31
ponedjeljak
srpanj
2023
Nemreš bilivit :)
U naletima dosade il tjeskobe tu i tamo štračim po bespućima interneta, pa onda naletim na nevjerojatne stvari. Tipa koji su najgori pokloni kojima su se žene pohvalile da su dobile u raznim prilikama.
Jedna žena je recimo dobila cvijet u tegli sa kojeg nije skinuta cijena sa natpisom - popust trideset posto. Žao mi je šta nisu napisali šta se desilo onom koji ga je poklonio, takozvanom darovatelju. Šta napravit onom ko ti donese polumrtvi cvijet i toliko je lijen da mu se ne da skinut cijenu sa popustom? Natjerat ga da pojede cvijet? Možda bolje onaj celofan na kojem piše popust, čisto zato šta se celofan teže žvaće i probavlja.
Druga je dobila poklon bon za ručak u restoranu koji se zatvorio još prije godinu dana. Valjda ga je našo negdje po džepovima od hlača koje inače ne nosi, pa u nedostatku ideje šta da kupi poklonio ručak u restoranu kojeg je zatvorilo jer su našli tragove kuge i kolere na tanjurima. Najadekvatnija kazna je ne skuvat mu više ništa za jest idućih godinu dana, znači uramit jebeni bon i kad pita šta je za ručak doć sa ubrusom preko ruke i na tacni donest uramljeni bon. Eventualno pitat - želi li gospodin da se peče na naglo il da se poha?
Pa onda jedna koja je dobila ogroman buket crvenih ruža sa porukom - mojoj jedinoj ljubavi, Martini. Problem je taj šta se žena nije zvala Martina jebiga. Il su smrdali u cvjećarni il je on u žurbi pomiješo bukete. To je već vrlo skliska situacija, gdje može doć do krvnog delikta ako je žena sklonija izražavanju jakih emocija delimano loncem od šest litara koji je težak ko vrag. Jer kad te dekne takva lončuga onda je vrlo mala mogućnost da ćeš više ikad ikom nosit cvijeće, biće prije da će ga tebi sine nosit. A i hraniće te na slamku šest mjeseci, šta je još gore.
Četvrta je dobila pojedenu bombonjeru. Uz objašnjenje da se zabunio pa kupio bombonjeru punu čokoladica sa kokosom, a zna da ona ne podnosi kokos pa je on pojeo bombonjeru a nije stigo u dućan otić po drugu. Pa bolje bi mu bilo da joj ništa nije dao, kućeš ženi dat pojedenu bombonjeru na dar? Sve čitaš pa ne vjeruješ. Sumnjam da je i taj dobivo tople obroke jedno duže vrijeme.
Peta mi je najjača. Znači tip je ženi donio znate onaj turbopraktični paket - parfem, dezić i gel za tuširanje koji je ona kupila na poklon njegovoj mami jel za Božić il za rođendan. Biće zaboravio da je ženi rođendan, pa ćapio kod ispaćene roditeljice prvu kutiju koje se dočepo, jer kad je panika onda zaboraviš da žene stvarno pamte ko slonovi. Oni misle ako oni ne pamte da ni mi ne pamtimo; malo morgen.
Šestoj je muž iz džepa izvadio sjemenje za cvijeće, jer da je alergičan na pelud i da nemre on radi alergije nosit bukete pa je donio raznog sjemenja da si ona posadi to po teglama.
Ima toga još al probrala sam one koji su meni bašbaš jezivi. Zato evo dobre ideje - dragi frajeri, ako ste zaboravili kupit poklon, sjednite na bajk i provezite je jedan krug, romantike radi. Po mogućnosti nek je suvo i nek ne grmi, i obavezno napumpajte gume i sve provjerite prije neg krenete na zaljubljenu vožnju.
Bolje ćete i jest kad dođete doma iza vožnje na friškom zraku.
komentiraj (6) * ispiši * #
30
nedjelja
srpanj
2023
Moje čudo...
Moj najdraži frajer gotovo svaki put kada dolazi u Brezje ponese sa sobom svoju gitaru.
Zna koliko ga volim slušati kako svira. Završio je tek drugi razred glazbene škole, ali sve naučeno svira napamet, vrlo sigurno, i intonativno i ritmički. Ali to nije sve; on pokušava i uspijeva malo pomalo, po svom savršenom sluhu svirati The Animalse, velikog Claptona i Jeffa Becka. Ja uvijek slušajući gutam suze, gledam te malene prste kako pokušavaju i uspijevaju pronaći točan ton. On je desetogodišnjak koji slušajući pokušava skinuti glazbene velikane; moj je zadatak pustiti ono što želi pokušati odsvirati i onda zaustaviti kad mi kaže, pa se on onda igra prebirući po žicama i vrlo brzo pronađe ono što želi odsvirati.
A ja ga slušam i u mislima se vratim daleko u djetinjstvo, u godine odrastanja, kada je moj brat u svojoj sobi ili na stepenicama znao satima svirati. I njega sam slušala i divila se kako svira, jer je stariji od mene osam godina i već je bio fantastičan u godinama kada sam ga počela slušati. Zapljusnu me sjećanja i isprepletu se sa sadašnjošću, dok slušam najdražeg frajera kako pokušava pohvatati način sviranja najvećuh, onih koji su obilježili glazbeni svijet.
Kada se prstići umore, dok sprema gitaru uvijek ga zagrlim i kažem – silno sam ponosna na tebe, odličan si. Samo vježbaj i sviraj, budi uporan i vrijedan. I kad me pogleda svojim plavim pogledom, nasmiješen, i pita – vjeruješ li ti da mogu jednako dobro svirati kao oni, odgovorim mu – ti možeš sve što poželiš.
( Manji najdraži frajer ima identičan, savršen sluh, hvata melodije poput odašiljača, i nadam se da će i on odabrati neki instrument; lani je spominjao rog koji je čuo na produkciji glazbene škole. Zamislite tek njega, šestogodišnjaka koji točno u tisućinku pjeva recimo Laylu, ali samo onda kad on to hoće. Njegov stariji brat mi ipak češće svira, zna koliko to volim. )
I nemam više što puno za dodati, osim – oni su moja svjetlost, moj svemir i moje najveće blago. Moje dvije najveće ljubavi, velike do neba.
( Ovo je recimo skladba koju najdraži frajer jako voli; malo si kopirajte na youtube, ja sam totalni dibiduz )
https://youtu.be/_o3CIa3nrZE?t=368
komentiraj (6) * ispiši * #
28
petak
srpanj
2023
Kad se ja sad najedem...
Petak je dan rezerviran za neke ribe, salate, umake, tartare, štajaznam šta sve ne.
Naravno da kod mene nije. Bar ne danas. Jer ja ko rekonvalescent imam po svim regulativama oslobođenje od posta ko takvog, i preporuka je da jedem ko da radim na četri bauštele odjednom.
Pa sukladno preporuci, ja sam danas napravila čudotvorno jelo zvano dinstani svinjski repići sa kiselim zeljem. ( Da odmah raščistimo nedoumice – kad kažem repići onda to nisu oni smotani frkafuljci nego stručno nazvana krsna kost, dakle ima tu mesa ko u priči. ) Kiselo zelje sam narezala i bubnula u kištru dvije tri vrećice, da imam za napravit kad me spopadne tjeskoba.
I danas me spopala tjeskoba, pa sam repiće natrljala začinima, prepekla ih na mašćobi i onda bubnula kiselo zelje, dodala češnjak i lovorov list, podlila vodom i dinstala na lagano, rekli bi ovi masteršefovi – da se svi okusi sljube i da sve bude mekano i sočno.
Ima se i kukuruznog kruha, pa evo sad idem nagrabit ovo čudotvorno jelo i najest se uneznano. Plejting nisam fotkala, ja kad grabim kiselo zelje i repiće u tanjur to je prizor pred kojim bi Melkior i ekipa ostali zanesviješteni. Flekove i tufne u svrhu ukrašavanja tanjura nikad ne radim, ne stignem oslikavat jer idem jest.
