31
srijeda
svibanj
2023
A sve može biti tako jednostavno...
Najteže je živjeti sa spoznajom neprepoznate ljubavi. Teže od toga može biti jedino pružiti srce na dlanu onome tko ga ne želi uzeti da kuca samo za njega.
Godinama prolazite pored nekog nemajući pojma kakav uragan bjesni u toj duši. Gledate u nekom drugom pravcu, očaravaju vas neke sasvim druge oči i ni ne slutite kolika se količina ljubavi slijeva na vas. Ne prepoznajete je, ne osjećate njenu silinu jer taj netko ničim ne odaje koliko je očaran i zaslijepljen i bespomoćan. Nosi je u sebi poput najvećeg blagoslova i najveće kazne istovremeno, jer osjeća nešto tako moćno i tako čisto a nema hrabrosti razgrnuti svoj kaput i otkriti vam kakva je ljepota skrivena ispod podstave, koliko silno želi da sami to prepoznate i da se desi čudo koje ne dolazi.
I onda hoda kroz život noseći je zauvijek zapretenu u najdubljim kutovima svoga srca, jer tamo nitko nema pristupa i nitko je ne može obezvrijediti ni umanjiti. Živi tek da bi je povremeno usporedio s nekim drugim osjećajima i uvijek ga iznova zaledi spoznaja da ništa nije ni blizu onom što godinama čuva poput najfinije, krhke porculanske šalice koja nikad nije ni bila postavljena na blagdanski stol, a toliko su blještave i prekrasne njene boje i ukrasi. Ona ostaje ispod kaputa, čista i nedodirnuta poput snijega koji zamete čitavu ulicu dok se prosipa cijelu noć nad gradom.
A onda vam se iznenada otvore oči, kao kad širom otvorite žaluzine u svitanje plavetnog ljetnog jutra, i ostanete zatečeni, zgromljeni spoznajom da niste bili u stanju prepoznati nešto tako snažno i očigledno. Pitate se kako je moguće da niste ispod tog kaputa ugledali ono što je tako brižno skrivao. Pitate se koliko se godišnjih doba rodilo i izdahnulo dok ste nesvjesno prolazili pored nečega što vas je moglo obavijati beskrajnom nježnošću i ljepotom i braniti vas od svakog zla. Odgovora nema, i to je ono najteže. Što god da pomislite ili kažete sami sebi neće vratiti vrijeme unatrag. Život će nastaviti teći svojim uobičajenim tokovima.
Ostaće gorka spoznaja da niste prepoznali nešto tako očigledno. A samo je trebalo pogledati u nečije oči i zaviriti ispod nečijeg kaputa.
Ljubav je izgleda moguće sakriti, ali ponekad ju je tako teško prepoznati. Treba je znati i prihvatiti sa tuđeg drhtavog dlana, nježnu poput grlice koja će na samo jedan krivi pokret prhnuti u nebo da se nikad više ne vrati.
( photo by WordPress )
komentiraj (16) * ispiši * #
30
utorak
svibanj
2023
Domovini
Sretan ti praznik, Domovino.
Možda ti je teško povjerovati, ali vole te svi tvoji mali ljudi. Grle te svojim žuljevitim rukama ribari i maslinari, grle te zemljoradnici, medicinari, prodavači, mesari, učitelji...svi mali veliki ljudi kojima si prirasla srcu, svjesni da je Domovina samo jedna. Grle te, sigurna sam, i oni koji su otišli za boljim životom i ostavili iza sebe puste ulice i kuće. Grle te mrtvim rukama svi oni koji su u tebe utkali svoj život, i njihove majke koje su primile državni stijeg u svoje ruke jer su ti darovale ono što su najviše voljele.
Grli te silni Velebit svojim moćnim stijenjem. Miluju ti lice studenvode Mrežnice i Korane, dodiruju ga zelene ruke Kupe, Save i Dunava. Voli te svaka kap Plitvičkih jezera i mahovina sa svake ličke bukve i banovinskog kestena. Dubrovačke tvrđe, splitska riva, svi kornatski otoci, najljepše more na svijetu šume tvoje ime. Plodna i pusta slavonska ravnica vapi za tvojim dodirom. Rode iz Lonjskog polja koje su se vratile u svoja gnijezda. Svaki šumski puteljak, svaki majušni potok, svaki izorani i posijani komadić zemlje te grli.
Za razliku od onih koji se danas na raznim svečanostima ili polaganju vijenaca natežu oko toga je li ili nije i kada bi trebao biti Dan državnosti. Njima je svejedno - Hrvatska ili Burkina Faso. Njima ništa ne znači ovaj komadić raja, nevjerojatne ljepote i silnih prirodnih resursa kojima samo treba dobro gospodariti. Što bi dale ostale zemlje svijeta da imaju jednu Mrežnicu, koju kod izvora možeš zagrabiti rukama i piti bez straha.
Sretan ti praznik od nas malenih, običnih kojima si uvijek blizu srca.
( napisano 30. svibnja 2020. o Danu državnosti; photo by Franjo Mihaljević )
komentiraj (12) * ispiši * #
29
ponedjeljak
svibanj
2023
Ništa od zahodskog selfija
Imala sam najozbiljniju namjeru konačno napravit zahodski selfi, koji je mast hev za uspješnost na svim poljima. Odustala sam iz par razloga. Prvi i osnovni je šta ova zadnja čudotvorna krema za lice uopće ne djeluje, pa se vide bore božemeoslobodi. Mislim ne vide se kad upalim plafonjeru, al onda se ni ja baš nešta ne vidim, jebemti štedne žarulje, izgledam ko čovječja ribica. A kad upalim ono svjetlo iznad špigla e onda vidim svaštanešta neprimjereno prezentaciji na mojoj rođenoj stranici. Drugi je taj šta je kupaonski ormarić diglo uvis kod postavljanja ko da se Majkl Džordan brije pred njim svako jutro pa mi se vidi samo glava i malo vrata. Treći je taj šta sa podne projekcije smeta prašak za veš i svo ono drlo kraj vešmašine. Pa ne bi napravila taj zahodski selfi da me ubiješ.
