjerenje…
E pa gledati u Tebe Bože. Gledati u naše ruke spojene, u naše prste isprepletene, u Tvoj pogled, u Tvoja leđa, u Tvoje noge, u Tvoje listove, u Tvoja stopala kako idu i kako snažno koračaju kroz oluju. Gledati u Križ. Ti me vodiš, vodio si me i vodit ćeš me - uvijek i zauvijek, do Sebe samoga, neka tako bude.

Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina. (1 Kor 3, 9)

Oznake: duhovnost

Vozimo se na Misu. Vožnja se odvija po grbavom putu. Kad kažem grbav mislim na tolike grbe da izbaciš sve što si ija toga dana. Letiš kroz prozor ako se ne držiš. I tako jedno 15 minuta. Vozimo se u tišini. Samo mi je objasnija da ne zna gdje se Misa točno održava jer ovaj nije objasnija konkretno. Namjerno nije objasnija konkretno, ali to je druga i duga priča u koju neću ulaziti. Znamo samo da je Misa negdje na kampusu. Idemo na kampus gdje je fakultet i internat kao, tu će Tome održati Misu. Dakle jako veliko i jako puno zgradica. Tome je pomalo isfrustriran, što i inače jako teško sakriva. A možda i ne sakriva, nego jednostavno pokazuje svoje frustracije. Pa zašto i ne bi… a brate mili.
Dođemo već nekako uz pomoć ljudi koje sretnemo na putu. Tamo je lijepo, imaju popločan put hahaha. Tako da nije prašina. A dođemo i to prostorije u kojoj će se Misa odviti. Ha ha, do učionice u kojoj će Misa biti. To je neka učionica koja se ne koristi, iz očitih razloga. Zidovi nikakvi čak i za njihove standarde. Nekih prozora nema. Hm, a možda se učionica ipak koristi. Stolice postave u redove a oltar improviziraju od dva stola za jednu osobu, tako da dobiješ onak’ klasični školski stol za dvije osobe. Sjedim i gledam. I mislim se kako se često zamaram trivijalnim stvarim. Odjeća je odjeća i ništa više i ništa manje. Misa će se održati u totalno derutnoj prostoriji. Ali će se održati. Ako se ja održavam u totalno derutnoj vanjštini - održat ću se. Jer je unutarnje održanje važnije od onog vanjskog, nije obratno.
Imam pravo na hranu i na Kruh Nebeski. Moje unutarnje živi, i ima pravo izaći van, zasjeniti samoga sebe i napokon cijelo moje biće ispuniti i pokriti.

Toga se prisjetim svakog jutra. Najprije me oblije znoj sramčine. Budi me Iva, dolazi Rebeca, pa dođe i Sarah, pa nakon nekog vremena dolazi Leida podsjetiti nas da im je škola… a ja još uvijek u pidžami dok spremam Ivu za školu. I ne ide mi se. A one sve spremne, daleko budnije i spremnije od mene. Sjede Iva, Rebeca i Sarah na mom krevetu i igraju igrice na mobitelu. Kad spremim Ivu spremim i samu sebe i ležim iza njih, spavam s otvorenim očima. Čekam 7:55 da odem do Danielinog i Ivinog razreda i budem s njima. Budem s Tobom, slušamo Bob Marleya, pa malo Yeezya, pa malo Gibu, pa malo Haustora pa pročitam današnje čitanje i zamolim Te za zaštitu i blagoslov mene i svih koji prođu kroz moj dan; bilo kroz misli, poruke, bilo fizički… i za konkretne osobe… OFC!!!!! Ddddd
i mislim se “aaaajme majko mila još jedan dan”, pomalo uzbuđena, pomalo uplašena, a najviše gladna jer tek u 10 doručkujem. Osim akk se ne spustim prije škole na doručak.
Dolazim do škole malo prije 8h. Učenici su postrojeni i čekaju bubnjeve. Kreću pjevati školsku himnu. Bubnjaju djeca, djeca i pjevaju. Svi se smrzavamo. Tome je tu, učitelju su i ja sam tu. S nekom dicom se pozdravim i mašemo si. Još uvijek mi ne ide u glavu da je ovo moja svakodnevnica. Pjevanje himne traje jedno 10 minuta. Nakon toga djeca idu prema razredima. Oni su brži od mene. Idem i ja prema 1. razredu. Kako su brži, i popnu se gori gdje su razredi a gdje sam i ja, tako uoče mene još jednom i krenu trčati prema meni, prvašići. Trče oni prema meni i trče njihovi osmjesi u susret s mojim osmjehom, odnosno kesom o uva do uva. Krenu me grliti, njih jedno 20. Ja čučnem, male Vivi i Caro prve u liniji zagrljaja. Kako čučnem oni se još više zabiju u mene… ja padnem. Ne jer fizički neman snage izdržati nego jer mi se srce odveže i popusti sve brane koje ga priječe da ode. Ovdje može u punini otići u susret. I ode, padne na pod, ali ga zargljaji očuvaju i ne bude ozlijeđeno.