A onda ću zaleć i imat vizionarski pogled na svijet, jer kad se ovog najedeš onda znaš sve tajne svemira, od postanka naovamo.
( fotka ima na fejsbuku na mojoj skromnoj stranici, ja i dalje nisam ovladala stavljanjem fotki...znači ako stavljam - to su fotke od ranije )
komentiraj (16) * ispiši * #
27
četvrtak
srpanj
2023
...
Lako je kad te povrijedi netko nebitan. Nekom riječju ili učinjenim, jer je taj dan ustao na krivu nogu.
Na to se nasmiješ i odmahneš rukom, popraviš rub haljine koju je otpuhao vjetar i koračaš dalje. Nebitno je, i zaboraviš već dok stavljaš kuhati ručak. Čemu gubiti vrijeme na nešto nebitno? Život te ionako uglavnom gazi, pa nebitne ljude ostavljaš iza leđa, poput prašine na cesti.
Ali kad te povrijedi netko za koga bi stavio ruku u vatru da ne bi dozvolio da zrnce prašine padne na tebe, da bi stajao uz tebe i kad je najteže...e onda boli. Jako. Pa se sklupčaš poput djeteta, poput prestrašene životinjice i pokušavaš shvatiti što te snašlo. Tražiš razloge, pokušavaš odgonetnuti kako se to uopće moglo desiti. U kovitlacima sjećanja pronalaziš samo sretne trenutke, u kojima nije bilo niti tračka bojazni da bi se tako nešto moglo desiti.
Treba proći puno vremena da prihvatiš, da udahneš i otpustiš. Treba i snage za to. Dani prolaze, i čekaš onaj koji će donijeti spoznaju da više ne boli tako jako. Ostaje tek gorak okus u ustima i misao da te netko blizak tako olako povrijedio.
Godine pokažu koliko je vrijedilo povrijediti i koliko je vrijedilo osjećati bol. Samo, godine su duge i pitanje je kako se osjećaš nakon puno godina, jer tad više uopće nije bitno tko je kome što rekao i zašto.
Bitno je da čovjeka može nestati u trenu. Kao da ga nije bilo. Ja sam živi svjedok toga; dvaput vraćena sa puta bez povratka. Zato dobro razmislite što činite onima koji su vam bliski i kojima je stalo do vas. Izgovorene riječi i učinjeno ne možete ničim obrisati.
Može vam se jedino desiti da onaj koga ste povrijedili prođe pored vas uz osmijeh kao da vas nikada nije vidio.
Budite ljudi jedni drugima. Nikada nemojte dozvoliti da vaš loš trenutak ugasi svjetlost koja je bila tako blještava.
komentiraj (16) * ispiši * #
25
utorak
srpanj
2023
Tu sam :)
Dame i gospodo, iznimno mi je zadovoljstvo izreći da sam obavila prve postoperativne kontrole.
O pripremama za njih neću, neki sam dan pisala o tome. Neću ni o svemu onome što mi je prolazilo kroz glavu dok sam bila u čekaonici. Nitko osim mene ne zna kako sam i što sam prolazila u zadnjih osam mjeseci. Koliko god imaš podrške od ljudi koji te vole, ti si taj koji mora proći pretrage i pripreme za operaciju. Ti si taj kojeg skinu i polegnu na stol dok gledaš ona jarka svjetla iznad sebe i pogledom tražiš jedino poznato lice – liječnika koji će te operirati. Ti si taj koji pokušava hodati sa drenovima i sondom. Ti si taj koji svakodnevno ide na iscrpljujuća zračenja ( koja su me, hvala na pitanju, reš spržila ) i kemoterapije. Ti si taj koji se glasno smije u čekaonici sa ostalim supatnicima, jer je to zapravo jedini način da ostaneš normalan. Smijeh na onkologiji predstavlja odškrinuta vrata povratka u život.
Vanzemaljac koji me operirao i onkologinja su vrlo zadovoljni sadašnjim stanjem. Ima još nekih stvarčica koje ostaju za riješiti, i vjerujem da će proći u savršenom redu jer jedino to priznajem kao krajnji rezultat.
Ja sam trenutno u nekoj drugoj dimenziji; po tko zna koji put zahvalna i ponizna jer sam tu. Mogu gledati sunce koje se probija kroz oblake, mogu zagrliti moje najdraže frajere, mogu promatrati svijet sasvim drugim očima.
Ima li smisla opet nabrajati sve one kojima sam beskrajno zahvalna što su svo ovo vrijeme bili uz mene? Možda je jednostavnije reći – sve vas bezgranično volim, u mojim ste očima svi veliki poput Titana. Hvala vam za svaku riječ podrške, za svaki osmijeh ohrabrenja, za svaku ispruženu, toplu ruku koju ste mi pružili kad sam pokleknula.
Svima vama koji trenutno prolazite sve ono što sam i ja prošla – samo hrabro, korak po korak. I zbog sebe i zbog vas ovo pišem, morate znati da niste sami. I ne zaboravite se smijati. Demoni se najviše boje smijeha.
Voli vas Rossovka, onako od sveg srca.
komentiraj (32) * ispiši * #
24
ponedjeljak
srpanj
2023
Vole me ko da smo u rodu
Ako me iko na svijetu jako voli, onda su to komarci. Oni su sa mnom povezani nevidljivim sponama ovisničke ljubavi, i to već godinama. Ja sam sigurna da oni svoju ljubav prema meni prenose sa koljena na koljeno, ono - čim se novi komarac okomari, odma ga upozore da je moja krv nešta najfinije šta mogu probat u životu. A ove godine ih ima trilijarda, i imam osjećaj da samo mene vrebaju kad ću napustit stambeni objekt.
Neki dan se istutnjala ona salauka od nevremena, pa sam inspekcijsko – jurišnim pregledom ustanovila da su neki moji paradajzi prešli u podni uzgoj, povaljalo ih, i vjetar i kišurina. Krenula ja osovit moje zelene mezimce i ponovo ih povezat, kadli eto neke moje frendice u prolazu ko Meri Cetinić, al ne da se ni puškom utjerat u kuću, ko malo ćemo samo popričat na plotu. A leteći bataljoni krvopija nadiru iz čempresa i grizu ko da nikad krvi vidjeli nisu. Tu ja udaram po sebi, šta ću, pa malo - malo spljeskam jednog; jebiga, jednog spljeskam a na njegovo mjesto eto još dvojice, veselo zujeći. Reko slušaj, ja više nemrem stajat tu, poješće me gadovi, oćeš uć il šta ćeš. Da neće ulazit, ide ona dalje.
Čim je okrenula leđa ja bris u kuću, da zaustavim rođeno krvoproliće bar na kratko, jer me tek čeka urnebes dok povežem paradajze. Popijem malo kave, sjednem, iščešem se i sjetim se našpricat autanom, pa izađem van. A tek šta me vole kad sam pod autanom, majko mila...pa ulaze mi u oči, u uši, grizu ko krokodili. Svakih četrnajst sekundi ubijem po jednog, pa svežem jedan paradajz. Pa opet ubijanje, pa svežem drugi paradajz. Pa tak u petnajst minuta svežem četri paradajza i ubijem dvjesto komaraca. Noge i ruke krvave ko da me inkvizicija ispitivala. Još se počela i znojit, pa braća navalila združenim snagama iz svih raspoloživih pravaca. Sad se tu već i frućke počele pojavljivat, svrbi za poludit.
Pa ušla u stambeni objekt, oprala krv sa sebe, iščešala se i namazala nekom kremom za protiv ugriza. Čekala da me prestane svrbit, pa da mogu izać opet van povezat dva preostala paradajza i nastavit ubijat jata koja se zloguko nadvijaju nad Brezjem i samo čekaju da se primim kvake. Bilo bi mi najpametnije da sam išla obuć zimsku jaknu i stavit kartonsku kutiju na glavu, al nije mi se dalo vadit jaknu iz ormara i krojit rupe za oči na kutiji.
