31
utorak
listopad
2023
Ah te vene...
Ajme šta ja imam usrane vene; ko da mi ih je napravilo od jebenog celofana šta se nekad na zimnicu stavljo.
Pa i Bože pomozi kad treba izvadit krv, uspiju mi nekako iz te usrane krhke vene nakapat u epruvete. Al za igle većeg kalibra...bolje da mi otfikare nešta pa uglave iglu nego da je probaju instalirat u moj krvožilni sustav ( samo problem bi onda bio zaustavit krvarenje, jel tako ). Doista, ne volim baš igle pa se možda malo i splašim i eto ti situacije – skvrči se to malo vena i pucaju ko petarde.
Pa recimo ideš napravit cete i moraju ti uglavit veću iglu, jer kontrast ubrizgava nekakva pumpa. U davna vremena se fino davalo malo infuzije, pa kontrast, milina jedna. Al to je bilo u davna vremena. Sad je igla ko glogov kolac, malo tanja od moje podlaktice, i treba bit čudotvorac za uglavit to čudovište u moje sjebane vene.
Ubod prvi , sestra prva– puca ko led; meće vatu i ljepljivu traku. Pipa dalje po ruci, e možda bi ova mogla izdržat. Ubod drugi, sestra prva – puca ko ledenjak koji je potopio Titanik; opet vata i ljepljiva traka. Ubod treći, sestra druga – izgleda ko da će izdržat, al ništa od toga, puca i treća; opet vata i ljepljiva traka. Prelazimo na drugu ruku, al sam biće isprestravljena od iglurine i pucanja iz prva tri pokušaja, pa i vene na drugoj ruci odbijaju suradnju. Ubod četvrti, sestra treća - puca i četvrta. Idemo mi dalje, ubod peti, sestra treća – puca i peta. Ja sva znojna, ne prima se više ni ljepljiva traka , i slabo mi dolazi od same pomisli da opet treba izabrat venu pogodnu za uglavljivanje čudovišta.
Sestre su divne i cijelo vrijeme mi se ispričavaju ko da su one krive šta imam krvožilni sustav ko ove stare vodovodne cijevi koje nonstop pucaju. A onda dolazi četvrta sestra i konačno uspijeva instalirat čudovište u moju venu bez da je trepnula. Znojna ja ko da sam boksala sa Kličkom. Još kad su mi rekli – biće dobro ako žila izdrži pa ne pukne kad krene kontrast...preznojila se sedmi put, al na najjače. I tu me sreća pomilovala, prošo kontrast ko kroz rastopljeni margarin.
Kasnije je malo gadno poskidat sve te ljepljive trake jer sam obljepljena ko mumija, al to barem ne puca ko ludo, a i malo su ruke ušljivane od uboda.
Vidiš ti, pa sa mnom se ni vampiri ne bi usrećili. Mogli bi me grist do sudnjeg dana, moje bi vene odbijale suradnju a kapi krvi niotkud.
Ako imaju kakav vampirski katalog, moju sliku bi prekrižilo i napisalo – nejestiva, zaobić u širokom luku.
komentiraj (18) * ispiši * #
24
utorak
listopad
2023
Svaštanešta fengšui
Svako malo izleti iz bespuća interneta svaštanešta fengšui.
Pa da bi živjeli dugo i sretno morate ispoštovat svakakva nekakva pravila i regulative vezane za razmještaj prostorija, namještaja, cvijeća u teglama i bogznašta sve ne. E pa onda uz ostalo postoje i neka pravila koje feng šui postavlja ko ultimativna, a vezano za održavanje težine.
Između ostalog spominju da treba pobacat sve stare okrnjene tanjure i ranjgle kojima su otpale ručke ( ne kužim kakve veze to ima sa kilama, al ja nisam autoritet za feng šui pa samo prenosim ). Znači odma sve andrmolje koje je za ništa pobacat, kog će vam vraga jer ionak nemrete jest iz tanjura koji se okrhno kad je bubno u sudoper.