E al zato imam šta? Nadmadrac koji mi je stalno nadohvat ruke jer me ubija kičma iza prometne i operacije i zračenja, pa se onda iskovrnem na to čudo modernog doba, nabijem pod glavu moje jastučke na sitne rožice i razmišljam šta bi sutra skuhala, o čemu dugo nisam pisala, štračim malo po društvenim mrežama i radim na boljitku svoje kičme. Pa sam odlučila prezentaciju glave odradit ne u zahodu nego na nadmadracu. Zahodi su rezervirani za kremdelakrem influenserice, mi postklimakterične žene o zahodima uglavnom razmišljamo kad ga treba ić oprat il kad moramo ić na isti. Čim uđem u zahod gledam jel ima za mašinu šarenog veša da bubnem prat, jel u lavabou zaostalo kaladonta il pjene od brijanja iza ispaćenog životnog supatnika, jel se pauk u ćošku iznad spomenutog ormarića spustio dovoljno nisko da ga roknem jer se nemrem plentrat zbog vrtoglavice. Znači sekiracija na kub čim stanem na vrata od zahoda.
Ovo je najjednostavnije. A i zdravije za moja sjebana leđa. Nariktam se ko princeza na zrnu graška ( dobro, malo starija princeza al i one stare, nije još izmislilo cjepivo za protiv starenja ), smanjim bol u leđima i pokažem barem dobru volju za napravit selfi, kad već nemam ništa drugo za pokazat, ko recimo neke šta se naganjaju s mačkom po terasi pa pitaju puste obožavatelje da koliko vide mačkica na slici.
E pa ja nit trenutno imam mačku jer ih Bonkica ne podnosi, nit ikoga od vas zanimaju mačke, barem za moje znanje.
A i leđa me puno manje bole, šta je najvažnije od svega. Znači ko šta sam već preko nekoliko puta zaključila - debelo sam zakasnila sa influensiranjem, barem šta se zahodskoterasnih selfija tiče.
komentiraj (15) * ispiši * #
27
subota
svibanj
2023
Ne pretrpavajte kolica
Jel i vi kad uđete u deem il miler trpate u kolica sve šta vam padne šaka, a vezano je za sredstva za čišćenje lica, kreme protiv bora i kreme za sunčanje sa turbonaglojakim faktorom od kojih sunce utekne s neba?
E nemojte više. Čitam kak su neki dermatolozi izradili ajmo reć elaborat ( to je sad najpopularnija riječ ) o tome na šta bacamo pare a nikakve koristi od njih. Pa recimo spominju skupa sredstva za čišćenje lica; jesi ga prije natrackala - jel ga prije skidaš. I preporučuju umjesto tih skupih sredstava koristit četkice. Meni osobno to ne stvara problem jer se rijetko šminkam, al šta će žene koje koriste podpuder, puder, nadpuder, rumenilo i maskaru i sve to? Pa to kad krene skidat četkicom treba rifljat samo tako, i za tjedan dana jedino može četkicu šiknut u smeće i ić po novu. Il kupit odmah dvadeset četkica pa je mirna par mjeseci.
Dalje spominju sredstva za sprečavanje starenja kože. E to je već moguće da ću kupit al onda uglavnom trackam tjedan dana pa stoji na vešmašini, da vidi onaj ko uđe u zahod da se ima krema koja će me preobrazit u Hajdi Klum. Malo me prepalo kad su spomenuli i korištenje zmijskog otrova u svrhu podmlađivanja, nisam baš oduševljena idejom da mrljam po licu nešta šta je recimo poskoku iscurilo iz onih šiljatih zuba. A oni koji se ne boje zmija, njima je lakše - ima svog osobnog poskoka u velikoj flaši, tu i tamo ga malo prišerafi da ispusti otrov i samo dodaje u kremu. Valjda nema nuspojava tipa da se počne ujedat oko sebe il tak nešta.
Apropo anticelulitnih krema, tvrde da su niškoristi jer da je celulit kompleksan problem koji krema nemre riješit. Bitno da su police pune anticelulitnih krema na kojima izrijekom piše da celulit čim vidi kremu sam bježi s nogu i gdje ga već ima. Pa žene kupuju i drljaju i vrlo brzo skuže da se celulit jako veseli kremi,biće mu paše masaža. Isto vrijedi i za strije, ako im je za vjerovat.
Kreme za sunčanje su posebna priča. Ako vjerujete da će faktor 100 duplo jače blokirat UV zrake - odmah to zaboravit. Jedan od najvećih mitova vezanih za zaštitu od sunca je da visoki faktor bolje štiti, a oni zapravo pružaju samo malo bolju zaštitu. I šta se desi? Desi se da se natrackaš tim turbonaglojakim faktorom i zaspiš na suncu i probudiš se reš pečen, da ti treba četrnajst jogurta za namazat se samo popodne. Sunčanica takva da u bunilu vidiš Šeherezadu il Balibega da ti mrlja jogurt po reš pečenoj koži ( ovisi ko je izgorio ).
I šta uopće kupovat onda? Popljuvali sve šta nam je zanimljivo; pa ko ne sanja o savršenom tenu bez bora i nogama kakve je imala Brižitka i preplanulost da kad se nasmiješ zubi se samo bjelasaju?