Ako ta krvopijska gamad nastavi ovim tempom, za par dana ostaću bez kapi rođene krvi; pa moram i veš prostrijet pa skinut sa štrika i sjest malo na terasu popit gutljaj kave. Pa ovim putem molim sve koji imaju nula pozitivnu, a spremni su donirat ubogoj izgriženoj ženi barem deci il dva, da se jave u inboks. Valjda ću bit u stanju odgovorit na poruku.
Srećom nemaju zube ko pirane, jer da imaju već bi bila požderana.
komentiraj (18) * ispiši * #
23
nedjelja
srpanj
2023
Visinske pripreme, svaki put
Kad se ja nekud spremam, naprimjer doktoru, pa to su visinske pripreme ko da krećem na Himalaju.
Dan ranije obavim sve ono šta mogu. Pod tim sve podrazumijevam pranje kose, sređivanje noktiju na nogama i rukama, lakiranje istih ( ako sam iznimno živčana onda se zna desit da ponavljam postupak jer mi lak ode nekud kud ne treba pa izgleda ko da mi je flašica sa lakom pala na stopalo ), depilaciju pazuha i nogu ( neke strateške točke božemeprosti ne moram depilirat jer ih je sredilo ionizirajuće zračenje ), čupanje obrva i stiskanje prišteva koji na onom kozmetičkom ogledalu izgledaju ko čeri paradajz u nastajanju. Kad obavim kozmetički dio, priredim šta ću obuć ( to smislim dva dana unaprijed da se dodatno ne sekiram ispred ormara ) i sve papirusine koje moram nosit sa sobom. E onda trpam u torbu papirusine, flašicu sa vodom, maramice za dezinfekciju, krekere i bombone; bananu stavljam ujutro, iz praznovjerja.
Na dan D ustajem barem dva sata prije polaska, jer moram na miru popit kavu i normabel za uspostavu discipline mozga pilota, zbavit zahodske aktivnosti ( koje usljed većeg naleta živčanoće znaju bit al baš zajebane, pa mi se desi da na kraju balade moram pit indijski čaj i lordiar kapsule da ne dođe do inidenta putem, jer sila Boga ne moli ), obavit tuširanje i mazanje šavova, odabrat parfem koji mi se čini najprikladniji za smanjenje panike. E kad to sve obavim, onda ide metanje banane u torbu i kontrola jesam sve potrpala. Naravno da nisam, fali vatikanska krunica koja je sa mnom prošla operaciju i sve ono iza, pa kopam po džepovima od zimskih kaputa i jakni dok je ne nađem. Onda moram u ogromnu najlonkesu stavit jastuk na kojem jedino mogu sjedit i moje sretne šlape na ćuke, koje su isto ko i krunica sve prošle sa mnom, i šešir ako sastavi sunce da ga mogu natrtrljit na glavu.
Pa se sjetim da unatoč svim mjerama opreza nisam obrijala noge, i letim u kupaonu navrat nanos prestrugat to malo dlaka i obično pritom krvno stradam. Srećom uvijek imam malih flastera pa prikeljim na porezotinu, sretna šta sam se ipak sjetila da su noge ostale za obrijat prije pohoda. Usput se sjetim da ni novčanik nisam stavila u torbu, pa onda još jedan put sve pregledavam – i papirusine, i prehrambene artikle, i maramice i sve.
Pa kad konačno krenem, uvijek pomislim – pa šta bi tek bilo da idem negdje na neko duže vrijeme? Pa ja bi se morala počet spremat mjesec dana ranije ( naravno, sve osim banane za po putu; ona u torbu ide zadnja, iz praznovjerja ).
komentiraj (6) * ispiši * #
22
subota
srpanj
2023
Naći ću ga ja...
Vjerojatno se i vama dešava da ponekad tražite smisao svega onog što ste proživjeli i preživjeli.
Pokušavate razumom pronaći objašnjenja, a ne vidite ih. Došla sam do zaključka da nema objašnjenja; ne postoje. Sve se desi upravo onako kako mora biti, i uzalud tražimo objašnjenja.
U nekoj sam čudnoj fazi. Toliko čudnoj da sam ponovo izgubila smijeh, jednako kao što sam ga izgubila iza potresa. Prevelike su to traume, i naravno da daješ sve od sebe da prvenstveno ostaneš normalan u košmaru koji te okružuje, pa onda s vremena na vrijeme izgubiš obrambene mehanizme koji te drže na površini i ne daju ti da potoneš.
Dugo je trajala moja borba sa bolešću, i činila sam sve što je u mojoj moći da smijeh – koji mi je bio dragocjen poput samog života – uvijek ostane uz mene i u meni. Vjerojatno sam preumorna i preiscrpljena iza svega preživljenog, jer dok se dešavalo nisam stigla razmišljati o ničemu. Samo sam gurala naprijed, dan po dan. Korak po korak. Nije moglo drugačije.
E pa pronaći ću ga ja opet. Neću dozvoliti da sve ovo ružno što se dešava i što me okružuje uništi ono što me održalo na životu.
Tu je on negdje, isti kao na ovoj fotki; samo se možda malo izgubio u traženju smisla.
Uostalom, sutra je novi dan. Gdje piše da neće biti prepun smijeha?
komentiraj (9) * ispiši * #
20
četvrtak
srpanj
2023
Ne možeš odustati od svoga grada...
Kraj ove je zgrade moj otac godinama išao na posao. U fabriku, kako je volio reći; u ondašnji petrinjski brend koji je izvozio na sve kontinente i po kojem su Petrinju posvuda prepoznavali. Za istu je tu fabriku, zajedno sa ostalim radnicima, dao dnevnica i dnevnica i sati svoga rada, kako bi niknula nova tvornica u koju je onda svakodnevno išao na posao pored zgrade željezničke stanice.
Mog oca nema već trideset i šest godina; dio je nebeske vojske Petrinjaca koja nije doživjela sve ono što je Petrinju snašlo u samo trideset i dvije godine njenog i našeg postojanja.
Prvo silovito ratno razaranje, koje nas je razbacalo kojekuda i uzelo živote gotovo šest stotina Petrinjaca. Poput brojnih drugih zgrada, i zgrada željezničke stanice bila je oštećena i devastirana. Čekala nas je strpljivo da se vratimo, isto kao i naše stoljetne lipe i klupe u parku na kojima smo krali prve poljupce, isto kao i sve kuće koje su vrištale u nebo plamenim jezicima i u zgarištima dočekale svoje ljude.
Godine su prolazile, a gotovo se ništa nije izmijenilo. Zgrada željezničke stanice nikada nije obnovljena, željeznički kolosijeci zarasli su u trnje i drač, a onda smo ostali i bez autobusnog kolodvora. Što će gradu na samo pedeset kilometara od Zagreba željeznička stanica ili autobusni kolodvor? Već tada smo polako postajali nevidljivi ljudi, samo toga nismo bili svjesni. Prolaze godine, prolazi život u nadi da će se ipak nešto promijeniti, da će grad koji toliko voliš zablistati novim sjajem, da će se ipak nešto pokrenuti nabolje.
I onda dolazi 29. prosinca, dan koji je razorio ne samo naš grad nego i nas, i našu djecu, i naše snove i živote. Nije to bilo samo 6,3 po Richteru; prema riječima struke, do sada je Petrinju zaljuljalo oko 16 000 naknadnih potresa. Ne mogu se te slike nikada izbrisati iz sjećanja; tu su one, i ubijaju svojom silinom naše stare i nemoćne sugrađane koji odlaze a da nisu doživjeli da se vrate u svoje domove. Razbolijevaju i one najzdravije. Te su slike naša zbilja, jer ih svakodnevno živimo hodajući onim što je ostalo od petrinjskih ulica.
Željeznička stanica još uvijek stoji. Stravično oštećena i nakrivljena čeka obećano obnavljanje željezničke pruge od Siska do Petrinje, najavljeno u travnju ove godine. Ne bi vjerovali, ali ima ljudi koji rade u Zagrebu, ima studenata koji bi onda mogli putovati u Zagreb, ima onih koji bi mogli vlakom otići na liječničku kontrolu ( recimo poput mene ). Ponadali smo se da ćemo ipak postati vidljivi.