Pa se pitam, pitam i pitam: “kako doći u sebe, kako doći k sebi?”. Kako da moje unutarnje boje zasjene vanjske?
Nije gledajući djecu i imajući njih za uzor. Već mi je od koristi promatrati sebe s njima, i kako se ja ponašam i razmišljam u njihovom društvu. Jer sad sam ogoljena i spram same sebe. Prirodne kose, dlakava, bez šminke, bez manikure, bez pedikure. I shvaćam koliko me uvjetuje ta vanjština. I koliko joj dajem prostora, puno više nego što bi trebala imati. Neću se prestati sređivati lol ali se prostori trebaju zamijeniti. Bogu Božje, caru carevo, tako nekako i s ovime. Aaaaaa ma pogubila san se. Koja je poanta… ma ma ma. Sad sam se pogubila. Što san tila reći uopće. Previše je toga za natipkati. Kad bih barem imala nekoga tko će tipkati, a ja meljen. I on/ona to fino odmah i uobliči. A ne ja ovako sidin i tipkan, misli idu sto na sat. Ne uspijevam toliko brzo tipkati. Još nakon 20 minuta tipkanja palčevi me krenu boliti. Grr. Ma

B. Damjan, prije godinu dana, mi je reka “ma ja bih svakome preporučija psihoterpaiju, da ode na to.”. Kod njega znam tu i tamo otići na razgovor, tipkam mu mailove blabla. Benediktinac na Ćokovcu. On mi je sugerirao da puknem, prije godinu dana. E pukla san.
Iako ja na psihoterpaiju iden od 1. godine faksa kod Maje, krenula san i kod Emine jer ona uzima u obzir i duhovnu sferu čovika.