Dalje spominju da ne treba jest u prostoriji u kojoj se kuvalo. Eto novog problema; jel to onda znači da blagovaonski stol treba stavit u šlafcimer il da treba jest naležećke, radi težeg varenja? Isto tako preporučuju da se u prostoriji u kojoj se jede stavi špigl, da ne kažem ogledalo, jer navodno vam se smanji apetit ak se gledate u špigl dok jedete. Po tome je najfengšui metoda jest u kupaoni; staneš ko čovjek pred špigl, iznad lavaboa, i jedeš dok ti ne prisjedne.
Navodno je vrlo mjerodavan i oblik tanjura iz kojih se jede, četvrtasti tanjuri skroz smanjuju prehrambene porive. Znači odma pobacat okrugle špajzservise s ružama i kupit ultramoderne četvrtaste, jednobojne. Kile same cure kad iz njih jedeš.
Naravno da ima još metoda, kolko su fengšui ne znam al može se probat. Pa kaže jedna od njih - obavezno okrenut frižider vratima prema zidu. E to zvuči već onak...dosta obećavajuće. Nećeš majci u pol tri ujutro rovat po frižideru i prelađivat sinuse ladnim zrakom. Jer dok okreneš frižider prema sebi izgubiš volju za životom. Mali nedostatak je to šta svaki put kad ti nešta zatreba moraš okretat rashladni uređaj, ali - to je cijena dobre linije.
Možda bi se recimo frižider mogo i zalokotat, a ključ stavit na teško dostupno mjesto, recimo iza ormara u nekoj sobi. Pa svaki put pomiči ormar da dođeš do jebenog ključa od lokota. Već to natezanje sa ormarom ima bonus tjelovježbe, znači nemojte imat ugradbene ormare jer kak ćete do ključa? Nikako, jedino da svaki dan ugrađujete pa razgrađujete ormar a majstori koštaju.
Nadalje, navodno je i maslinovo ulje vrlo zdravo i korisno za organizam, a ponajpače je efikasno ako se njime namaže pločice ispred frižidera. Pa kad ošineš jedno četrnajst puta možda proradi instinkt za preživljavanjem; jedino je problem šta bi u slučaju mazanja pločica trebalo ulazit u kuhinju s kacigom na glavi, a u cilju izbjegavanja potresa mozga usljed ošinjavanja.
Zanimljiv i jako fengšui je recimo i beštek za jelo čije drške imaju pravo trnje. Kreneš jest, pa da bi primio žlicu moraš nataknut one rukavice za tačkat drva. Pa dok izmanevriraš do usta ispadne pola nazad u tanjur i popizdiš i ostaviš se jela. A prstima možeš jest vrlo malo stvari, tak da je takav beštek bogom dan za rješavanje loših prehrambenih navika.
Feng šui je zapravo pravi jedan multipraktik za rješavanje svekolikih problema, samo se treba malo potrudit.
komentiraj (34) * ispiši * #
21
subota
listopad
2023
Moje sve
Dugo nisam pisala o mojim najdražim frajerima.
Najdraži frajer je vrlo visok, mislim da neće trebati još puno da me preraste. Sav je u obavezama – glazbena škola, pa treninzi nogometa, utakmice vikendima. Danas je zabio gol za pobjedu na prvenstvenoj utakmici, i to majstorski. Iščeprkao loptu u šesnaestercu i zašiljio je pod rašlje. Bila sam tako ponosna dok sam gledala snimku. Ja zdušno navijam za gitaru, koju tako prekrasno svira, ali je činjenica da on silno voli nogomet i da puno jače proživljava svako igranje i poraz ekipe. Sviranje mu nekako ide pod normalno, zna da je jako dobar, ali nogomet...toliko je sretan kada odigra dobro i kada pobijede.
Manji najdraži frajer svakodnevno putuje autobusom u malenu seosku školu u Hrastovicu, on je prvačić koji do sada sve testove ima sto posto riješene. Prekrasno crta i silno je sretan kada se pohvale njegove uredne crtančice. On trenira gimnastiku. Ljetos mi se krv sledila u žilama kad je u trampolinu, ničim izazvan, napravio salto. Junior i ja se zblanuto pogledali, pitali – jel možeš ti to još ponovit i on ponovio, nakon par skokova u trampolinu. Spretan je i jako sluša trenericu, nema labavo.