Danas sam pročitala da od svega toga izgleda ništa biti neće. Nemam ni volje ni snage kopati i provjeravati istinitost tih tvrdnji ( isto se desilo i sa šuškanjima oko gradnje prekrasne nove škole, i radovi su uistinu stali ), i voljela bih više od ičega da nisu točne. Iscrpljena sam od svoje borbe koja traje mjesecima.
Želim samo reći – nismo nevidljivi. Tu smo, jer nemamo rezervni grad kojeg bi voljeli. Tu smo, jer su po petrinjskim brežuljcima kosti naših predaka. Tu smo, jer smo naučili našu djecu da vole Petrinju i da je normalno da jedu sladoled u slastičarni koja radi usred najvećih ruševina.
Pozdrav iz Petrinje svima onima koji iz udobnih fotelja sa visoka gledaju grad koji je toliko toga istrpio, kao i onima koji su i ranije sjedili u istima, a odgovorni su za sve ono što je Petrinja proživjela od rata naovamo.
Koliko god nas smatrali minornima i nevidljivima, mi od svog grada nećemo odustati.
( fotka je iz 2022., nećete mi zamjeriti jer sam onkološki pacijent koji ne smije na sunce, a trenutno još uvijek žeže )
komentiraj (27) * ispiši * #
19
srijeda
srpanj
2023
Kako bi to bilo dobro...
Odrastala sam u nekom drugom vremenu, tisuću svjetlosnih godina daleko od ovog današnjeg.
Vremenu bez pametnih telefona, bez fejsbuka i influensera, bez guglanja i prepisivanja lektire s interneta. Znači poruke isključivo na napisanom komadu papira, od ruke do ruke, dok ne dođe do onog kome je namijenjena. Sve se moralo dogovoriti i držat se dogovora; ako je dogovor da se ide na Kupu u pola tri, onda smo svi u pola tri na dogovorenom mjestu. Isto je vrijedilo i za kino, i za školske plesnjake.
Mojoj ispaćenoj roditeljici plesnjaci su bili najtmer stejdž. A kuća nam od škole pedeset metara, da sam sa ulaznih vrata od malog trakta zafitiljila kamen razbila bi prozor na špajzi. I to plesnjak trajo od sedam do pola deset navečer, ako je dežurni profesor bio dobre volje. Pa nagovaraj, pa objašnjavaj, pa moli...sto čudesa. Onda se uključi i tata, moj superheroj - pa šta je maltretiraš, pusti dijete nek malo ide, doma je za dvije minute. Onda se počnu svađat jer da šta ja imam gluvarat u to doba (!!!) kojekuda. Pa tata ne odustaje, jer ima šezdesetdva asa u rukavu - pa tvoje kolege dežuraju, svi njeni iz razreda idu, ti vaka ti naka...i onda ona podigne obrvu, odmahne rukom i kaže - e pa nek ide. Ko da sam išla na Zrće a ne na ples u rođenu školu.
Ja sva sretna, bržebolje u sobu, nataknem na sebe prvo šta mi padne šaka jer ionako idem plesat, jel tako. Pa predavanje - jel ne bi obukla suknju? Ne bi, mama, niko u suknji ne ide na ples ( a i imala sam jednu jedinu suknju, uvijek tamnoplavu, za nastupe po kojekakvim školskim priredbama; pa kud ću to oblačit na sebe, ko da idem recitirat nešta? ). Pa mi splete pletenicu, jer da kud ću s tom kosurinom raspuštenom ko vila Ravijojla. Doista desilo se par puta da su mi dečki iz razreda namjerno znali sjebat gumicu, mislim potezat pletenicu dok ne pukne gumica, pa pletenica izgubi formu, al srećom bi mama redovno zaspala pred teveom dok se ja u pola deset doklatarim i nije bilo predavanja da šta sam kojeg vraga radila kad je gumica uspjela puknut.
Pa kad krenem - čim završi ravno da si došla kući ( a kud bi jadna mogla, brat je sa ekipom bio po gradu ), nemoj da čujem samo jednu krivu od kolega, da nisi slučajno pušila. Da mama, nećeš mama, neću mama. I onda konačno pređem tih pedeset metara do škole, i plešem, plešem, plešem.
Bez buljenja u mobitel, bez tipkanja poruka, bez prijenosa uživo. Samo smijeh i glazba koja je treštala iz zvučnika.
Da mi je samo pola sata tog nekadašnjeg školskog plesnjaka, bezbrižnog vremena rane mladosti i smijeha svih mojih prijatelja.
komentiraj (10) * ispiši * #
17
ponedjeljak
srpanj
2023
Dišem na škrge, jer sam riba
Skuvana sam skroz.
Do te mjere da mi mozak radi na minimumu. Sva sreća da smo stvoreni tako da automatski dišemo, jer da je drugačije mislim da bi bilo svašta. Cijeli božji dan nosim mokri ručnik oko vrata i zamišljam da sam neka opaka riba koja baulja kroz vodu. Samo dobro vizualiziraš, ionako dišeš na škrge od vrućoće.
Pa svakih deset minuta umivanje, namakanje ruku, metanje rasfriškanog ručnika nazad na vrat. Popila sam vode za tri deve koje nisu pile dva tjedna. Jedva skuvala rižoto dok je ispaćeni životni supatnik peko neke ribe vani na roštilju. Na jedvite jade oprala suđe i čak odspavala malo poslje ručka.
Probudila se sljepljena ko da sam spavala u ljepilu za miševe. Loči vodu, stavljaj ručnik, tuširaj se, pa tako u nedogled.
Sad sam izašla na paradajz terasu, u kući je neizdrživo jer sunce popodne ubelji u dnevni boravak. Ugrizlo me u deset minuta dvadesetšest komaraca, samo dva su smrtno stradala jer su mi refleksi na stendbaju. Gledam novog ljubimca, pauka Đuru, koji je rastego mrežu između dva čeri paradajza. Ulovila se neka mala mušica, pa ju ju bržebolje zamoto i spremio nekud u ćošak mreže, za sutrašnji gablec valjda. Smorilo me samo dok sam ga gledala kako si kuva za sutra.
Trebaće nešta i večerat, a po meni bućka ko po kanti od te silne vodurine koju sam polokala. Šta uopće pojest a da se ne ukiseli u tolikoj vodi, majkosvetabožja? Sira i vrhnja, eto šta; barem je hladno, pa nek se namače u želucu.
Blago vama koji se solite na moru il pacate u Kupi.
Ja češem noge na paradajz terasi, sa friško ohlađenim ručnikom, i zamišljam da sam riba.
komentiraj (26) * ispiši * #
16
nedjelja
srpanj
2023
Nekad bilo...
Kad se ja sjetim kakve sam štikletine nosila i hodala u njima ko da sam bosa prije izvjesnog broja godina...na samu pomisao sad me recimo bole stopala.
Onda mi je to bilo ko dobar dan. Natakrčit se na pete deset, jedanajst centimetara visine pa u njima šta hodat, šta plesat, šta ić doma iza plesnih koreografija. Doista, meni je nošenje tih štikletina omogućavalo da se u startu riješim svih eventualnih zainteresiranih plesača, jer sam u njima visoka ravno 185 centimetara. Znači kad se počnem ustajat imam visinu Majkla Džordana il sekvoje, pa devedesetdevet posto plesača nestane u vidu čajnih kolutića. Svuda, osim u jednim svatovima.
Naskakala se ja pa sjela malo otpuhnut i zapalit jednu, kadli eto k stolu prilazi nadobudni mladac, izgleda skroz ok al je malo pod cugom i vidno niži od mene. Ovo malo pod cugom znači da je imo tešku očobolju i nije uopće skužio da sam zapravo najviša u sali.
-Jel mogu zamolit za jedan ples? - pita on.