Jebote ispada da pojma nemamo šta kupujemo, al bitno da kolica jedva doguramo do kase.
komentiraj (4) * ispiši * #
26
petak
svibanj
2023
Običan dan, a pun radosti
Noć je ovila Brezje poput tamnog, baršunastog plašta.
Sa fihplaca, pored Pedagoške akademije ( znam da je naziv sada Učiteljski fakultet, ali navikla sam koristiti ovaj ) čuje se glazba, u tijeku je Petrinjski ulični festival. Vjerujem da ima puno ljudi; ja još nisam spremna za gužvu i stajanje. Srce bi htjelo, ali tijelo ima svoj ritam kojeg moram pratiti da bih što prije došla do krajnjeg cilja. Ali uživam kao da sam tamo; lijepo je u toplini svibanjske noći čuti puls života u centru grada koji je još uvijek sav izranjavan.
Danas sam konačno vidjela dugogodišnju prijateljicu; nismo se vidjele četiri godine. Tada smo bile ovijene tugom, oprostila sam se riječima od njene majke na petrinjskom centralnom groblju. Bilo mi je tako drago vidjeti je ponovo; jednako je lijepa iznutra i izvana. Iz nje naprosto isijava dobrota. Razgovarale smo o svemu i svačemu, najmanje o onome što je iza mene. Čule smo se nekoliko puta i zna sve. Razveselila me poklonom koji mi je namijenila. Kavu ću popiti iz ove šalice, bajaderu ću slistiti u slast, ali dasku zasigurno neću koristiti u kuhinji. Ostaviću je za uspomenu, jer ima dršku u obliku srca. Da me podsjeti na nju kad god je pogledam.
Sasvim običan dan, a pun radosti. I to je bit života – pronalaziti sreću u malenim, ali dragocjenim trenutcima i čuvati je u sebi za one dane kada je teško.
komentiraj (14) * ispiši * #
25
četvrtak
svibanj
2023
Oprez sa spominjanjem soli
Kad nisi zadovoljan slanoćom skuvanog ručka il večere, najjednostavnije se dić pa prisolit jelo. Inače riskiraš da te rođena žena izbode nekih tridesetpet puta nožem, i to na spavanju.
Znači, istinita priča iz Rusije od prije par godina. Muž stalno nabrajo i pribrajo da je jelo neslano, da ona to namjerno radi i da ga ne voli, jer da ga voli onda bi solila sukladno njegovim afinitetima prema slanoći. I to je trajalo, i trajalo, i trajalo ( tak bar tvrdi žena ). Sve dok nije osvanula njegova posljednja božemeprosti večera. Kreno on opet oko toga da je sve neslano i da nemre to jest i da je onavakanaka, i to pred gostima. Pa kad je cirkus Kolorado oko jela završio i kad su se gosti povukli na spavanje, oni se nastavili svađat i tu je on nju navodno zašerafio po nosu i otišo leć, iživciran višegodišnjim nedostatkom soli. Žena pričekala da zaspi i izbola ga kuhinjskim nožem ( tridesetpet uboda, da budemo precizni ). Onda je probudila jednog od gostiju da nazove hitnu i policiju.
Drugovi iz komiteta za istrage kažu da je istragom ustanovljeno da su se i inače svađali uglavnom oko soli, šta je rezultiralo korištenjem hladnog oružja u svrhu prestanka prigovaranja i nedostatka soli u čušpajzu i mesu. Pa je neslani Rus završio u groblju, a Ruskinja u kućnom pritvoru jer imaju malo dijete pa ga treba čuvat a nema ko.
Dakle šta reći? Prvo i osnovno, dragi muškarci, ako niste zadovoljni korištenjem soli u vašem kućanstvu, držite solenku neprekidno nadohvat ruke; pa kad ugrabite jelo u tanjur uzmete solenku i utarabinjate soli već prema svom nahođenju. Bolje i to neg da vam gost zove za vaše osobno mrtvozorstvo i policijski uviđaj jer zadnjih četrnajst godina svakodnevno jamrate kak je sve neslano. Možda ne bi bilo zgorega napravit i krvne pretrage, da vidite čega vam sve od elektrolita fali, pa uz obligatnu solenku držat kraj sebe recimo i kalij, i magnezij, i štajaznamštasvene, a u cilju održavanja normalne komunikacije nad tanjurima i sprečavanja korištenja noža u neprehrambene svrhe.
Drage žene, ak već nariče i nabraja svaki jebeni dan da mu je neslano – evo jednostavnog rješenja. Pregrabite u neku manju rajglicu to šta ste već skuvale, bubnite unutra jušnu žlicu soli i poslužite uz osmijeh a la kart. Ak slučajno kaže da mu je preslano, e onda valja poduzet korake u vidu bacanja ranjglice sa presoljenim jelom kroz zatvoren prozor ( bolje i to neg mu je salit na glavu, jer ćete vi morat prat stol i pod i kupit sve šta ste zasrali tijekom intervencije, on će morat sapirat naprimjer kelj sa glave ).
Bilo bi poželjno da svi oštri predmeti budu pod lokotom čiji ključ imaju prvi susjedi i da vam noževe daju na korištenje samo za vrijeme kuvanja, a u odsustvu potencijalne žrtve nedostatka soli. Time se zapravo mogu izbjeć ovakve kataklizmične situacije, jedino su onda susjedi malo u banani jer svako tolko moraju dolazit razlokotat ladicu da odrežete šnjitu kruha i namažete djetetu Linoladu kad je gladno.
Sol zbilja zna bit zajebana.
komentiraj (12) * ispiši * #
Farewell, Proud Mary
Usnula je zauvijek jedna od najvećih ikad, Tina Turner. Silno sam voljela njene pjesme i zaraznu energiju koju je imala.
