Možda...

Sve se u životu dešava s razlogom. Već dugo ne vjerujem u slučajnosti.

Svi ljudi koje susretnemo, sve situacije u kojima se nađemo imaju svrhu. Da napravimo tek par koraka manje ili više ne bismo susreli one koji su nas zavoljeli, povrijedili, napravili od nas bezličnu kašu. Ili obrnuto. Tek nekoliko koraka manje ili više i život bi nastavio svojim ustaljenim tokom, bez mogućnosti da osjetimo ljubav, bol ili razočaranje. Što god da je razlog, tko god da povlači konce ponekad se grubo poigra a ponekad udijeli neizmjernu sreću. Bitno je znati prepoznati što je pred nama. Ponekad je to nemoguća misija, jer ne prilaze svi otvorena i čista srca. Svijet je pun dvoličnih, neiskrenih ljudi kojima ništa ne znači patnja koju će nanijeti drugima.

Ono što je daleko bitnije jest ostati svoj. Biti tračak svjetlosti i sebi i onima koji vas vole, kojima je stalo jeste li dobro i znate da su uvijek tu za vas. Biti čovjekom i u lijepim i u ružnim trenucima. Smoći snage za osmijeh nakon pada. Odbaciti gorak okus poraza, podići glavu i krenuti dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
Živjeti tako da ne budete ničija bol. Živjeti da niste doživjeli ljubav koju ne možete pomilovati ili držati za ruku, a niti jednog trenutka vam nije napustila misli. Živjeti dane obojane smijehom i dobrotom. Živjeti i dosanjati svoje snove čak i onda kada se čini da su neostvarivi i daleki poput mjeseca koji večeras visi nad Brezjem.

Vruća je srpanjska noć. Gledam Teoriju velikog praska i razmišljam kako treću godinu zaredom neću vidjeti Kupu. Predlani nisam bila tu, jer je kuća imala crvenu naljepnicu. Lani sam trpjela prilično gadne bolove, i nije mi bilo ni do života. Ove godine ne smijem na sunce, zbog zračenja koje sam prošla.
Možda iduće godine. Kao i toliko toga što je ostalo nedovršeno, nedorečeno i neizgovoreno.