-Naravno da možeš. Samo pazi, ja sad kad se počnem dizat možda procijeniš da to i nije dobra ideja.
-Zašto? Pa kolko sam vidio krasno plešete.
-Ma lako za moje vještine na plesnom podiju. Ja ću sad ustat, a ti onda reci jel plešemo il ne, ok?
Kad sam ja počela ustajat pa se ispravila...gleda on mene odnekud ispod, niži brat bratu bar petnajst centimetara.
-Jel da sjednem? - pitam ja.
-Nema šanse - veli on, mene za ruku i na podij.
-Hoćeš da se izujem? - pitam ja.
-Nema šanse - veli on i krenemo mi plesat.
Mislim da me nikad niko nije izvrtio i raspleso ko taj mladac. Prebrisali cijeli podij, pa i šire, bome se dosta ljudi i izmaklo jer je bila neka rokija u igri pa je i mene ponio ritam. Pleše on ko violina, jebeš Travoltu. Kad je svirka stala, imali smo stending ovejšns i iz kuhinje.
Dopratio me do stola, oboje zapuhani i kaže:
-Svaka čast, nikad u životu nisam bolje pleso s tak visokom ženom. I bolje da se niste izuli, da vide ove šta nabadaju ko metiljave krave kak se pleše u štiklama.
A sad? E sad je već godinama druga priča. Neka umjerena peta samo za sakralni objekt i ulazak u salu, a onda starke iz torbe i opali kad krene partijanje.
Jedino za Proud Mary sam uvijek vraćala cipele na noge, Tinina koreografija mi al nikako ne ide uz starke.
komentiraj (15) * ispiši * #
15
subota
srpanj
2023
Dodatno pojašnjenje pojma " nepostojeći gluteus"
Obzirom da je moje korištenje pojma kodnog naziva "nepostojeći gluteus" izazvalo tektonske poremećaje u dijelu blogosfere i konstatacije da sam ja glupača koja ne poznaje anatomiju, dajte - braćo i sestre blogeri - da dodatno pojasnim o čemu se radi.
Alzo u puno sam se navrata našalila na svoj račun pišući o tom nesretnom gluteusu, koji je kod mene zapravo nevidljiv. Jer sam visoka 175 centimetara i imam trenutno neke 52 kile; smršavila sam nekih 9 kila zbog bolesti. Ali i prije gubitka kila moj gluteus je bio nevidljiv; nema me na tom strateškom mjestu koje tako zanosno ističu Jennifer Lopez i ostale gluteusnjače.
Ja znam da se gluteus ne maže na kruh, i znam gdje bi trebao stajati na ljudskom tijelu. Kod mene eto ne stoji. Ja gaće kupujem samo da ih mogu prostrijeti na štrik, da susjedi vide da ih imam i da ih znam koristiti.
Pri zdravoj pameti, a iza operacijetine koju sam odvalila i svih popratnih radosti zvanih zračenje i konkomitantna kemoterapija, želim samo reći da pokušavam vratiti ove jadne atrofirane mišiće u donekle normalno stanje. Kvadricepsi su najviše dobili, a bogami i nepostojeći gluteus koji je prilikom operacije isto dobio po nosu zbog pozicije tumora. ( Da sad opet ne bi bilo zabune, ne mislim da gluteus raste na licu. )
Pa čisto da pokažem da nisam glupača onima koji misle da jesam. To što sam se u stanju smijati iz sebe iza svega što sam prošla ne smatram glupošću, nego mojim načinom borbe protiv demona koji su me mogli odvući pod zemlju, a ja im se smijem u lice.
Za dodatne informacije stojim na raspolaganju.
Vama koji znate tko sam ja, i kakva sam - voli vas bezgluteusna Smjehuljica.
komentiraj (35) * ispiši * #
13
četvrtak
srpanj
2023
Cro Copica u nastajanju
Došlo je vrijeme da ja ko takva barem malo probam ojačat mišiće, ove jadne kvadricepse i nepostojeći gluteus. Sve se to razlabavilo i opustilo prvo ležanjem iza operacije, pa otežanim kretanjem, pa taman kad sam se malo dobila došlo na red zračenje i eto opet situacije. Vukla sam se ko prebijena mačka, o držanju neću ni pričat.
I odem ja kod fizijatrice, šta ću drugo, da me žena pregleda i preporuči mi vježbe koje trebam radit. S tim šta neću hodat tamo na fizikalnu terapiju, otić samo da mi pokažu vježbe pa ću vježbat kod kuće. Velike su vrućine, na sunce ne smijem pa ću se kod kuće na prostirci pretvarat u žensku verziju Kro Kapa.
U utorak ujutro otišla na fizikalnu u cik jutra, pa na stol mojoj Jasminki, pa udri ona meni pokazivat, a ja vježbat.Pita ona mene – hoćeš ti to zapamtit, reko naravno da hoću, šta me uopće pitaš. E jebiga, iza nekih sedam vježbi vidim ja da to izmiče kontroli i da meni zvone samo vježbe istezanja sa početka. Srećom je Jasminka pametna, pročitala me ko Alana Forda, pa ko usput veli – znaš ti šta, pripisaću ja tebi to na papir pa da imaš redosljed i da ne zaboraviš. Reko – ma pripiši, neka šalabahtera da se ne pomutim. ( Budimo realni, ne da bi se pomutila nego bi napravila prvih pet šest jednostavnijih i dalje plakala na prostirci šta ne znam dalje. )
I tako ja već dva jutra, nakon šta popijem kavu, važno stavljam prostirku na pod, šalabahter kraj sebe, pustim najveće hitove Abbe i opleti. Vježbe disanja i ono drndanje sa zatezanjem stopala ne trebam gledat, to sam zapamtila, al onda kreće seansa jer moram uzet šalabahter i čitat šta ide dalje. Pa dok ABBA maže ja poslje svake vježbe papir u ruke i doktoriram šta trebam zategnut i kud idu koljena.
I sve je dobro dok ne dođu jebene vježbe gdje se moram čelom oslonit na podlogu, jer onda moram pročitat, pa skinut naočale i odvježbat, pa stavit naočale i pročitat, pa ispočetka. A ABBA svira recimo Dancing Queen dok se ja borim sa stavljanjem i skidanjem naočala i vježbanjem.
Za vježbe sa koljenima sam je morala i dodatno zvat, nisam znala kud ih privlačim. Šta reći, nisam nikad bila sportski tip pa mi fali iskustva.
Uglavnom krenula sam jačat muskulaturu, i čvrsto vjerujem da ću za mjesec dana imat kvadricepse ko Jarni a gluteuse ko Kardašijanka.
Pa neću ja hodat svijetom spigana, sa nogama ko da su skuvane i bez gluteusa. Imam izgledat ko Kro Kapica, ende.
komentiraj (26) * ispiši * #
12
srijeda
srpanj
2023
Možda...
Sve se u životu dešava s razlogom. Već dugo ne vjerujem u slučajnosti.
Svi ljudi koje susretnemo, sve situacije u kojima se nađemo imaju svrhu. Da napravimo tek par koraka manje ili više ne bismo susreli one koji su nas zavoljeli, povrijedili, napravili od nas bezličnu kašu. Ili obrnuto. Tek nekoliko koraka manje ili više i život bi nastavio svojim ustaljenim tokom, bez mogućnosti da osjetimo ljubav, bol ili razočaranje. Što god da je razlog, tko god da povlači konce ponekad se grubo poigra a ponekad udijeli neizmjernu sreću. Bitno je znati prepoznati što je pred nama. Ponekad je to nemoguća misija, jer ne prilaze svi otvorena i čista srca. Svijet je pun dvoličnih, neiskrenih ljudi kojima ništa ne znači patnja koju će nanijeti drugima.
