Tu sam :)

Dame i gospodo, iznimno mi je zadovoljstvo izreći da sam obavila prve postoperativne kontrole.

O pripremama za njih neću, neki sam dan pisala o tome. Neću ni o svemu onome što mi je prolazilo kroz glavu dok sam bila u čekaonici. Nitko osim mene ne zna kako sam i što sam prolazila u zadnjih osam mjeseci. Koliko god imaš podrške od ljudi koji te vole, ti si taj koji mora proći pretrage i pripreme za operaciju. Ti si taj kojeg skinu i polegnu na stol dok gledaš ona jarka svjetla iznad sebe i pogledom tražiš jedino poznato lice – liječnika koji će te operirati. Ti si taj koji pokušava hodati sa drenovima i sondom. Ti si taj koji svakodnevno ide na iscrpljujuća zračenja ( koja su me, hvala na pitanju, reš spržila ) i kemoterapije. Ti si taj koji se glasno smije u čekaonici sa ostalim supatnicima, jer je to zapravo jedini način da ostaneš normalan. Smijeh na onkologiji predstavlja odškrinuta vrata povratka u život.

Vanzemaljac koji me operirao i onkologinja su vrlo zadovoljni sadašnjim stanjem. Ima još nekih stvarčica koje ostaju za riješiti, i vjerujem da će proći u savršenom redu jer jedino to priznajem kao krajnji rezultat.
Ja sam trenutno u nekoj drugoj dimenziji; po tko zna koji put zahvalna i ponizna jer sam tu. Mogu gledati sunce koje se probija kroz oblake, mogu zagrliti moje najdraže frajere, mogu promatrati svijet sasvim drugim očima.
Ima li smisla opet nabrajati sve one kojima sam beskrajno zahvalna što su svo ovo vrijeme bili uz mene? Možda je jednostavnije reći – sve vas bezgranično volim, u mojim ste očima svi veliki poput Titana. Hvala vam za svaku riječ podrške, za svaki osmijeh ohrabrenja, za svaku ispruženu, toplu ruku koju ste mi pružili kad sam pokleknula.

Svima vama koji trenutno prolazite sve ono što sam i ja prošla – samo hrabro, korak po korak. I zbog sebe i zbog vas ovo pišem, morate znati da niste sami. I ne zaboravite se smijati. Demoni se najviše boje smijeha.
Voli vas Rossovka, onako od sveg srca.