...

Lako je kad te povrijedi netko nebitan. Nekom riječju ili učinjenim, jer je taj dan ustao na krivu nogu.

Na to se nasmiješ i odmahneš rukom, popraviš rub haljine koju je otpuhao vjetar i koračaš dalje. Nebitno je, i zaboraviš već dok stavljaš kuhati ručak. Čemu gubiti vrijeme na nešto nebitno? Život te ionako uglavnom gazi, pa nebitne ljude ostavljaš iza leđa, poput prašine na cesti.
Ali kad te povrijedi netko za koga bi stavio ruku u vatru da ne bi dozvolio da zrnce prašine padne na tebe, da bi stajao uz tebe i kad je najteže...e onda boli. Jako. Pa se sklupčaš poput djeteta, poput prestrašene životinjice i pokušavaš shvatiti što te snašlo. Tražiš razloge, pokušavaš odgonetnuti kako se to uopće moglo desiti. U kovitlacima sjećanja pronalaziš samo sretne trenutke, u kojima nije bilo niti tračka bojazni da bi se tako nešto moglo desiti.

Treba proći puno vremena da prihvatiš, da udahneš i otpustiš. Treba i snage za to. Dani prolaze, i čekaš onaj koji će donijeti spoznaju da više ne boli tako jako. Ostaje tek gorak okus u ustima i misao da te netko blizak tako olako povrijedio.
Godine pokažu koliko je vrijedilo povrijediti i koliko je vrijedilo osjećati bol. Samo, godine su duge i pitanje je kako se osjećaš nakon puno godina, jer tad više uopće nije bitno tko je kome što rekao i zašto.

Bitno je da čovjeka može nestati u trenu. Kao da ga nije bilo. Ja sam živi svjedok toga; dvaput vraćena sa puta bez povratka. Zato dobro razmislite što činite onima koji su vam bliski i kojima je stalo do vas. Izgovorene riječi i učinjeno ne možete ničim obrisati.
Može vam se jedino desiti da onaj koga ste povrijedili prođe pored vas uz osmijeh kao da vas nikada nije vidio.

Budite ljudi jedni drugima. Nikada nemojte dozvoliti da vaš loš trenutak ugasi svjetlost koja je bila tako blještava.