Uglavnom, što želim reći. Sv. Augustin, Emina, Maja, b. Damjan… stalno se pitam što ja toliko dubim po samoj sebi i stalno nešto, a nikad ništa. Što je sasvim glupo i bezveze jer nekad treba i ništa. I ne mogu virovati da je meni toliko dugo trebalo da shvatim zašto. Psiha i duh su dvije odvojene sfere. Duhovnost je malo intenzivnija i “udaljenija” ako nisi u toj shemi svjesno, a psiha je ovdje blizu i svakodnevno ju živimo. Ali se međusobno uvjetuju. Moja psiha se preslikava na duhovnu sferu. Ono s čime krećem u dan, s time dolazim i kod Boga. U smislu, ako nisam pomirena sa samom sobom nisam pomirena ni s Bogom. Ako radim na samoj sebi, na svojoj psihi, idem na sto milijuna razgovora na kojima ne pričam nužno o Bogu i vjeri nego o nekim desetim stvarima, međuljudskim odnosima i tako dalje… zapravo posredno radim i na odnosu s Bogom i na duhovnoj sferi života.
Pa kad ja puknem, i završim na psihijatriji, kao onda, to nije ništa drugo nego početak nečeg lijepog, a što se meni cijelo vrijeme činilo kao najružnije. Pogotovo onda. Sad mi je to lako napisati jer mogu reflektirati i sagledati širu sliku tog puta čišćenja na kojem sam još uvijek. A koji traje cijelo jedno desetljeće. Dakle, Sara, kemijski sastav tvoje zemlje je okej - sad. Prije nije bija. I bilo je puno krivih postavki koje je trebalo vratiti tvorničke. Kao što je bio slučaj s hranom i gladi za Hranom. Kao što je bio slučaj duboke, duboke pretpostavke da će me Bog odbaciti. Kao što je bio slučaj dubokog, dubokog, dubokog nemira. Mislin, presmiješno i tužno. Koliko rada na sebi da bih zaista bila okej s Bogom. Koliko traženja, kucanja, preispitivanja i propitkivanja… same sebe i Tebe. Koliko suza samo da bih mogla krenuti i ići. Da bi tek započelo ono što je vjera. Da bih napravila prvi korak. I sad kad sam napravila taj prvi korak (a ne mislim na Afriku) ja sam u m o r n a za išta više. A bojim se da će mi noge otkazati ako uzmem pauzu i ne stojim na nogama nego sjedim.

I zato mi je lijepo ovdje. Možda sam zato ovdje. Nije to samo vrijeme između diplome i posla. Nego i vrijeme između mene i Boga. Prije sam bila ja, a sad slijedi Bog. Prije sam studirala, a sad slijedi posao.

“Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,31-32)

Ili kako reče sv. Augustin: “Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe.”

Oznake: duhovnost

Sjedim na trijemu, malo prije 8h je. Kad vidim na mobitelu da je 7:30h, a ja još uvijek gori u sobi, imam osjećaj kao da je već prošlo pola dana. To je valjda zbog djece koja idu u školu i Ive koja me podsjeti na to malo prije 7h. Ma moj dan započinje tek u 10h. Sva ona budnost prije 10h je tek priprema za dan. Dakle, vrijeme od 7h do 10h je vrijeme za odgovaranje na zov prirode.
Iva je otpremljena u školu, a ja opremljena kavom i doručkom za novi dan. I baš se mislim: “joj Bože neka me prosere pa da u miru mogu ići u dan…”, svakako uvjerena da će se to tako i dogoditi. ALI NE. Dolaze Iva i Daniela i zovu me da oden s njima u njihov razred. I oden… kako ja odem, ode i svaka mogućnost pražnjenja crijeva. Nema veze, možda će biti popodne. Što se toga tiče nemam problema. Bit će.
Poskakujemo nas tri do 1. razreda, ulazimo i sjedamo u prvu klupu. Njihova učiteljica me pozna, svakako mi poruči “Karibu” što znači “dobrodošla” na što ja odgovaram “asante” hehehe osnove Swahilija. Nas tri sidimo na toj drvenoj klupi koja je povezana sa stolićem. I sad je pitanje jesam li ja toliko niska i sitna pa zato imamo mista, jer su one svakako sitne, ili je klupa velika?? A ne bih baš rekla da je klupa velika… Leida je u pravu kad mi kroz smijeh kaže: “ooo you so short…”
Prepisuju Daniela i Iva s ploče, malo se grlimo, malo poskrivečki pojedemo ubuyu. Uh ja u jednom momentu odem vanka poslušati kako ide pjesma “Old MacDonald had a farm” jer mi je rekla teacherica da ih to naučim to pjevati. Vraćam se ja i sjedam, i vidim dva popisa. Jedan kod Daniele naslovljen “Swaili speakers” a drugog sastavlja Iva pod nazivom “nose makers”. Pročitam ja to i dodam Ivinom naslovu “i” jer sigurno nije riječ o onima koji prave noseve. Gledam jedan popis, gledam drugi popis… i uočim svoje ime. Bila bih presretna da san na ovom prvom jer to znači da parlam Swahili, ali ja sam na ovom koji cinka ove koji prozivode buku. Thanks a lot gurls. Mi se smijemo bahahah, a one dadnu učiteljici te popise cile ponosne što su male drukerice
hahaahahahahahhah pogotovo Daniela. Ma zamislite vi to. I sad će oti jadni na popisima dobiti kaznu. A na svakim vratima u školi stoji isprintano “SPEAK ENGLISH. NO ENGLISH NO SERVICE”. Eto pa ti pričaj svoj materini jezik. Dođe vrijeme marende i ja oden pojesti nešto. Nakon par minuta dolazi Iva uplakana jer se slučajno ravnalom žlepila po oku. Zovemo i Tomu da ju smiri i utješi. Ali ju još uvijek boli. 30 minuta prođe i opet smo u razredu.