Ovo sam posvetila njoj, napisano je 26. studenog 2019. za njen osamdeseti rođendan; posvetila čemu drugom nego najboljim nogama koje je svijet glazbe ikad vidio, a Tina ih je imala. Neka mirno sniva u vječnosti.
Kad bi morala odabrat numero uno noge svih vremena, bez razmišljanja bi rekla - noge Tine Turner.
Znači žena ima noge od par miliona novaca. Šta god da obuče, njene noge su toliko dobre da oćeš - nećeš piljiš samo u njih. Mogla bi se obuć i u jutenu vreću, opet bi izgledale fenomenalno. Doista, ona godinama popravlja dojam vrtoglavo visokim potpeticama u kojima pleše bolje od pedeset posto žena u ravnim cipelama. Zna šta ima i zna to istaknut i tu je priči kraj. Kraj njenih nogu padaju u sjenu sve ostale, pa da su ne znam čije.
Ja sam godinama silno patila za debelim nogama. Ono, nogarima na kojima možeš normalno hodat a da se ljudi okolo ne boje oćeš se razglavit ko Barbika jer su ti noge ajmo reć fajn dugačke i tanke. Kad sam konačno prestala rast, ispostavilo se da su moje noge žirafasto dugačke. Pa kad su moje cure u školi znale obuć haljine il suknje, meni dođe slabo jer vidim da su moje noge u odnosu na njihove ko trklje za mahune. Godinama nisam nosila ništa osim traperica, očajna jer moji kukovi završavaju negdje u visini poprsja onih nižih cura.
E pa vremena su se otad znatno promijenila. Na cijenu su došle dugačke noge. Došla ja na svoje, možda malo prekasno za pokazivanje nogu po manekeskim pistama al brate mili bar sam počela nosit haljine. Ono, kad već imam dužinu pa da je i pokažem. Ne prečesto, al tu i tamo, čisto da zaboravim da su u međuvremenu po nogama počele pucat kapilare pa sam svjesna da ću ih još malo morat opet počet sakrivat. Još u hulahopkama i bože pomozi, al ljetno izdanje s golim nogama punim kapilara mi se al nikako ne sviđa.
Zato sad, dok još ide, s vremena na vrijeme nategnem haljinu il suknju, čisto da se podsjetim kak sam još prije desetak godina mogla vrljat u petama od deset centimetara i u haljini kolko je trebalo. Sad me stopala zabole čim vidim štikle. Da me nije sram, išla bi svud u borosanama jer su preudobne.
I da zaključimo nožni ekspoze - treba al zaista iskoristit ono što ti je dano. Po mogućnosti damski i elegantno, onako kako to radi Tina. Kolike samoprovikane multipraktik talente, i to puno mlađe, ona svojim nogama može pospremit u džep, to je čudo jedno.
komentiraj (14) * ispiši * #
24
srijeda
svibanj
2023
A je nas smorilo...
Mi koji smo odrastali u prošlom stoljeću ne samo da smo morali postat pioniri, nego nas je primalo i u omladince. I to u sedmom razredu.
Ko da nije dosta šta te u toj dobi najžešće pere pubertet i hormoni, još moraš razmišljat o tome koju vražju mater hoće od tebe s tom jebenom omladinskom organizacijom i hoćeš imat kakvih obaveza. Te uči kemiju i fiziku, te piši lektiru, te ovo te ono. Još i primanje u omladince.
Da me sad neko ubije nemrem se sjetit u kojem se mjesecu ritual primanja bavio, al sjećam se da je bilo toplo i da smo jašili autobusom na Šamaricu da bi nas primilo u omladince. Obavezne bijele košulje i tamnoplave hlače il suknje. Dečki divljali po autobusu ko mahniti, galamili i učitelji i šofer da će ih pobacat van da pješke dođu na primanje kako god znaju.
Pa došli gore, u nekakvu salu sa puno staklenih stijena, sunce ubeljilo za poludit. Posložilo nas i dovelo nam nekog narodnog heroja da održi prigodni govor i uruči nam svakom onaj crveni karanfil. Došo heroj, ko voštana figura iz muzeja Madam Tiso; na njemu tamno odijelo i bijela košulja i obligatan orden narodnog heroja, da mi vidimo da je on zbilja zubima metke hvato. Kad je heroj dobio dar govora...majkosvetabožja. Pa ožeži po ofenzivama, pa ga sustigla sjećanja, pa nikad završit. Priča on, priča, pa još malo priča. Mi s noge na nogu, šta ćemo. Pušači ( a bilo ih je već ) lagano u nikotinskoj krizi. Kuvarice donijele sendvićke i jupi da se okrijepimo iza primanja koje nikako krenut, jer heroj jezika ne uvlači. Karanfili se isto počeli sparušivat, jebiga sunce uprlo a on nikako doć do sedme ofenzive. Jedva ga nekako zaustavili oni iz komiteta, zahvalili mu šta nas je podsjetio na sve i svašta pa bržebolje počeli dijelit karanfile, samo da on ne nastavi epopeju. Njega su posjeli i dali mu sok da smoči usta, osušila se od silne priče.
Najeli se sendvićaka, popili sokova i ušli u autobus ko omladinci, pa pravac kući. Došla ja doma, donijela karanfil sparušen ko da ga je krava žvakala. Mama se bakće sa ručkom, tata sjedi i lista neke novine. Pita mama kako je bilo i da zašto sam tako zajapurena i znojna. Ja objašnjavam da nam je mozak zakipio dok smo dočekali da heroj završi epopeju koja je trajala i trajala. Mama kaže – a star je, pa se malo možda pogubio u priči.
A tata? E pa tata je konstatiro da jel nemaju pametnijeg posla nego djecu davit sa tim bedastoćama i da ko zna koga su uopće doveli da nas gnjavi.
