Naći ću ga ja...

Vjerojatno se i vama dešava da ponekad tražite smisao svega onog što ste proživjeli i preživjeli.

Pokušavate razumom pronaći objašnjenja, a ne vidite ih. Došla sam do zaključka da nema objašnjenja; ne postoje. Sve se desi upravo onako kako mora biti, i uzalud tražimo objašnjenja.
U nekoj sam čudnoj fazi. Toliko čudnoj da sam ponovo izgubila smijeh, jednako kao što sam ga izgubila iza potresa. Prevelike su to traume, i naravno da daješ sve od sebe da prvenstveno ostaneš normalan u košmaru koji te okružuje, pa onda s vremena na vrijeme izgubiš obrambene mehanizme koji te drže na površini i ne daju ti da potoneš.

Dugo je trajala moja borba sa bolešću, i činila sam sve što je u mojoj moći da smijeh – koji mi je bio dragocjen poput samog života – uvijek ostane uz mene i u meni. Vjerojatno sam preumorna i preiscrpljena iza svega preživljenog, jer dok se dešavalo nisam stigla razmišljati o ničemu. Samo sam gurala naprijed, dan po dan. Korak po korak. Nije moglo drugačije.

E pa pronaći ću ga ja opet. Neću dozvoliti da sve ovo ružno što se dešava i što me okružuje uništi ono što me održalo na životu.
Tu je on negdje, isti kao na ovoj fotki; samo se možda malo izgubio u traženju smisla.

Uostalom, sutra je novi dan. Gdje piše da neće biti prepun smijeha?