Ne možeš odustati od svoga grada...

Kraj ove je zgrade moj otac godinama išao na posao. U fabriku, kako je volio reći; u ondašnji petrinjski brend koji je izvozio na sve kontinente i po kojem su Petrinju posvuda prepoznavali. Za istu je tu fabriku, zajedno sa ostalim radnicima, dao dnevnica i dnevnica i sati svoga rada, kako bi niknula nova tvornica u koju je onda svakodnevno išao na posao pored zgrade željezničke stanice.

Mog oca nema već trideset i šest godina; dio je nebeske vojske Petrinjaca koja nije doživjela sve ono što je Petrinju snašlo u samo trideset i dvije godine njenog i našeg postojanja.
Prvo silovito ratno razaranje, koje nas je razbacalo kojekuda i uzelo živote gotovo šest stotina Petrinjaca. Poput brojnih drugih zgrada, i zgrada željezničke stanice bila je oštećena i devastirana. Čekala nas je strpljivo da se vratimo, isto kao i naše stoljetne lipe i klupe u parku na kojima smo krali prve poljupce, isto kao i sve kuće koje su vrištale u nebo plamenim jezicima i u zgarištima dočekale svoje ljude.
Godine su prolazile, a gotovo se ništa nije izmijenilo. Zgrada željezničke stanice nikada nije obnovljena, željeznički kolosijeci zarasli su u trnje i drač, a onda smo ostali i bez autobusnog kolodvora. Što će gradu na samo pedeset kilometara od Zagreba željeznička stanica ili autobusni kolodvor? Već tada smo polako postajali nevidljivi ljudi, samo toga nismo bili svjesni. Prolaze godine, prolazi život u nadi da će se ipak nešto promijeniti, da će grad koji toliko voliš zablistati novim sjajem, da će se ipak nešto pokrenuti nabolje.

I onda dolazi 29. prosinca, dan koji je razorio ne samo naš grad nego i nas, i našu djecu, i naše snove i živote. Nije to bilo samo 6,3 po Richteru; prema riječima struke, do sada je Petrinju zaljuljalo oko 16 000 naknadnih potresa. Ne mogu se te slike nikada izbrisati iz sjećanja; tu su one, i ubijaju svojom silinom naše stare i nemoćne sugrađane koji odlaze a da nisu doživjeli da se vrate u svoje domove. Razbolijevaju i one najzdravije. Te su slike naša zbilja, jer ih svakodnevno živimo hodajući onim što je ostalo od petrinjskih ulica.
Željeznička stanica još uvijek stoji. Stravično oštećena i nakrivljena čeka obećano obnavljanje željezničke pruge od Siska do Petrinje, najavljeno u travnju ove godine. Ne bi vjerovali, ali ima ljudi koji rade u Zagrebu, ima studenata koji bi onda mogli putovati u Zagreb, ima onih koji bi mogli vlakom otići na liječničku kontrolu ( recimo poput mene ). Ponadali smo se da ćemo ipak postati vidljivi.

Danas sam pročitala da od svega toga izgleda ništa biti neće. Nemam ni volje ni snage kopati i provjeravati istinitost tih tvrdnji ( isto se desilo i sa šuškanjima oko gradnje prekrasne nove škole, i radovi su uistinu stali ), i voljela bih više od ičega da nisu točne. Iscrpljena sam od svoje borbe koja traje mjesecima.
Želim samo reći – nismo nevidljivi. Tu smo, jer nemamo rezervni grad kojeg bi voljeli. Tu smo, jer su po petrinjskim brežuljcima kosti naših predaka. Tu smo, jer smo naučili našu djecu da vole Petrinju i da je normalno da jedu sladoled u slastičarni koja radi usred najvećih ruševina.

Pozdrav iz Petrinje svima onima koji iz udobnih fotelja sa visoka gledaju grad koji je toliko toga istrpio, kao i onima koji su i ranije sjedili u istima, a odgovorni su za sve ono što je Petrinja proživjela od rata naovamo.
Koliko god nas smatrali minornima i nevidljivima, mi od svog grada nećemo odustati.

( fotka je iz 2022., nećete mi zamjeriti jer sam onkološki pacijent koji ne smije na sunce, a trenutno još uvijek žeže )