-Heroj, moš mislit. Isto ko i ja. Pa umjesto da djeci da te karanfile i pusti ih na miru on trkelja o ofenzivama.
Mama podigla obrvu i stavila sparušeni karanfil u malu vazu, nebil se dobio. A ja sam se osjećala jednako ko i prije primanja u omladince, jedino sam bila sva znojna i skršena od onolikog stajanja i slušanja, plus droncanje autobusom sa onim malim prozorčićima kući.
Pa mozak mi je naoteko taj dan.
komentiraj (22) * ispiši * #
23
utorak
svibanj
2023
Fajterica
Prije par dana ja na terasi polako skupljam veš, kadli čujem da nešta šuška iza grma ružmarina.
Meni momentalno slabo došlo, sjetila se fotki onih zmija koje su izgmizale kojekuda bježeći od silne vodurine. Al moram se navirit, jel tako, da znam jel da se zabarikadiram u kuću i zovem jedanjedandva. Vidim ja rep, blago meni; pretanak za zmijski, al ne znam jel štakor, nešta mora bit a ne vidim šta je. Tu ću ja bacit kvačicu da vidim šta će izbasat, kad ono gušter. Prekrasan smaragdnozeleni, stao i gleda kuda će. Dok sam ušla po mobitel da ga uslikam uteko je nekud.
Danas moja Bonkica drijemala na dvorištu popodne, priredila joj ja večeru, zovem je – ne dolazi. Izađem na dvorište – nema je. Pozvonim ( na to uvijek doleti, to sam skužila kad sam jednom slučajno pritisla zvono umjesto svjetla a ona doletila iz živice ko furija ) – ništa. Krenem na terasu, kadli ona ko Mirko Filipović u raskoraku ćubi kraj ružmarina. Ne da me ne gleda, nego ne trepće; pilji u ružmarin i vreba jadnog guštera.
Tu ja dreknem da se razlajala paščad u cijeloj ulici, al ona i dalje pilji. I najednom fajt – zaletila u ružmarin, krš i lom. Gušter jadan zdimio pod lim koji čeka postavljanje, a fajterica je ipak morala pokleknut pred mojom galamom. Našpotala je na pasja kola, pa je pojela večeru i onda čupkala suhe iglice od ružmarina iz repa i šapica.
Igrala se malo sa vjevericom koju je danas dobila od moje drage Vlatke, al stalno se naviruje i njuši po ružmarinu i travi.
Pa oće mi gušter na živce ispalit od njene negostoljubivosti i sklonosti tukežu.
( strašna fajterica davi vjevericu )
komentiraj (22) * ispiši * #
22
ponedjeljak
svibanj
2023
Sve je moguće
Danas sam nekako sva izmiješana, kao akvarel koji se nije dovoljno osušio pa se prelijevaju boje jedna u drugu.
Unatoč silnom vodenom valu koji je došao iz Karlovca, naš oštećeni nasip na Kupi izdržao je zahvaljujući nadljudskim naporima vojske, vatrogasaca i Civilne zaštite. Nažalost, ima Petrinjaca čije su kuće vrlo blizu nasipa Petrinjčice i voda im je ušla u podrume i domove. Kako nisam u mogućnosti obuti gumene čizme i otići im pomoći, jer moje tijelo još uvijek prolazi fazu oporavka, ovim putem im šaljem podršku - Maja, Josipa, Silvija i svi ostali, držite se; od srca želim da se što prije okonča vaša borba sa vodom.
Zatoplilo je; sunce se konačno ukazalo nakon što smo danima gledali olovno sivilo neba. Moj božur je procvao prekrasnim tamnocrvenim cvjetovima, a ona ogromna ruža konačno je počela cvjetati. Trebaće još par dana da se pretvori u cvjetne slapove pa ću vam je pokazati.
Jedem kao neman, što je jako dobro. Već sam jednom večerala, i dok ovo pišem jedem po drugi put. Raduje me to, jer sam uslijed bolesti izgubila nekih osam kilograma, što je za mene poprilično puno jer nisam ni imala neku veliku kilažu. Pa kako da se ne veselim što jedem i jedem i jedem. Vjerujem da je to još jedan, siguran znak kako će sve biti u savršenom redu.
Razmišljam koliko sam sretna, zahvalna i ponizna zbog spoznaje da sam još uvijek tu, i da mogu gledati svoje najdraže frajere kako rastu. Smijati se provalama manjeg najdražeg drajera i uživati slušajući kako najdraži frajer prekrasno svira gitaru.
Život je tako lijep. Pogotovo kada vam je darovan tri puta; nakon trećeg puta naprosto znaš da je sve moguće. Samo treba vjerovati i ustrajati u vjeri.
Voli vas Rossovka. Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.
komentiraj (17) * ispiši * #
21
nedjelja
svibanj
2023
007
Ako se mene pita ( a pita me se ) Daniel Craig najbolje nosi odijela dok glumi Jamesa Bonda. Kad kažem najbolje nosi, onda hoću reć da izgleda savršeno.
Način na koji hoda, pa te plave oči, pa svaštanešta...baš je turbodobar ko tajni agent. Dok je Pierce Brosnan glumio Bonda, mislila sam da neće nikad nać boljeg. Kadli nađoše oni, i to kakvog.
I gledam ja sinoć film, jedem malo žele bombone malo kokice, liječim očobolju i sve to, i šta budale naprave na kraju filma? Ubiju mi omiljenog Bonda. Ko fol ne uspije otić sa otoka kojeg ratni brod sastavi nekim raketama i ode Bond nakon šta se oprostio sa voljenom ženom koja se naravno spasila.