Ono što je daleko bitnije jest ostati svoj. Biti tračak svjetlosti i sebi i onima koji vas vole, kojima je stalo jeste li dobro i znate da su uvijek tu za vas. Biti čovjekom i u lijepim i u ružnim trenucima. Smoći snage za osmijeh nakon pada. Odbaciti gorak okus poraza, podići glavu i krenuti dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
Živjeti tako da ne budete ničija bol. Živjeti da niste doživjeli ljubav koju ne možete pomilovati ili držati za ruku, a niti jednog trenutka vam nije napustila misli. Živjeti dane obojane smijehom i dobrotom. Živjeti i dosanjati svoje snove čak i onda kada se čini da su neostvarivi i daleki poput mjeseca koji večeras visi nad Brezjem.
Vruća je srpanjska noć. Gledam Teoriju velikog praska i razmišljam kako treću godinu zaredom neću vidjeti Kupu. Predlani nisam bila tu, jer je kuća imala crvenu naljepnicu. Lani sam trpjela prilično gadne bolove, i nije mi bilo ni do života. Ove godine ne smijem na sunce, zbog zračenja koje sam prošla.
Možda iduće godine. Kao i toliko toga što je ostalo nedovršeno, nedorečeno i neizgovoreno.
komentiraj (12) * ispiši * #
11
utorak
srpanj
2023
doći će majka...
...doći će majka u Džennet
i čvrsto vas zagrliti kad vas nađe,
jer nas tamo nitko više rastaviti ne može.
i hodaćemo stazama kojima ste u školu išli,
i pićemo bistru hladnu vodu
koju vam nisam mogla dati
kad su vas utjerali u kamione.
neću vam pričati o svojim suzama
i nadi da ćete mi odnekud samo doći.
biću sretna što vas konačno
držim u zagrljaju.
dok ne dođem, budite dobri
kao što ste mi oduvijek bili.
doći će majka u Džennet,
slomljeni jablanovi moji.
( Srebrenica - Potočari, 11.07.2023. )
komentiraj (13) * ispiši * #
10
ponedjeljak
srpanj
2023
Limunom u oči, nema boljeg
Neki sam dan drljala o tome kako svako od nas – kad je razjeban u glavi – ima neke šeme i manualne djelatnosti kojima suzbija uzroke razjebanosti, pa sam uzela za primjer riljanje tuškabine uz razjapljene cvilojebe.
Ima tu još metoda. Ako je nešta baš jako gadno, uvijek možete čvaknut neki normabel il persen forte pa odspavat jednu rundu, da odmorite glavu i da ne dođe do verbalnog il krvnog stradavanja onog ko vas je razglavio.
Onda recimo metoda koju koristi moja dobra frendica Nela, koja kaže da je dobro pojest sardine sa limunom ( pogotovo kasno navečer ), i kune se svim živim da je to savršeno jer ima odvratan okus pa zaboraviš i kako se zoveš. Tvrdi da sardine mašu repovima ko da su žive u limenci i jedva čekaju da ih pojedeš pa da onda izađu van, na ovaj il na onaj način. Nisam isprobala jer to al nikako ne mogu, radije čvaknem normabel pa spavam.
Možda nije loše ni razlupat neke stare tanjure il čaše koji se više ne koriste, pa čame u kutiješinama kojekuda. Čisto da energija izađe iz vas van, pa ako vam se ne da ribat il štajaznamšta već drugo radit – e pa povadite kutiješine i skršite sav višak. Možete i čekićem dok su u kutiji, šta koga briga kako ćete eliminirat višak suđa.
Ono što zapravo želim reć je sljedeće – nađite svoj način da se riješite svega onog šta vas ubija u pojam, šta god i ko god to bio. Morate sebe stavit na prvo mjesto, koliko god niste navikli tako funkcionirat. Morate tim samoprozvanim faraonima i nakupinama bjelančevina koje vam piju krv pokazat da vam ne mogu ništa ko ni žaba lješnjaku. Ja se recimo smijem. Smijala sam se i dok sam spržena do kosti i dalje išla na zračenja; dok sam putovala tamo i natrag znali su mi past na pamet ljudi koje sam smatrala bliskim prijateljima, a nisu našli za shodno ni da mi pošalju dvije riječi – kako si? Zaboli, pa se nasmiješ i kažeš sam sebi – nije to vrijedno mene.
Naravno da ne ide uvijek lako, ali dođe dan kada si u stanju načinit onaj završni korak. I ja sam nekoliko puta rekla – kad ti život da limun, napravi od njega dobru limunadu. Krivo; kad ti život da limun, išpricaj ga u oči onome ko ti se uopće usudio utrpat limun u ruke. Prije ili kasnije uspjećete u tome. To mora bit vantjelesno iskustvo.
Niko na ovom svijetu nije vrijedan plesa po vašim živcima. Satarite ga limunom koji je namijenio vama, dragi moji.
komentiraj (14) * ispiši * #
09
nedjelja
srpanj
2023
Ostala sam uvijek ista
Dakle, prošlo je malo više od tjedan dana od početka poserumljavanja, i moram priznat da sam osupnuta rezultatima. Naravno u pozitivnom smislu.
Pa ja se više uopće ne prepoznajem, jebote. Sve one tvrdnje ispisane na kutiji, koje sam baj d vej jedva pročitala jer su slova predviđena za čitat pod mikroskopom, su točne od riječi do riječi. Moje mimičke linije su prošlo svršeno vrijeme, zaglađene ko da me juče rodilo. Koža gusta i zategnuta da nemrem ni žvakat kak treba, jedem samo jušno i kašasto dok se ne naviknem na tu novu gustoću. Lice sam imala ovalno, al sad je turbonagloovalno, ko oni ramovi za Vilerove goblene ( naravno manjeg formata, da ne bi sad ispalo ko ram za konje na pojilu il makove, to su iks iks el veličine Vilera ). Efekt liftinga...šta reći, već sam rekla da je zategnulo kožu ko praćku i da nemrem žvakat. Sunce me zaobilazi u širokom luku jer serum odbija i loš efekt sunčevih zraka, evo sam bijela ko porculanska vaza.
Ma skroz sam si drukčija, čak mi se i nos smanjio. To recimo ne piše na kutiji, šta je skroz ok jer se i dodatno razveseliš kad skužiš da serum ima širokopojasno djelovanje. Od ajmo reć prosječnog lica napravi čudo.
Ne prepoznaju me više ni u dućanima u kojima povremeno kupujem. Ono, pitali bi - jeste vi Hajdi Klum, al boje se valjda da im se priviđa od vrućine. ( Mislim, šta me ne prepoznaju drugi - pa sama sebe ne prepoznajem, kad stanem pred špigl sve gledam jel to neki poster il sam stvarno ja. )
E sad moram pauzirat, šta je napravilo - napravilo je, i to piše na kutiji. Sad krećem s maskom od kokosovog ulja, navodno ona isto fino djeluje na teksturu kože, pa možda popusti malo ta zategnutost da mogu jest i nešta drugo osim juhe i pire krumpira i zdrepane banane.
U drugom naletu korištenja preobražavam se u Šeron Stoun, to mi je nekak vizija. Kak je dobro imat za kupit te hijaluronske serume, naprave od tebe vamp hanumu u roku sedam dana.
Jedino ne znam jel bi djelovalo da sam imala viziju lica Naomi Kempbel, a ne Hajdi Klum. Al neću se s tim smarat, jer mi je Hajdi puno ljepša, a obzirom da se radi o mom licu onda biram ono šta mi se više sviđa.
( A sad zaozbiljno - manji najdraži frajer prekjučer je htio da napravimo selfi, a obzirom da sam par dana prije rekla da imam puno bora uvalio mi je u ruku lopticu za badminton i reko – evo pa si stavi pred grlo da se ne vide te tvoje crte koje ne voliš. Hoću reć, ostala sam uvijek ista. )
komentiraj (12) * ispiši * #
08
subota
srpanj
2023
Nema za ovo naslova...
Gospodo političari, znam da je subota i da je vrijeme godišnjih odmora, ali naprosto ne mogu odoljeti da u ovo vruće srpanjsko prijepodne napišem nekoliko riječi za koje znam da ih nećete pročitati, ali me nije ni briga. Sramiću se ja umjesto vas.