Ne znam je li u jednom momentu teacherici dojadilo predavati ili što ali dva sata smo pjevali i glupirali se. Najprije smo pjevali tu “Old Macdonald had a farm”. A svaki put kad bih ja otvorila usta i pivala jedan mali bi si pokrija uši hahahahahhaah okay poruka primljena ali ne i pročitana hahahhaaha. Nakon toga je mala Daniela pivala na hrvatskom jeziku pjesmu “Mi želimo uzdić Isusa”. A čak si je i riječi zapisala ali po swahilijskom pisanju i čitanju određenih slova. Onda sam ih ja išla učiti pismu Dalmatinac od Grdovića, pa neki su povatali riječi. Ma preslatki su, pogotovo kad mi kosu diraju, glade, pletu.

Dođe famozni ručak, ja na brzinu pojedem ugali i fažol misleći da ću trebati Ivi ići prati kosu jer ide na friz. Ali ne. Ja se natrpala što brže, badava. Ode Iva na frizuru, ostala dica u razrede a ja odem malo danit.
Koliko god se trudila ući u korak s Tobom i sa samom sobom, uvijek nekako isklizneš. Odustajem Te tražiti vanka, i evo pristajem Te tražiti unutra. Prestajem tražiti vidiljive znakove nevidljivog. Valjda mi to poručuješ. Da zavirim u sebe kako bih tražila Tebe a ne sebe. Uostalom, pronaći sebe u sebi bez da tražim Tebe u sebi - nemoguće. Kako mi je lijepo Zdenko poslao citat sv. Augustina: “Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe.” Onda je prva poduka ta da sam izvan sebe. Trebam doći k sebi.
A kako da dođem k sebi. I kako da uhvatim korak sa samom sobom, i s Tobom.

polako puštam, Boga
Bogu da bude Bog,
drugi da budu drugi
Puštam Bogu da me odnese, daleko od drugih,
sebi
Da me odnese sebi donoseci me meni. Iako me je strah puštati
Jer me je strah samoće
i biti sama s Njim,
s Njim,
samo s Njim.
Ali se ne bojim.
Strah me je otići od ljudi
i doći sebi.
Ali se ne bojim.

Jer je strah da ako odlazim od njih,
da odlazim od nečega sto jest.
A što jest to nije.
Ne znam mogu li
i ne vjerujem da mogu podnijeti
samoću
koja je sve samo ne samotna,
tišinu
koja je sve samo ne tiha,
šutnju
koja je sve samo ne šutljiva,
mir
koji je Mir.
Ne znam mogu li podnijeti Boga.
Mogu li podnijeti
dobiti Sve
kad ostavim
ono ništa

Stojim pred Tvojim vratima. Sva ostala vrata su zatvorena i nema ih više. Tvoja su tu i široma su otvorena. „Napokon”, mislim se u sebi. Nakon tolikih kucanja po vratima koja nisu za mene, pokušaja da uđem kroz njih. Mijenjanja same sebe ne bi li se vrata nekim čudom otvorila. Napokon uđem kroz neka vrata, povirim unutra, jedan korak napravim i onda bivam izbačena, tako nasilno i grubo. Toliko kucanja, plakanja i moljenja da me bar netko primi tamo gdje ne pripadam. Ostavljena vanka sama bez svojih vrata na koja bih pokucala i bez svoje prostorije. Kako da uđem kod Tebe? Kako da napravim taj korak kojim ću ostaviti predprostorije iza sebe i ući u Prostoriju?