Ja u šoku. Pojela još šaku žele bombona od muke. Pa kud ćeš mi ubit omiljenog nulanulasedam, jebote? Šta nisu ubili nekog drugog glumca koji ga je glumio? Nego baš ovog koji mi u odijelu izgleda ko milion novaca? ( Da ne bi neko mislio da sam retardirana pa da mislim da su glumca bašbaš ubili – hoću reć, zašto nije nastavio on glumit Bonda? )
I šta sad dalje? Čitam da se već naveliko bira novi glumac za ulogu Bonda. Ko prvo, baš me zanima kako će ga u scenariju oživit nakon što je u zadnjoj sceni pogino navrh otoka. Zaobišle ga sve rakete il šta. Ko drugo, šta će mi glumac koji ne nosi odijelo ko šta ga nosi Danijel Craig? A nosi ga ko recimo Balibeg bijelu košulju, ultimativno dobro. Nema boljeg.
I sad opet neću gledat Bonda dok ne nađu čovjeka koji zna nosit odijelo ko Daniel Craig. Tako sam bojkotirala gledanje filmova o tajnom agentu dok ga je glumio Roger Moore. Pa ja mu ne bi dala da mi drva donese iz šupe, kakav Bond.
Sad idem vidjet jel ostalo još žele bombona u vrećici; ako nije, idem načinjat bajaderu. Tuga se najbolje dotuče slatkim.
( photo by Foreign Policy; pa pogledajte vi to odijelo, ljudi )
komentiraj (14) * ispiši * #
20
subota
svibanj
2023
Gumeni modni vrisak
Jako volim vidjet izdanja sa zagrebačke špice.
Ne zato šta bi ja to išla kupovat i nosit, sačuvajmebože, nego se ne mogu načudit koliko daleko mogu ić takozvani influenseri i modni mačci sa pozama tipa – gle koliko imam para pa sam si kupio, a vi to nemate.
Pa spomenuti mačak osvane u – pazi sad – Šanelovim gumenim čizmama na nogama. Ko bi htio za po kiši Šanelove gumenjake, model od prošle sezone košta samo hiljadustopedeset eura. Džabe u odnosu na samu pomisao da svi koji te sretnu vide onaj slavni logo Koko Šanel na gumenim čizmama. Jer nije uopće bitno da ti je toplo za noge i da im je jedina svrha da možeš šljapkat po vodi i blatu; treba se znat da si iskeširo parulju za Šanelove gumenjake.
Naravno da je tu i nova taškica neke bijesne marke koja košta dvijehiljadečetristo eura. Općejepoznata činjenica da uz gumene čizme najbolje paše fensi taška, i to kad nema kapi kiše, i to na zagrebačkoj špici.
Pa kod kuće brže fotku kroz dvadesetšest filtera, da izgledaš ko da te iskuhalo na devedesetpet stupnjeva u vešmašini ( jedino tako su zubi bijeli a ten besprijekoran ). Pa brže bubni fotku na instagram il kud već, uz prigodan komentar.
Pa ja sirota sve to gledam i čudim se ko začuđeni svatovi. Pa kak se nekom upće da zajebavat sa gumenim čizmama po betonu, ko da ide u vrganje il na koljevinu? I kak mu se da sparivat tašku sa gumenim čizmama? I onda letit kući sve fotke filtrirat prije objavljivanja?
Biće sam totalna seljančura. Jer za jedne Šanelove gumenjake možeš kupit četrdesetitri para gumenih čizama Borovo. Za sebe, familiju i najdraže frendove, možda i kojeg susjeda.
A možda se može neprimjetno vodootpornim flomasterom na čizme od Borova napisat logo Šanela? Samo treba imat mirnu ruku.
Svijet je stvarno pomahnito.
( fotke – gumenjaci by Chanel i Borovo )
komentiraj (21) * ispiši * #
Vatrogasci, Hrvatska vojska, HGSS i Civilna zaštita - ponos Hrvatske
Uvijek se u prirodnim katastrofama pokaže kakav je tko čovjek.
Dok Petrinja još uvijek strepi zbog vrlo visokog vodostaja Kupe i strahovite količine vode koja je stigla do našeg grada, naišla sam na priču o karlovačkom vatrogascu Ivanu Brozoviću, koji je od utapanja spasio srnu.
I njegova se kuća našla pod vodom, kao i tolike kuće na karlovačkom području. Njegova je supruga na stotinjak metara udaljenoj njivi primijetila da se nešto kreće po vodi. Shvatili su da se radi o srni kojoj je iz vode virila samo glava. Bila je vrlo iscrpljena, neprestano je tonula i izranjala. Ivan je krenuo prema njoj, a uboga ljepotica mu je krajnjim naporom uskočila u krilo čim joj je došao dovoljno blizu. Podigao ju je i donio na sigurno, kaže da je jako teško disala. Nahranio ju je onim što je imao – kruhom i kukuruzom kokičarom.
Srnica je jela i odmarala, pa je nakon par sati otišla dalje svojim putem.
Ova priča samo ponovo dokazuje da naši hrabri vatrogasci imaju i veliko srce, jer pomažu i životinjama u smrtnoj opasnosti. Bravo za Ivana, i hvala svim vatrogascima na poplavljenim područjima. Hvala i svim pripadnicima Hrvatske vojske, HGSS-a i Civilne zaštite koji već danima ulažu nadljudske napore da sve nas obrane od stravične količine i pritiska vode koji ugrožava oštećeni nasip koji nije saniran, da obrane naš grad i sve druge gradove.
Tko zna koliko divljači i životinja, bježeći pred stravičnom silom prirode, nije imalo sreću kao ova srna.