Pa ih tako gledam i razmišljam koliko sam sretna i zahvalna što imam takva dva prekrasna dječaka, takve dvije velike ljubavi, krv moje krvi koje bezuvjetno volim. Oni su najveća radost i blagoslov koji imam. Moji ljepotani; potpuno različiti a opet tako slični zbog ljubavi koja nas povezuje.
Ne postoji rečenica ljepša od – bako, ja tebe tako puno volim. A moj odgovor uvijek glasi – ja tebe volim najviše na svijetu, uvijek to pamti.
komentiraj (24) * ispiši * #
16
ponedjeljak
listopad
2023
Navik on živi ki zgine pošteno
U listopadu 1991. imala sam žuti prognanički karton, nešto robe koju sam na brzinu pokupila i dane ispunjene urlikom aviona i detonacijama projektila koji su padali po Sisku. Zapravo sam cijelo vrijeme imala osjećaj da glumim u nekom niskobudžetnom ratnom filmu čije će snimanje uskoro završiti i vratiću se svakodnevici od prije početka snimanja. Ići ću na posao i voditi svoje dijete u vrtić i peći kestene u svom dvorištu.
Vukovar, hrvatski Staljingrad, krvario je daleko teže i daleko gore od moje voljene Petrinje. Pod milionima granata, okružen stotinama tenkova i tisućama topova koji su svakodnevno, sustavno ubijali prekrasni grad na Dunavu. Kuću po kuću, stablo po stablo, pticu po pticu. Vukovar je bio klaonica u pravom smislu te riječi. Kakvu su agoniju živjeli Vukovarci i oni koji su pokušavali zaustaviti moćnu oružanu silu - to samo oni znaju.
Trpinjska cesta postala je groblje tenkova. Onih istih koji su, na polasku u krvavi pohod posipani cvijećem, svojim gusjenicama neumoljivo gazili sve pred sobom, nastojeći ubiti Vukovar do kraja. Jedan od onih koji su se smijali smrti u oči i zaustavljali tenkovske gusjenice bio je Blago Zadro. Njegovi suborci kažu da je bio ludo hrabar i da je kao njihov zapovjednik uvijek išao prvi. Nekadašnji radnik Borova postao je sinonim za hrabrost koja kao da nije bila od ovog svijeta i prkosni otpor šačice ljudi koji su uništavali tenkove čime god su znali i umjeli.
Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. u Kupskoj ulici, blizu Trpinjske ceste, pokošen rafalom dok je vodio svoje suborce u akciju. Njegovo su tijelo uspjeli izvući tek nakon žestoke paljbe. Pokopan je u lijesu sa označenim brojem koji je znalo tek četvorica njegovih suboraca. Ekshumiran je 1998. godine iz masovne grobnice zajedno sa još 937 žrtava na vukovarskom novom groblju.
Obzirom da nisam pripadnik nijedne političke opcije, govorim o njegovoj ljudskoj veličini i hrabrosti. Blago Zadro nije imao vremena biti ni depresivan, ni anksiozan, ni nezadovoljan sustavom i državom. Po njemu su padale granate, na tisuće. Oko njega su fijukali meci, na tisuće. Gledao je i živio krv i smrt, puno krvi i smrti prije nego što je i sam poginuo braneći Vukovar.
Navik on živi ki zgine pošteno.
( i ovo je jedan od onih postova koje ponavljam, da se ne zaboravi; photo Blage Zadre - Mišo Lišanin, rujan 1991. )
komentiraj (8) * ispiši * #
15
nedjelja
listopad
2023
Bez naslova
Neću pisati ništa, niti jednu jedinu riječ o krvoprolićima kojima sam kroz život svjedočila.
Svatko ima svoju istinu, svoje razloge, svoju ideologiju od koje ne odstupa. Bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest ili boju kože, svijetom izgleda vladaju ljudi koji bez imalo oklijevanja, bez da trepnu okom ubijaju druge ljude drugih istina, drugih razloga, drugih ideologija.
