Visinske pripreme, svaki put

Kad se ja nekud spremam, naprimjer doktoru, pa to su visinske pripreme ko da krećem na Himalaju.

Dan ranije obavim sve ono šta mogu. Pod tim sve podrazumijevam pranje kose, sređivanje noktiju na nogama i rukama, lakiranje istih ( ako sam iznimno živčana onda se zna desit da ponavljam postupak jer mi lak ode nekud kud ne treba pa izgleda ko da mi je flašica sa lakom pala na stopalo ), depilaciju pazuha i nogu ( neke strateške točke božemeprosti ne moram depilirat jer ih je sredilo ionizirajuće zračenje ), čupanje obrva i stiskanje prišteva koji na onom kozmetičkom ogledalu izgledaju ko čeri paradajz u nastajanju. Kad obavim kozmetički dio, priredim šta ću obuć ( to smislim dva dana unaprijed da se dodatno ne sekiram ispred ormara ) i sve papirusine koje moram nosit sa sobom. E onda trpam u torbu papirusine, flašicu sa vodom, maramice za dezinfekciju, krekere i bombone; bananu stavljam ujutro, iz praznovjerja.

Na dan D ustajem barem dva sata prije polaska, jer moram na miru popit kavu i normabel za uspostavu discipline mozga pilota, zbavit zahodske aktivnosti ( koje usljed većeg naleta živčanoće znaju bit al baš zajebane, pa mi se desi da na kraju balade moram pit indijski čaj i lordiar kapsule da ne dođe do inidenta putem, jer sila Boga ne moli ), obavit tuširanje i mazanje šavova, odabrat parfem koji mi se čini najprikladniji za smanjenje panike. E kad to sve obavim, onda ide metanje banane u torbu i kontrola jesam sve potrpala. Naravno da nisam, fali vatikanska krunica koja je sa mnom prošla operaciju i sve ono iza, pa kopam po džepovima od zimskih kaputa i jakni dok je ne nađem. Onda moram u ogromnu najlonkesu stavit jastuk na kojem jedino mogu sjedit i moje sretne šlape na ćuke, koje su isto ko i krunica sve prošle sa mnom, i šešir ako sastavi sunce da ga mogu natrtrljit na glavu.
Pa se sjetim da unatoč svim mjerama opreza nisam obrijala noge, i letim u kupaonu navrat nanos prestrugat to malo dlaka i obično pritom krvno stradam. Srećom uvijek imam malih flastera pa prikeljim na porezotinu, sretna šta sam se ipak sjetila da su noge ostale za obrijat prije pohoda. Usput se sjetim da ni novčanik nisam stavila u torbu, pa onda još jedan put sve pregledavam – i papirusine, i prehrambene artikle, i maramice i sve.

Pa kad konačno krenem, uvijek pomislim – pa šta bi tek bilo da idem negdje na neko duže vrijeme? Pa ja bi se morala počet spremat mjesec dana ranije ( naravno, sve osim banane za po putu; ona u torbu ide zadnja, iz praznovjerja ).