( fotografije – Radio Mrežnica; pogledajte samo koliko je vode u Ivanovom dvorištu, a u kući je visina vode bila pola metra )
komentiraj (12) * ispiši * #
19
petak
svibanj
2023
Judi, zviri i beštimje
Prije nego šta prijeđem na svoju temu dana, dozvolite mi da zahvalim svim pripadnicima Hrvatske vojske i HGSS-a, vatrogascima i svima onima koji danonoćno ulažu nadljudske napore da otklone posljedice dugogodišnjeg nemara prema riječnim koritima i odvodnim kanalima koji nisu čišćeni. O klimatskim promjenama i količini oborina neću uopće ni razgovarat ni pregovarat jer nisam retardirana ko ni vi.
Znači jutros otvorim ulazna vrata da odem u šupu po sitno za potpalit kamin, kadli na pločicama pred vratima puž golać. Slini đubre i pokušava uć u kuću. Jesam ja neki dan prokomentirala da će me još malo bit strah izać na dvorište jer nadiru sa svih strana, da i mene ne počnu jest? I eto njega jutros na vrata; mislio valjda da spavam pa da ga neću skužit. E tu sam ga prvo poslikala, da imam dokazni materijal, pa ga zviznula u sol, da ne kažem pac. Jer nikako nemam namjeru izlazit na dvorište u pancirki da me jebeni puževi ne požderu, pa ću ih stavljat u pac. Bolje oni nego ja.
A onda popodne na stranici petrinjske Javne vatrogasne postrojbe vidim da ih je zvalo na intervenciju radi zmije. Pa me muka popala. Čitam u komentarima da je to bjelica. Pa ću ja na gugl ( ne tražit Italiju po preporuci premijera nego jebenu zmijurinu ), pa upišem „bjelica“ i izbaci mi Nenada Bjelicu. Ne zna gugl da meni nije do nogometa; dodam riječ „zmija“, kadli eto i fotki i teksta.
Sudeći prema tekstu, ova oko dva metra dugačka i vitka ( ko da sebe gledam, a tako je opisuju ) neotrovna zmija čisti okućnice od glodavaca i odlično se plentra po drveću. Kad me nije šlagiralo. Ajde šta ždere glodavce, to je sjajna vijest za one koji su alergični na mačju dlaku pa ne mogu držat mačke, al šta ako mi bubne na glavu sa drveta? Šta da joj kažem, helou Kiti, prije nego šta se zanesvijestim?
A ja radim drame oko puževa golaća, poglavito ovog šta je kreno provaljivat.
Majkosvetabožja.
( fotke - puž provalnik i bjelica koju su pofotkali naši vatrogasci )
komentiraj (20) * ispiši * #
18
četvrtak
svibanj
2023
Bez riječi
U Sisku su pred podivljalom Savom popustile boks - barijere i probijen je nasip.
Citiram: “ Od ekstremnih kiša ispralo se temeljno tlo, kod kojeg smo znali da nije bilo dobro, da ga treba kroz projekt sanacije stabilizirati, a to se nije stiglo učiniti".
Citiram: “Ovo će se sanirati, a mi se sada moramo fokusirati na petrinjske nasipe, gdje su također bile rasjedne pukotine, da bismo za dan ili dva tamo spremno dočekali veliki vodeni val. Rasjedne pukotine nastale su od potresa.”
Sad ne citiram – potres je bio pred točno 870 dana. Nije se stiglo učiniti? Nije se stiglo sanirati dva nasipa za koje se znalo da su oštećeni u potresu? Sad će se fokusirati da bi spremno dočekali veliki vodeni val?
Nemam više što reći. A rijetko mi se to dešava.
Moja podrška svim dijelovima Hrvatske, područjima u Bosni i susjednoj Italiji, koji se isto tako bore sa vodenom bujicom. Držite se, ljudi. Grli vas Petrinja.
( photo – zgrada kupališta u Petrinji pod nabujalom Kupom, ovo pod najlonom je nasip, by Jadranka Ružak Tonković )
komentiraj (21) * ispiši * #
17
srijeda
svibanj
2023
Mama je multipraktik
Sanjala sam sinoć svoju mamu, nakon jako dugo vremena. Pa sam uz kavu razmišljala puno i o njoj i o svim mamama svijeta i došla do sljedećih zaključaka.
Svaka mama je zapravo neviđeni multipraktik sa neutvrđenim točnim brojem funkcija; funkcije naime ovise o afinitetu svake ponaosob. Meni su recimo torte uvijek strašno loše ispadale ( il jako dobro, ovisno ko gleda; susjedova kuja sa oduševljenjem je jela biskvit od Švarcvald torte koja je usljed cureža kreme završila u mojoj rođenoj živici ). Al zato mi je sve drugo nakuhavanje išlo ko od šale, silom prilika počela sam kuhat sa šesnajst i s pravom si uzimam titulu ženskog Karapandže, zajedno sa ostalih dve milijarde žena koje svaki dan smišljaju šta skuhat a da svi ukućani jedu.
Već samom činjenicom da devet mjeseci u trbuhu nosi ono šta će kasnije volit više od života svaka od nas zaslužuje respekt. Čak i da zanemarimo jutarnje mučnine, divljanje hormona, žgaravicu, nalete gladi i prejedanje uz svjetlo iz frižidera u pola jedanajst navečer. Onda uslijedi porod, za koji svi uglavnom kažu - ma nije to ništa, malo boli al prođe. Pa to malo boli al prođe recimo traje šesnajst sati sa primljene tridesetdvije flaše dripa ko recimo kod mene. Jer šta je šesnajst sati poroda u odnosu na eone vremena koji su prošli otkako se upalila prva vatra u jebenoj špilji, i to zašto? Da se može kuhat jelo, eto zašto.
