Moje sve

Dugo nisam pisala o mojim najdražim frajerima.

Najdraži frajer je vrlo visok, mislim da neće trebati još puno da me preraste. Sav je u obavezama – glazbena škola, pa treninzi nogometa, utakmice vikendima. Danas je zabio gol za pobjedu na prvenstvenoj utakmici, i to majstorski. Iščeprkao loptu u šesnaestercu i zašiljio je pod rašlje. Bila sam tako ponosna dok sam gledala snimku. Ja zdušno navijam za gitaru, koju tako prekrasno svira, ali je činjenica da on silno voli nogomet i da puno jače proživljava svako igranje i poraz ekipe. Sviranje mu nekako ide pod normalno, zna da je jako dobar, ali nogomet...toliko je sretan kada odigra dobro i kada pobijede.

Manji najdraži frajer svakodnevno putuje autobusom u malenu seosku školu u Hrastovicu, on je prvačić koji do sada sve testove ima sto posto riješene. Prekrasno crta i silno je sretan kada se pohvale njegove uredne crtančice. On trenira gimnastiku. Ljetos mi se krv sledila u žilama kad je u trampolinu, ničim izazvan, napravio salto. Junior i ja se zblanuto pogledali, pitali – jel možeš ti to još ponovit i on ponovio, nakon par skokova u trampolinu. Spretan je i jako sluša trenericu, nema labavo.

Pa ih tako gledam i razmišljam koliko sam sretna i zahvalna što imam takva dva prekrasna dječaka, takve dvije velike ljubavi, krv moje krvi koje bezuvjetno volim. Oni su najveća radost i blagoslov koji imam. Moji ljepotani; potpuno različiti a opet tako slični zbog ljubavi koja nas povezuje.

Ne postoji rečenica ljepša od – bako, ja tebe tako puno volim. A moj odgovor uvijek glasi – ja tebe volim najviše na svijetu, uvijek to pamti.