Samo ću reći – sram vas bilo. Vaše su ruke i duše ukaljane tolikom nedužnom krvlju. Kojim pravom i u čije ime činite zvjerstva?
Pogledajte svoju djecu. Zašto ih osuđujete da plivaju u moru krvi?
A svi se nazivamo ljudima.
( photo by The Sydney Morning Herald, nastala prije par godina u sklopu kampanje #JewsandArabsRefuseToBeEnemies; nažalost, puno bi djece moglo biti na sličnim fotografijama...pokušajte je otvoriti na Googleu i pogledati )
https://static.ffx.io/images/$width_740%2C$height_417/t_crop_fill/q_86%2Cf_auto/f0d332cd9928c8985c841df54f36c882d0c823be
komentiraj (16) * ispiši * #
12
četvrtak
listopad
2023
Kupusologija
Idući tjedan stiže kupus, pravi ogulinski, za kiseljenje.
Zapravo jedva čekam da isfermentira i ukiseli se dovoljno da se može dinstat, kuvat, motat sarme. Ja strašno volim kiselo zelje, i oduševljava me moj najdraži frajer koji bi sarmu jeo za doručak, ručak i večeru kad je ima skuhane. Dok je bio malen, govorio je da je Ogulin, citiram, "jedan veliki grad iz kojeg stiže kupus koji ćemo kiseliti za sarmu". Prema našoj dugogodišnjoj, zajednički osmišljenoj strategiji, i sam kapetan Kuka je inzistirao da se na brodu sarma često kuha, jer ju je on najviše volio jesti ( ne pitajte otkud to, dala bi se i od toga napisat kraća priča ). Pa na svaki upit što bi najradije jeo, uglavnom je odgovor sarma.
Često se sjetim i divnih običaja vezanih za kiseljenje kupusa u mojoj rezidenciji u Brezju dok sam bila dijete.
Gotovo svake godine okupila bi se ista ekipa, dvije tete i dva tetka ( jedni s mamine, drugi s tatine strane, valjda da se kupus bolje skiseli, šta li ) i moji starci. Pa se dan prije pribavi logistika u vidu svega šta je potrebno za kiseljenje - sol, papar u zrnu, vino i nešto žere ( posljednje dvoje valjda zbog bolje fermentacije kupusa ). Za jelo il lovački ( nekih kobasica i sira ) il nešto na žlicu, da se barem malo uspije zaustavit brzo djelovanje šta vina, šta žere. Pripremi se i zaliha šta zavoja, šta flastera, šta onih gumica za nataknut na prst, ako dođe do krvnog stradavanja da se može radit dalje ( a uvijek je dolazilo, to se valjda podrazumijeva ).
Tata je obično noževe nabrusio tak jako da već u četvrtoj minuti padne prva kolateralna žrtva rezanja kupusa, koja onda il lijepi flaster il mota prst zavojem il natakne gumicu na prst, zavisno o kutu posjekotine i količini krvarenja. Već nakon par minuta pada i druga žrtva, pa se obavlja i druga trijaža, a ubrzo se ukazuje pomoć i trećem unesrećenom. Trebam li reć da su unesrećeni svake godine bili iste osobe, muški sjekači kupusa, koji bi se onda primili kartanja i jela, pa kasnije i harmonike i pjesme ( ako bi tetak ponio harmoniku, a uvijek ju je imo u gepeku od fiće, ako zatreba da ne mora ić doma po nju ). Cure bi jamrale i očistile glavice i srezale sav kupus same, strpale ga u bure, i onda još zajedno sa ranjenicima pjevale do neko doba, uz uvjet da ranjenici prvo prevuku bure tamo gdje je već trebalo stajat.
I svake godine tako, ista priča. Ritual koji je bio neizbježan i nije moglo bit drugačije. Već dugo nema tog rituala, i moram priznat da mi fale te jesenske radosti.
( Ja kupus kiselim u glavicama, riješim sve za tili čas, i mogu vam reć da se kupus jednako brzo skiseli sa i bez kartanja i harmonike. )
komentiraj (26) * ispiši * #
07
subota
listopad
2023
Protiv očobolje
Danas samo kratki osvrt na fenomenalan lijek za očobolju, na koji sam slučajno nabasala na nekom tamo portalu.
