Nema za ovo naslova...

Gospodo političari, znam da je subota i da je vrijeme godišnjih odmora, ali naprosto ne mogu odoljeti da u ovo vruće srpanjsko prijepodne napišem nekoliko riječi za koje znam da ih nećete pročitati, ali me nije ni briga. Sramiću se ja umjesto vas.

Za Katu Šoljić ste, vjerujem, čuli. Možda vam negdje zvoni njeno ime. Ta je žena, gospodo, izgubila četiri sina da bi mi mogli slušati vaše verbalne delikte puno godina kasnije. Dvanaest joj je godina trebalo da pronađe njihove posmrtne ostatke, i četiri je puta u ruke primila hrvatski stijeg i slušala počasne plotune. Njeni su sinovi dali živote za ideale i za domovinu.
A domovina, gospodo, to vam je službenih 56 594 kvadratna kilometra ove napaćene, prelijepe zemlje od koje bi svi normalni vlastodršci napravili raj na zemlji. Jer ima plodnu slavonsku ravnicu, ima bistre studenvode, ima moćni Velebit i rodna vinogorja, ima izlaz na more. Ima male, obične ljude koji u njoj žive i slušaju vaše verbalne delikte, ne vjerujući što slušaju.

Katini sinovi nisu stigli govoriti i sticati, uglavnom nepošteno. Ostavili su kosti u paklu Vukovara. Gledali su irealne slike ratnog užasa, krv, muku i smrt. Otišli su sa ovog svijeta u teškim mukama. Njima, i svim ostalima, dugujete mogućnost da danas pričate o svim aferama koje uopće ne želim nabrajati. Njima dugujete mogućnost da Mađarima naplaćujete PDV za izgradnju prekrasne nove škole, čija je izgradnja trenutno zaustavljena. Njima dugujete mogućnost da lagodno živite i obraćate se sa visoka nama, običnim smrtnicima koji vas slušamo, zgroženi onim što čuju.

Pa vas molim, postanite svjesni da baš ništa nećete ponijeti sa ovoga svijeta kad dođe vrijeme da odete. Baš ništa. Ono što vam obuku, eto to ćete ponijeti. I obraz se ponese, i čista savjest.

Kako možete, i kojim pravom se možete tek tako poigravati sudbinom svoje domovine i nas običnih smrtnika? Kako nas možete gledati u oči kada krenu kampanje i dođete u svojim skupim automobilima malo zaprljati đonove svojih skupih cipela, ne bi li dobili koji glas više?

Evo ja ću se sramiti umjesto vas. Nisam pripadnik nijedne političke opcije, onkološki sam pacijent i živim u razrušenom gradu. Ja ću Kati Šoljić zapaliti svijeću i reći – oprostite im, jer ne znaju što čine.
I znate što je najstrašnije? Ona će vam oprostiti. Govorila je da njena četiri sina nisu dala živote uzalud.

( neka mirno sniva Majka Hrabrost, sklopila je svoje oči na današnji dan 2008. godine )