Iva se vrati s pletenica uplakana jer ju boli glava od frizure. Oni to dobro nategnu. Pa joj Tome dadne nešto sitno da si kupi pipi, odnosno lizalice. Uh sad bih i ja pošla i uzela si ih 100 komada koliko su slatke. Dobije ih 18 hahahaha neloše. Pa ja pošaljem slike Ivinog novog friza u grupni i čujemo se s Martinom preko videopoziva.

Prokuhavam mudante, čarape i oti bijeli veš. To je tako opuštajuće… Ipak pitam Rebeccu bi li mi pomogla ražentati, ona pristane, jer nekako mi se čini da bi joj dobro došlo. Prebacim prokuhanu robu u kantu i odemo do sudopera za pranje robe. Pa ražentavamo, ja mudante a ona čarape. Ražentamo, ja kažen da ću ja ostatak a njoj dam mobitel da landra po njemu. Hehe. Rišin sve to i dolazin do Tome i Rebecce koji sjede i svatko je na svom mobitelu. Uskoro će večera pa ne tražim Rebeccu da mi ga vrati. Tome me primi za ruke i pita me: “hoćeš li joj biti kuma na krštenju?” Hahaahhahaahahaha pa Toooooomeeeeeee dddddddddd ofc da hoću. Mislin… kužin ja da je to velika obveza, ona bi mi bila treće kumče. SPREMNA SAM, MOŽE!!!!! Momentalno mi projuri kroz glavu da se događa. Vežu se konci za koje se pitam jesam li ih spremna sve do Hrvatske odmotavati i ne caknuti ih. Koliko god sam spremna na to, toliko me je i strah da neću uspjeti u tome. Ne želim da odu u zaborav i ne želim da njihova lica postanu tek obrisi mog iskustva i života ovdje. Želim cijele njih, i cijele nas.

Nakon večere dođu Rebecca i Iva do nas pa igramo candy crush. Ledeno im je pa odem po jakete i čarape. I svaki put usred igre one dadnu mob meni i kažu “play for me” kako ne bi izgubile hahahaha a jesu lukave. Rebecca se počinje opuštati. Inače je jaaako sramežljiva i tiha. Dok igramo igricu Iva sjedi na meni, a Rebecca je naslonjena na moje rame. I baš nam bude lijepo, pa malo passion fruita pojedemo, pa se malo vidimo s našim hrvatima koji nam nedostaju. I tak. Pa se glupiramo. Nešto plešemo ovo ono. Uhvati mene Iva za ruke i kaže mi da raširin noge. Ja odradin to i ona se sklizne kroz moje noge, i meni ispadne iz ruku… BUM glavom o pod… a Rebecca i ja ju grlimo i ljubimo da brže prođe. I prođe i nastavimo,
I na koncu odemo leći. I ja skužim da ja Ivu uopće ne spremim za spavanje, a ni ona ništa ne spominje. I ja opet skužim da oni svi spavaju u onome u čemu su tokom dana. I ja se sjetim da smo njima 5 dale kao posebnu robu koja im je pidžama, a npr Sarah sad tu majicu nosi za po vanka. Mislin, okej, ako njima to ne smeta i ako im je svejedno hahahaha eto, to kažem da znate da nema ovdi posebne odjeće za ovo, pa za ono, pa za treće. Sutradan je Iva obukla svoju pidžamu.