Naime nisam pojma imala da britanska kraljevska kuća ima tako impresivnog dvorjanina. Bio je i tjelohranitelj pokojne kraljice, a obzirom da se izgleda pokazo dobrim novi kralj ga je zadužio da vodi brigu o osiguranju, putovanjima i organiziranju kojekakvih službenih ivenata.
Ima on završenu i vojnu školu i svaštanešta ( štajaznam, tipa skakanje padobranom ). Al to sve pada u vodu i bude manje bitno kad je u pitanju liječenje očobolje, jer frajer izgleda ko milion novaca. U odijelu – ko Džejms Bond, u kiltu se vide noge istesane kojekakvim sportovima. Visok stoosamdeset, plave oči, smeđa kosa. Ramena ko oni nekadašnji regali od punog drveta. Sve ne znaš kud bi prije pogledat. A kad se nasmije...pa to maska za varenje treba, koliko blješte zubi.
To bi točno trebalo imat poster u prirodnoj veličini, pa ga nablekačit na zid, i onda kad ti je svega pun kufer skuvaš kavu i pariš oči. Pa bolje to nego štračit po teveu il po mobitelu; na teveu nikad nema ništa, a iz mobitela samo iskaču posvuduše il kojekakve ružne vijesti. Možeš se nekad i izjadat, pod uvjetom da si sama doma i da su zatvoreni prozori. Al u svakom slučaju oči su na dobitku.
A bome na dobitku su i svi koje taj dočeka i isprati. Ove koji ga gledaju dok hendla oko Čarlsa i ispaćene supruge neću ni spominjat; e one imaju očobolju izlječenu na najjače.
( e da, čovjek se zove Johnny Thompson, ako bi vam palo na pamet guglat za fotke il neki video, jerbo hoda jednako dobro ko šta izgleda, a ja i dalje ne stavljam fotke po novom sistemu )
komentiraj (26) * ispiši * #
05
četvrtak
listopad
2023
Učiteljima, s ljubavlju
Biti učiteljem plemenit je i bremenit poziv.
Svakoga dana dati sve od sebe da malene, bistre glavice nauče nešto novo. Tješiti ih kada su uplašeni ili tužni; tko drugi to može kada roditelj nema tu? Biti ponosan na njihove uspjehe i bodriti ih da ne odustaju čak i onda kada rezultati nisu najbolji. Slušati njihov zvonki smijeh i smijati se zajedno s njima. Ispratiti ih dalje, u više razrede, kada dođe vrijeme, i uživati u svakom susretu s njima godinama kasnije, kada pred sobom ugledaš odraslog čovjeka kojem si širom otvorio vrata jednog novog svijeta i pomogao mu da hrabro zakorači u njega.
I moja majka bila je učiteljica. Prvo učiteljsko mjesto dobila je u školi u Strašniku, onda u Gorama, a zadnje dvije godine prije mirovine u Mošćenici. Jako je voljela svoj posao; i nakon silnih godina u razredu uvijek se pripremala za nastavu, kao da tek počinje raditi. Mislim da je i kao učiteljica i kao majka bila istovremeno i blaga i stroga, već kako je bilo potrebno. Bila sam neizmjerno ponosna na njeno zvanje; moram priznati da i danas, nakon tolikih godina, osjećam ponos kada vidim da je njeni nekadašnji učenici nose u lijepom sjećanju.
Imam u obitelji jednog mladog učitelja koji uistinu voli svoj poziv, pa onda i ne čudi kada za svoje učenike osmisli nešto što nikome u školi prije njega nije palo na pamet. Ove će godine njegovi mališani u sklopu vannastavnih aktivnosti naučiti raditi svašta šareno, fino i jestivo. Započeli su izradom šarene, miješane salate za zimnicu. Pomagali su ono što mogu - čistili i prali povrće, miješali ga u velikoj plastičnoj posudi i punili teglice. Roditelji će dobiti teglicu za probu, a onih nekoliko koje preostanu možda netko poželi kupiti, da proba koliko su uspjeli u svom naumu i da mogu nastaviti dalje u pustolovinu kulinarstva. Mislim da će ih najviše razveseliti zimski mjeseci kada će se okušati u izradi pravih petrinjskih češnjovki. Možete li zamisliti njihova lica dok budu gledali kakva čarolija nastaje pred njihovim očima?
