Divlja trava koja ne nestaje

Jean-Michel Nicolier, zaustavljeni osmijeh Vukovara, danas bi proslavio pedeset i sedmi rođendan. Nažalost, zaustavljen je u koraku i snu u noći 20/21. studenog 1991. Imao je samo dvadeset i pet godina. Ovaj sam tekst napisala o obljetnici strašnog zločina koji je počinjen na Ovčari, i objavljivat ću ga svake godine, jer on to zaslužuje. Svojim je blistavim osmijehom grlio Vukovar sve do strašnog kraja.

Kad imaš svega 25 godina, onda si u stanju zbog ideala spreman reći svojoj majci: "Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje.", i otići u Vukovar. Samo on zna što je sve preživio i gledao u klaonici Vukovara; on zna koliko je ljudske patnje, straha, krvi vidio svojim očima. Bez obzira na sve, njegovo je lice ostalo toliko vedro, obasjano jednim od najljepših osmijeha koje sam ikada vidjela ( a vjerujem i vi ).

Dok je u vukovarskoj bolnici davao intervju novinarki jedne od francuskih televizija, nije ni slutio što će morati istrpiti u satima koji su uslijedili, posljednjim satima svoga života. Zajedno sa ostalima koji su odabrani za egzekuciju odvežen je na Ovčaru. Nakon prolaska kroz "špalir", koji je bio samo uvertira za pravo batinanje, ušao je u hangar i bio premlaćivan zajedno sa ostalim supatnicima. Prema kazivanju onih koji su uspjeli izaći iz pakla hangara na Ovčari, zrak je bio ispunjen krikovima i zvucima lomljenja kostiju.
Njega su po imenu tražili da se javi, bio im je zanimljiviji utoliko što je bio strani državljanin koji se drznuo sanjati svoje ideale. Nakon užasnog premlaćivanja izveden je iz hangara i ubijen. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Ako je Siniša Glavašević zaustavljeni glas, onda je Jean Michel Nicolier zaustavljeni osmijeh. Onako kako je prvi glasom obavijao Vukovar da ga zaštiti od siline razaranja, drugi je to činio svojim blistavim osmijehom. Nisu uspjeli.
Njegova majka živi u Karlovcu, u koji se preselila iz Vesoula u Francuskoj. Isprva se nadala da će njena divlja trava koja ne nestaje samo iznenada doći kući. Sada živi za njihov ponovni susret, kao i sve majke koje su u bilo kojem ratu izgubile sinove. Njena je duša ionako umrla onog trena kad je saznala da je pogubljen na Ovčari.

Treba li uopće ovdje spominjati krvnika? Mislim da je potpuno nepotrebno. Sigurna sam da svaku noć, kad zaklopi oči, prvo ugleda ovaj blještavi osmijeh koji je zaustavio. A osmijeh i danas blista, neugašen u sjećanjima.

( photo by wikipedia )