Za Katu Šoljić ste, vjerujem, čuli. Možda vam negdje zvoni njeno ime. Ta je žena, gospodo, izgubila četiri sina da bi mi mogli slušati vaše verbalne delikte puno godina kasnije. Dvanaest joj je godina trebalo da pronađe njihove posmrtne ostatke, i četiri je puta u ruke primila hrvatski stijeg i slušala počasne plotune. Njeni su sinovi dali živote za ideale i za domovinu.
A domovina, gospodo, to vam je službenih 56 594 kvadratna kilometra ove napaćene, prelijepe zemlje od koje bi svi normalni vlastodršci napravili raj na zemlji. Jer ima plodnu slavonsku ravnicu, ima bistre studenvode, ima moćni Velebit i rodna vinogorja, ima izlaz na more. Ima male, obične ljude koji u njoj žive i slušaju vaše verbalne delikte, ne vjerujući što slušaju.
Katini sinovi nisu stigli govoriti i sticati, uglavnom nepošteno. Ostavili su kosti u paklu Vukovara. Gledali su irealne slike ratnog užasa, krv, muku i smrt. Otišli su sa ovog svijeta u teškim mukama. Njima, i svim ostalima, dugujete mogućnost da danas pričate o svim aferama koje uopće ne želim nabrajati. Njima dugujete mogućnost da Mađarima naplaćujete PDV za izgradnju prekrasne nove škole, čija je izgradnja trenutno zaustavljena. Njima dugujete mogućnost da lagodno živite i obraćate se sa visoka nama, običnim smrtnicima koji vas slušamo, zgroženi onim što čuju.
Pa vas molim, postanite svjesni da baš ništa nećete ponijeti sa ovoga svijeta kad dođe vrijeme da odete. Baš ništa. Ono što vam obuku, eto to ćete ponijeti. I obraz se ponese, i čista savjest.
Kako možete, i kojim pravom se možete tek tako poigravati sudbinom svoje domovine i nas običnih smrtnika? Kako nas možete gledati u oči kada krenu kampanje i dođete u svojim skupim automobilima malo zaprljati đonove svojih skupih cipela, ne bi li dobili koji glas više?
Evo ja ću se sramiti umjesto vas. Nisam pripadnik nijedne političke opcije, onkološki sam pacijent i živim u razrušenom gradu. Ja ću Kati Šoljić zapaliti svijeću i reći – oprostite im, jer ne znaju što čine.
I znate što je najstrašnije? Ona će vam oprostiti. Govorila je da njena četiri sina nisu dala živote uzalud.
( neka mirno sniva Majka Hrabrost, sklopila je svoje oči na današnji dan 2008. godine )
komentiraj (8) * ispiši * #
06
četvrtak
srpanj
2023
Cvilojebi širokog spektra
Jel vama, kad ste razjebani u glavi iz bilo kojeg razloga, paše razjapit na najjače cvilojebe il žiloreze širokog spektra? Ono, da vas dotuče dokraja najviše tekstom?
Pa onda u naletu tjeskobe krenete krčit garažu, mauzolej sobu, ribat rol il tuškabinu, vadit andrlje iz viseće kuhinje i kako u pjesmi raste gradacija boli tako raste i vaša manuelna efikasnost.
Ajde uzećemo tuškabinu za primjer.
Znači rekli smo da je u glavi rasulo. Mrak ko u pećini krapinskog pračovjeka. I raspizdiš recimo sljedeće:
Ponekad je samo pogled
uzrok bezbroj budnih noći
uzalud se nekad moli
to je ljubav, to se voli...
( ulaziš u tuškabinu i kreće masakr pločica; ne treba tu puno ni sredstva za čišćenje jer trgaš dvije spužve po minuti, huja raste zajedno sa gradacijom bola u stihovima, i razmišljaš kako bi autora istih potrgala ko beba zvečku da ti padne šaka )
Završava prva pjesma. Kreće dalje determinirani kaos:
Sreća
Niti imam, niti trebam
Ko će me očarati
Pa me razočarati
( dolazi na red ona ručka za primit se da ne ošineš u kadi, pa pipa i ono crijevo od pipe i dok ga ribaš dolazi ti da Đibu zadaviš crijevom, jebale ga riječi i olovka kojom su napisane )
Gradacija raste. Otpiješ mineralne i taman krećeš ribat vrata od tuškabine:
Sve su poslije bile kopije
bezbojne i nijeme
kada zamislim njen lik
na tren pretrnem
( e tu majci stradavaju zadnje spužve sa lagera i puca ručka od one alatljike kojom skidaš vodu da je ne moraš brisat, jer ćeš otkinut vrata, i dok pereš zamišljaš da tekstopisca javno spaljuju zbog hereze )
Ostaje još obrisat onaj vanjski dio, pa te više ne zarezuje ni hej refren tipa:
Hej, otvori vrata, noć je
i kiša pada
pusti da uđem bar na tren
Gledaš blistavu tuškabinu, popiješ još mineralne, pa onda razvrneš AC/DC do daske, nije bitno šta je jer je ribanje završilo i nema više potrebe za cvilojebima.
I zato je najbolje ribat kad ste razjebani u glavi; šta mislite da uzmete motiku i odete kopat? Pa prokopalo bi se tunel do Kine i završilo nasred Pekinga, sa motikom u ruci, ko da kreće seljačka buna.
komentiraj (14) * ispiši * #
05
srijeda
srpanj
2023
Molitva za Josipu
Josipa je imala tek šesnaest godina.
Mogla je postati liječnica, učiteljica, slikarica...tko zna gdje bi je odveli njeni djevojački snovi. Nikada ih nije dosanjala; ostali su zgaženi i ugašeni nedaleko njenog doma.
Josipine je snove zaustavilo osamnaest metaka 5. srpnja 1991. godine. Automobil u kojem se vozila prema roditeljskoj kući zajedno sa sestrom i njenim mladićem uletio je u zasjedu. Oružje je zaustavilo Josipin dah, a njena sestra i mladić teško su ranjeni.
Počinitelji su poznati. Nakon svih ovih godina, nitko od njih nije odgovarao za Josipinu smrt.
Rat je valjda najstrašnija noćna mora koju čovjek može doživjeti. Rat i oružje u onima koji nikad nisu ni bili ljudi probudi krvožedne zvijeri, i onda otpočne krvavi pir koji odnese toliko nedužnih života i zauvijek iščupa srca njihovim najmilijima. Što li ubojice pričaju svojoj djeci i unucima, govore li im da su se ogriješili o ljudske i Božje zakone i uzimali tuđe živote jer im se tako htjelo?
Josipa sniva u vječnosti, u nježnoj modrobijeloj nebeskoj kopreni.
Tamo gdje snivaju duše čiste i nevine poput tek rođenog djeteta.
( poslušajte na youtubeu pjesmu koju je Josipi posvetio Đani Maršan i pomolite se za njenu dušu )
https://youtu.be/fmY_tr3uyoo?t=11
komentiraj (16) * ispiši * #
03
ponedjeljak
srpanj
2023
Dijetne situacije
Puno se ljudi, ponajpače žena, zlopati sa skidanjem kila. Pa onda posežu za štokakvim dijetama, a sve u cilju postizanja savršene figure u roku šta je moguće brže. Jedu vlakna, tri zrna kuhane riže sljubljena sa dvanajst čia sjemenki, piju vodu na karnistere i hodaju da zaborave na glad sve dok im ne padne klapna pa na povratku iz šetnje maznu friški burek i doma poprave dojam ostacima od ručka, a zrnje i vlakna zafitilje u smeće il bace vrapcima na dvorište da se oni s tim zajebavaju.
Išla ja malo zguglat koje su onak popularne dijete, pa mi iskočilo njih par. Vrlo rado ću podijelit svoja razmišljanja o navedenim dijetnim procedurama.