Ja mogu. Prije dvadeset godina moja mama zauvijek je sklopila oči. Posljednje riječi koje mi je uputila bile su - čuvaj mi ga, kao najveće blago. Mogu zamisliti i kako bi bila ponosna da vidi koliko ljubavi pruža djeci koju uči njen unuk.
Svim učiteljima sretan njihov dan; budite ponosni što baš vi odgajate buduće liječnike, učitelje, arhitekte ili kuhare, unatoč tome što je vaše zvanje vrlo podcijenjeno i slabo plaćeno. Budite sigurni da će vas djeca zauvijek nositi u svojim srcima i sjećati se vaših riječi i svega što ste im pružili.
( napisano prije dvije godine; za mene uvijek aktualno jer sam imala i imam učitelje u obitelji )
komentiraj (30) * ispiši * #
02
ponedjeljak
listopad
2023
Repriza insomnije...
Opet me baš dobro krenulo nespavanje. Mislim zaspim ja uz pomoć šlaftableta, al se uredno probudim najkasnije oko dva i onda krenu zakulisne igre. Malo prevrtanja, pa se malo dignem jest jer sam živčana šta ne mogu zaspat, onda nakon jela zalijem tekućinom da se opet ne dižem usljed žeđi, pa u povratku obavim i vece...upalim teve pa gledam šta već ima, a uglavnom nema ništa gledljivo. Uglavnom strava jedna.
Pa sam išla opet malo guglat, reko možda je izmislilo neke nove sisteme otkad sam zadnji put čačkala tražeć pomoć za zaspat po bespućima interneta. I da znate da sam našla nešta, nije baš po mojoj mjeri al ko zna...ako bi spavala, vrijedilo bi.
Za početak predlažu stolicu za ljuljanje. Šema zvana - i djeca brže zaspe kad se nunaju. Pa onda il stolica za ljuljanje il mreža za spavanje, navodno se brže zaspi i duže spava kad se ljulja. I za šta sam ja onda kupila dormeo madrac, da ga sad izbacim pa da ide na glomazni otpad na proljeće? Kak da raščepim mrežu prek sobe, oću još puzat ispod da dođem do ormara il do prozora? Da ne spominjem eventualnu mogućnost ispadanja sa stolca il iz mreže za slučaj prevrtanja vamotamo. Već se vidim sva izubijana, ko će mi vjerovat da sam ispala iz mreže jebote; to odmah ide kuloarska priča da me prebilo ko mačku a ja ko spavam u mreži pa ispala, moš mislit.
Onda neki psiholog tvrdi da treba brojat ovce unazad. Krenut od tristo i samo koristit brojeve djeljive sa tri. Navodno time prisiljavaš mozak da se odmakne od briga i prčkaš s matematikom. Pa dobro da ne treba imat one drvene trokute i šestar i ploču, pa šibat geometriju il eventualno naganjat s njima ovce čiji broj se ne da podijelit sa tri. Još ako je pastir gadnije naravi i počne ispitivat da šta se uznemiruje stado kad one ne znaju koji su broj i da jel nemam pametnijeg posla u dva ujutro nego radit geometriju ko Pitagora.
Nadalje predlažu jogu, petnajstak minuta za opuštanje mišića. Taman da se preznojim pa moram ić lokat vodu i mijenjat pidžamu, pa onda iza lokanja vode čekat da me potjera na vece da me ne probudi kasnije. Pa bi tak u krug mogla do ujutro, malo joga malo popratni sadržaji. E onda se nadovezuju i na tjelovježbu, navodno je istraživanje pokazalo da dnevno vježbanje od stopedeset ( !!!! ) minuta dnevno kroz šest mjeseci značajno smanjuje nesanicu. Ajde da su rekli šezdeset minuta, i božepomozi; al dva i pol sata, halo?! Svaki dan?! Jedino da krenem vježbat u to nedoba kad se probudim, možda bi me satralo nakon mlaćenja od jedno sat vremena pa bi spavala ko klada.
