Običan dan, a pun radosti

Noć je ovila Brezje poput tamnog, baršunastog plašta.

Sa fihplaca, pored Pedagoške akademije ( znam da je naziv sada Učiteljski fakultet, ali navikla sam koristiti ovaj ) čuje se glazba, u tijeku je Petrinjski ulični festival. Vjerujem da ima puno ljudi; ja još nisam spremna za gužvu i stajanje. Srce bi htjelo, ali tijelo ima svoj ritam kojeg moram pratiti da bih što prije došla do krajnjeg cilja. Ali uživam kao da sam tamo; lijepo je u toplini svibanjske noći čuti puls života u centru grada koji je još uvijek sav izranjavan.

Danas sam konačno vidjela dugogodišnju prijateljicu; nismo se vidjele četiri godine. Tada smo bile ovijene tugom, oprostila sam se riječima od njene majke na petrinjskom centralnom groblju. Bilo mi je tako drago vidjeti je ponovo; jednako je lijepa iznutra i izvana. Iz nje naprosto isijava dobrota. Razgovarale smo o svemu i svačemu, najmanje o onome što je iza mene. Čule smo se nekoliko puta i zna sve. Razveselila me poklonom koji mi je namijenila. Kavu ću popiti iz ove šalice, bajaderu ću slistiti u slast, ali dasku zasigurno neću koristiti u kuhinji. Ostaviću je za uspomenu, jer ima dršku u obliku srca. Da me podsjeti na nju kad god je pogledam.

Sasvim običan dan, a pun radosti. I to je bit života – pronalaziti sreću u malenim, ali dragocjenim trenutcima i čuvati je u sebi za one dane kada je teško.