Prva je banana dijeta koja kaže - ujutro možete pojest banana kolko hoćete i zalit sa dvije čaše mlake vode, a dalje tokom dana možete jest šta vam padne na pamet. Izmislio je neki Japanac i čak priručnik o tome napiso. Ne znam samo šta sve može pisat u tom priručniku kad opis dijete doslovno stane u ovu napianu rečenicu. Prvo poglavlje - šta je banana i otkud nam dolazi i gdje se sve može kupit. Drugo poglavlje - kako ogulit bananu najpreciznijim pokretima i pojest je da ne padne na pod. Treće poglavlje - šta je mlaka voda i zašto se pije iz čaše u cik jutra, a iza požderanih banana. I tak jedno dvadeset poglavlja. Ma dajte molim vas. Pa da me neko natjera da ujutro pojedem dvije banane i zalijem ih mlakom vodom mislim da bi mu glavu rašerafila. Ujutro se pije kava, halo; koje banane s mlakom vodom.
Druga dijeta zove se dijeta četri dana. Veli u tekstu da uvodi zdraviju hranu i objašnjava važnost ostalih faktora ko šta su redovito vježbanje, vođenje dnevnika prehrane i prekidanje lošeg odnosa s hranom. I uči vas kako prepoznat događaje koji potiču da jedete nezdravu hranu. Vidiš ti to; pa ja nisam pojma imala da imam odnos sa hranom. Ono, kad nagrabim dinstano kiselo zelje i restani krumpir i češnjovku u tanjur prvo pitam jesu dobro, i jel teško bit u rasolu u kaci, i jel boli kad ti neko guli koru, i tak te pametne stvari. Onda, sukladno dobrim odnosima, pristojno kažem - čujte, dosta smo imali dobar odnos, sad ću vas pojest jer sam gladna ko divlja zvijer. Šta tek reć o vođenju dnevnika prehrane; pa kad još to da pišem, svetamajkobožja. Morala bi se dizat u četri ujutro da prvo napišem šta ću jest, pa onda kava i na posao, pa opet kad dođem prvo napišem šta ću jest, pa napišem pričuljak i malo komentiram, pa opet napišem šta ću jest...Jebote pa kad da stignem išta skuvat od vođenja dnevnika? A tek kad počnem prepoznavat šta me tjera da navečer u pola jedanajst, dok čekam da me ošamuti šlaftableta, skršim vrećicu čipsa il tri šnjite kruha i ajvara? Jebeš Šerloka Holmsa i traženje ubojice; od krucijalne je važnosti da spoznam zašto žderem tak kasno i koji me postupci na to nagone.
Treća dijeta je dijeta velikog čišćenja, i ne znači da trebate usisavat i prat prozore i krčit ormare. To znači da ćete u svoj organizam unosit mješavinu vode, soka od limuna, javorovog sirupa i papra nekoliko puta dnevno. Pa ja čitam i ne vjerujem šta čitam. Znači ne jedeš ništa, samo bokali puni vodurine, kiseli od limuna, ljepljivi od javorovog sirupa i crni od papra, i to žlempaš cijeli dan?! Jel znate vi šta bi ja bila u stanju napravit da me se drži na bokalima, da ih sad opet ne opisujem, kroz par dana? Pa ja bi pojela pola viseće kuhinje i prekrivače sa obadva trosjeda ( ono, zbog vlakana ).
Pa kad to tak sve pročitaš, najjednostavnije je stavit lokote na vrata od frižidera i špajze i ključeve bacit u šahtu od kanalizacije. Takozvana željezna dijeta, iza koje jedino može uslijedit otkidanje vrata s rashladnog uređaja i provaljivanje u špajzu, i to najkasnije nakon jednog dana zurenja u lokote.
A sad me izvinite, idem jest. Ogladnila sam od same pomisli na stavljanje lokota.
komentiraj (12) * ispiši * #
02
nedjelja
srpanj
2023
To je tako...
Ponekad treba znati zatomiti srce.
Sve strahove, sumnje, pitanja koja se ne usuđuješ postaviti ili na njih uzalud tražiš i čekaš odgovor zatvoriti u najdublje zakutke duše i ostaviti ih tamo, jer sve drugo je uzaludno. Nema svrhe neprekidno strahovati, sumnjati i iščekivati. Sve se ionako posloži onako kako mora biti; nismo u mogućnosti uvijek utjecati na ishod događaja, koliko god se trudili.
Pa kad je već tome tako, najbolje je razvući osmijeh. Samo oni koji vas najbolje poznaju umjesto u osmijehu potražiće odgovor u očima, jer one ne mogu sakriti baš ništa – ni radost, ni bol. Oči će vas odati, dragi ljudi. U njima se ogleda sve ono što ste zatvorili duboko u sebe, a ključ ne date nikome.
Cijenite one koji će iz vaših očiju iščitati sve, bez da ste izgovorili ijednu riječ. Oni će znati iscijeliti i najteže rane i ožiljke koje nosite. Nažalost, u ljudskoj je prirodi da vjeruje najviše riječima i iščekuje najviše riječi.
A riječi ponekad potpuno iskrive sliku, kao kad uđete u one dvorane sa puno zrcala i svaki je odraz drugačiji.
komentiraj (22) * ispiši * #
01
subota
srpanj
2023
Divlja trava koja ne nestaje
Jean-Michel Nicolier, zaustavljeni osmijeh Vukovara, danas bi proslavio pedeset i sedmi rođendan. Nažalost, zaustavljen je u koraku i snu u noći 20/21. studenog 1991. Imao je samo dvadeset i pet godina. Ovaj sam tekst napisala o obljetnici strašnog zločina koji je počinjen na Ovčari, i objavljivat ću ga svake godine, jer on to zaslužuje. Svojim je blistavim osmijehom grlio Vukovar sve do strašnog kraja.
Kad imaš svega 25 godina, onda si u stanju zbog ideala spreman reći svojoj majci: "Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.", i otići u Vukovar. Samo on zna što je sve preživio i gledao u klaonici Vukovara; on zna koliko je ljudske patnje, straha, krvi vidio svojim očima. Bez obzira na sve, njegovo je lice ostalo toliko vedro, obasjano jednim od najljepših osmijeha koje sam ikada vidjela ( a vjerujem i vi ).
Dok je u vukovarskoj bolnici davao intervju novinarki jedne od francuskih televizija, nije ni slutio što će morati istrpiti u satima koji su uslijedili, posljednjim satima svoga života. Zajedno sa ostalima koji su odabrani za egzekuciju odvežen je na Ovčaru. Nakon prolaska kroz "špalir", koji je bio samo uvertira za pravo batinanje, ušao je u hangar i bio premlaćivan zajedno sa ostalim supatnicima. Prema kazivanju onih koji su uspjeli izaći iz pakla hangara na Ovčari, zrak je bio ispunjen krikovima i zvucima lomljenja kostiju.
Njega su po imenu tražili da se javi, bio im je zanimljiviji utoliko što je bio strani državljanin koji se drznuo sanjati svoje ideale. Nakon užasnog premlaćivanja izveden je iz hangara i ubijen. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Ako je Siniša Glavašević zaustavljeni glas, onda je Jean Michel Nicolier zaustavljeni osmijeh. Onako kako je prvi glasom obavijao Vukovar da ga zaštiti od siline razaranja, drugi je to činio svojim blistavim osmijehom. Nisu uspjeli.
Njegova majka živi u Karlovcu, u koji se preselila iz Vesoula u Francuskoj. Isprva se nadala da će njena divlja trava koja ne nestaje samo iznenada doći kući. Sada živi za njihov ponovni susret, kao i sve majke koje su u bilo kojem ratu izgubile sinove. Njena je duša ionako umrla onog trena kad je saznala da je pogubljen na Ovčari.
Treba li uopće ovdje spominjati krvnika? Mislim da je potpuno nepotrebno. Sigurna sam da svaku noć, kad zaklopi oči, prvo ugleda ovaj blještavi osmijeh koji je zaustavio. A osmijeh i danas blista, neugašen u sjećanjima.
( photo by wikipedia )
komentiraj (12) * ispiši * #