Dalje kažu da i sok od trešnje puno pomaže jer ima prirodno visok melatonin, hormon koji pomaže u reguliranju ciklusa spavanja. Srećom kod nas kila trešanja ne košta šest il sedam eura, koliko li, u sezoni kad ih ima. Napravim soka za tri, četri hiljade kuna umjesto da kupim drva za zimu. Nek se smrzavam al možda budem spavala ko Trnoružica pa mi neće ni bit zima.
I posljednji, meni najslađi savjet - nemojte al nikako spavat preko dana jer to doprinosi nesanici. To šta sam ja legla u jedanajst, spavala do dva, pa bila budna dva sata, pa ubila oko još dva sata ( znači spavala sam možda pet sati ) uopće nije problem. Šta je za mene problem zbog jebenog nespavanja imat podočnjake ko sarme i u svakom crnom autu vidjet Betmena.
Sve se mislim da sad idem vježbat, možda se smorim dovoljno da večeras ovce pasu na miru.
komentiraj (18) * ispiši * #
01
nedjelja
listopad
2023
Budite uz njih...
Ako imate tu sreću da su vam roditelji živi, onda gledate njihove ostarjele i sve nemoćnije ruke, lica izborana i smijehom i tugom kroz sve godine života.
A nisu takvi bili. U sjećanjima čuvate neke davne godine kada im ništa nije bilo teško, kada su mogli i htjeli i željeli sve. Sjećate se zasigurno svih lijepih trenutaka koje ste proveli s njima.
One prve neprospavane noći zbog vaših temperatura ili plača doživjeli ste tek kad ste i sami postali roditelji. Ali sigurno pamtite njihove utješne zagrljaje kad bi bilo razbijenih koljena, sve brižno kupljene i zamotane poklone koje ste toliko željeli za rođendan ili Božić. Sve fine nedjeljne ručkove koje nitko nikada ne skuha kao mama; i vi ih sada kuhate, ali rižoto ili pohano uvijek su bili finiji kod mame. Pamtite sigurno i zajednička ljetovanja ili izlete dok ste bili klinci.
Kasnije su došla i neka prva ograničenja ili sukobi uvjetovani vašim odrastanjem i njihovim nastojanjem da od vas stvore dobre ljude. Sve to shvatiš puno kasnije, kada i sam postaneš roditelj i svjestan odgovornosti koju roditeljstvo nosi.
Što tek reći o bakama i djedovima? Posebna je ljubav koju u srcu nose samo za svoje unuke. Sve se podređuje njima, i živa je istina da nad unucima strepiš više nego nad vlastitim djetetom. Učinio bi sve da ih zaštitiš od svega i da im skineš zvijezdu sa neba, ako je požele držati u svojoj ručici.
Nikada si nemojte dozvoliti da ne možete pronaći i odvojiti vremena za svoje roditelje, ili bake i djedove. Sve isprike – umoran sam, sutra ću, ne da mi se sada...odmah ih odbacite. Njima vaša posjeta ili poziv znače sve. Iako su vam istu priču vjerojatno ispričali bezbroj puta jer im je bila smiješna, nasmijte joj se opet. I opet. Stotinu puta ako treba. Držite njihove naborane ruke i smijte se s njima. Doći će trenutak kada više nećete imati koga nazvati i nećete imati koga posjetiti. Ostaće tek izblijedjele fotografije i živa sjećanja na sve ono što su vam pružili. Doći će trenutak kada ih naprosto više neće biti u onom voljenom, fizičkom obliku. A onda je kasno za – trebao sam, mogao sam, htio sam...isprike samom sebi ništa neće izmijeniti.
Međunarodni je dan starijih osoba. Ako niste danas, nazovite ih ili posjetite sutra. Vrijeme provedeno s onim tko te uistinu voli je najskuplji poklon koji mu možeš dati.
komentiraj (16) * ispiši * #
