To je tako...

Ponekad treba znati zatomiti srce.

Sve strahove, sumnje, pitanja koja se ne usuđuješ postaviti ili na njih uzalud tražiš i čekaš odgovor zatvoriti u najdublje zakutke duše i ostaviti ih tamo, jer sve drugo je uzaludno. Nema svrhe neprekidno strahovati, sumnjati i iščekivati. Sve se ionako posloži onako kako mora biti; nismo u mogućnosti uvijek utjecati na ishod događaja, koliko god se trudili.

Pa kad je već tome tako, najbolje je razvući osmijeh. Samo oni koji vas najbolje poznaju umjesto u osmijehu potražiće odgovor u očima, jer one ne mogu sakriti baš ništa – ni radost, ni bol. Oči će vas odati, dragi ljudi. U njima se ogleda sve ono što ste zatvorili duboko u sebe, a ključ ne date nikome.

Cijenite one koji će iz vaših očiju iščitati sve, bez da ste izgovorili ijednu riječ. Oni će znati iscijeliti i najteže rane i ožiljke koje nosite. Nažalost, u ljudskoj je prirodi da vjeruje najviše riječima i iščekuje najviše riječi.
A riječi ponekad potpuno iskrive sliku, kao kad uđete u one dvorane sa puno zrcala i svaki je odraz drugačiji.