Mi u vrtu… Tome i Richard od 6 ujutro. A ja došla oko 9, 10. Richard je inače učitelj, i tog dana je imao jedno predavanje a ostatak dana je radija u vrtu u svojoj finoj odjeći za školu. To što je u finom džemperu, finim gaćama, finim cipelama - nebitna stavka. On izore cili red u 2 minute. Hahaha legenda, a visine kao i ja je. Stalno ima osmjeh od uha do uha, i mene pokušava naučiti Swahili. I neeema stajanja. Ja čupkam tu travu i svako malo pogledavan sidi li itko pa da i ja mogu bez grižnje savjesti. Ali ne, oni rade kao da nema sutra. Nećemo se lagati, ja sam svoj dalmatinski ritam rada-pauze ispoštovala, bez nekog pretjeranog beda. Ali ono, malo mi je ipak bilo neugodno. Tome u japankama, ja u birkama i čarapama.

A dadnu meni školske kuharice griz koji se pije jer je rijetko napravljen. I pričaju one nešto, pa se smiju, pa pričaju, pa nešto meni pričaju, pa se smiju. Smijem se skupa i ja s njima. Jer ako se ja smijem s njima, onda se smiju sa mnom iako se rugaju, ali se rugamo svi skupa meni. a na to pristajem. Ne pristajem da se meni ruga a da ja u tome ne sudjelujem. A ako ćete mi se rugati e onda i ja sudjelujem u vlastitom ruganju. Ostaje vječito pitanje je li se smiju posprdno ili se smiju iz dragosti. Pa se tako ja smijem s njima iako neman blage što one pričaju hahahaha… popijen ja griz i iden oprati šalicu, dolazi do sudopera jedna kuharica od njih tri. Nosi ona šporko suđe, jedno opere a ostatak ostavi… meni. Domišljato, vjerojatno je pretpostavila da ću iz peistojnosti oprati i to njihovo hahaha ‘ko tu koga voza… i vraćamo se nazad u vrt. Ručak sam jela prstima kako i doliči. Što je ispalo super jer nisan dobila žlicu, a bila gladna pa ju nisan tribala čekati nego sam se odmah bacila na posa. Ali s prstima. I onda OPET u vrt. Blablablablablabla prolazi dan, živimo život. Čupkamo travke, sadi se, vamo namo.

I opet smo Rebecca, Iva, Daniela i ja kod nas posli večere. Igramo candy crush, i plešemo. Zapravo najviše plešemo to jest radimo gluposti. A presmišno je. Rebecca prducne, opustila se!!!! Hahahaahahaa ma top. Daniela izvodi neke monade, twerka, Iva ju zvizne po guzici pa ju ova lovi hahahahaha urlaaaaamooooooo!!!! A Rebecca snima. Ovog puta Iva i ja ju idemo spremiti za spavanje. Pa odlazimo gori u moju sobu. Nakon nekog vremena dolaze Rebecca i Daniel. I opet nakon nekog vremena dolazi ostatak dice. I svi s vrata gledaju i čekaju Ivu da se spremi. A ona se tracka hahahahaha što i Leida kaže. Uoče balone za vodu. I uzmu ih, a ja im objasnim da ih ne mogu puhati jer je to za vodu. Pa ja jedan napunim. A oni se razbježe… odem na balkone i bacim jedan. Padne taman pred noge jednog diteta eheheehhe mi se smijemo. Iva mi poželi laku noć, zagrli me i poljubi me, Munira me isto poljubi za laku noć. I svi se ispozdravljamo. Ne mogu vjerovati da su me tako prihvatili, do te mjere. I osjetim širenje srca.

S crnim ispod noktiju, prljavštinom izvana, a čistoćom iznutra završi još jedan dan. Koji je bio ispunjen zagrljajima, nježnošću i milim pogledima. Manjak mirišljavosti, čistoće i urednosti me ne tangira toliko. Sve je to kompenzirano onime što je osjetilima neosjetljivo, razumu nedokučivo, a srcu tako jasno.

Kosu perem jednom tjedno, subotom, a tijelo polijem svaku večer.

Oznake: duhovnost