Mama je uvijek tu, dvadesetčetri sata dnevno. Ispočetka za presvlačit, dojit, uspavljivat. Kasnije za utješit i uvijek nać prave riječi i savjet. Još kasnije za reć - nemoj se još udavat, cijeli život je pred tobom. Još puno kasnije - šta sam ti ja govorila? Mama uvijek bezuvjetno voli i bila bi u stanju rašerafit glavu onome ko povrijedi njeno djetešce. Mama ima rentgenski vid; ona čim pogleda naprosto zna šta te muči ili boli i nemreš je zavaljat baš i da hoćeš. Mama ima oči i na leđima; koliko mi je puta samo znala reć - ne krevelji mi se iza leđa, vidim te. A peče recimo palaćinke i gleda u tavicu. Mama je savršen detektor čak i neke bezazlene male laži; nikak mi nije bilo jasno kak me pročita ko Asteriksa. Kad sam i sama postala ispaćenom roditeljicom, skužila sam da to naprosto dođe instinktivno. Znaš i gotovo. I pogađaš u devedeset devet zarez devet posto slučajeva točno u sridu, ko slavodobitnik Sinjske alke.
Mama je samo jedna, neponovljiva i unikatna po svojoj ljubavi i načinu na koji hendla sve probleme koji joj se nađu na putu. Nema toga šta mama neće riješit i nema situacije iz koje neće nać izlaz.
Mama je naprosto mama. Ende.
komentiraj (17) * ispiši * #
16
utorak
svibanj
2023
Pun mi je kufer
Izluđuje me ova kišurina.
A osim kišurine, izluđuju me i oni odvratni žuti puževi golaći koji nadiru sa svih strana, ko da ih neko lopatom ubacuje u dvorište. Pa su mi požderali celer koji smo kupili i posadili, eno ostale samo trklje, od lišća ni l. Zna i ta žuta gamad šta je zdravo, izgleda.
Pa izađem po neki veš na terasu, a on leži i ždere zadnji list. Od celera, jel. Uzmem onu malu motičicu i umlatim ga, jer je zadnji list poždero. Pogledam dolje, a njih trojica na jednom paradajziću, crkli dabogda; spigali paradajz koliko su teretni. Problem je meni šta još uvijek ne mogu čučnut i sagibat se kako treba, pa uzmem opet tu malu motičicu da ih sklatim sa jadnog paradajza, i paradajz se slomi. Umlatim i tu trojku, bijesna ko ris.
Krenem nazad na terasu, kad eto još dva, žderu i cvijeće neko ljubičasto u tegli. Umlatim i njih, tlak nemjerljiv. Da ne kažem da sam se na jedno sklizavo žuto đubre podvezla kad sam išla ubrat božur koji se počeo otvarat a vjetar ga je slomio; proklizala ko fap kad mu pukne guma.
Pa jel ima ikakve šanse da ta kišurina stane i da ta gmizava žuta gamad prestane glodat sve šta stigne, to mi recite? Pa oću završit na tabletama protiv živaca?
( al zato je božur volšeban, gle boju )
komentiraj (22) * ispiši * #
15
ponedjeljak
svibanj
2023
Uprite oči
Slušam u dnevniku direktora Hrvatskih voda; kaže čovjek da gleda u nebo, a sve vezano za vodenu kataklizmu koja je sastavila proteklih dana i još nije gotovo, jer za sutra najavljuju kišu koja će opet padat ko da nikad padala nije.
Jučer je prispomeno i nasip u Petrinji koji se eto još uvijek sanira ( evo treću godinu ), pa on vjeruje da će nasip izdržat svu tu silesiju vode koja je do sada pala i tek treba past.
Blago nama. Gledanje u nebo je znači metoda koja je spasonosna. Ne čišćenje riječnih korita ni odvodnih kanala koji su zadnji put očišćeni za seljačke bune. Ništa od onoga šta nalaže struka da bi trebalo napravit, ja nisam ni struka ni direktor da bi to znala, nego gledanje u nebo. Dobro da ne plaćamo nekog afričkog plemenskog vrača da svaki dan razbaca kosti pa iz njih proriče, il gata iz životinjskih iznutrica kud će voda udarit.
Pa dajte i vi uprite oči u nebo sve dok ne dobijete tešku očobolju, nebil to razbilo naoblaku i zaustavilo kišu. Ima nas četri i pol miliona, znate vi koje je to upiranje očiju.
komentiraj (22) * ispiši * #
14
nedjelja
svibanj
2023
Ruke
Već neko vrijeme namjeravam ovo napisati. Pa krenem, pa odustanem; malo je teška tema, pa nekako zašuškam te misli u jednu ladicu za odlaganje riječi.
Jučer sam pročitala tamo neku objavu iz usluge; umro je nečiji djed i sad nemaju kud sa psom. Nitko od obitelji ga ne želi uzeti pa će ga dati u azil, ukoliko se netko ne sažali i ne udomi ga.
Meni se, recimo, momentalno okrenuo želudac. Taj starac je očito živio sam, dok se o psu više nema tko brinuti. Pas mu je vjerojatno bio i društvo, i razgovor većinu vremena. Bilo bi zanimljivo znati što će se dogoditi sa starčevom imovinom, hoće li i ona otići u dobre ruke.
Nije to jedini slučaj; ima i onih koji svoje ostarjele roditelje onako slučajno izostave sa obiteljskih okupljanja, ili im serviraju ručak u drugoj prostoriji ( jer navodno oni tako žele ). A sve su im pružili kroz život; omogućili im što god su poželjeli, kupovali najskuplje bicikle, dizali kredite da im kupe aute ispod čekića. Sad kad su ostarjeli, pa se zaflekaju za stolom dok jedu ili komuniciraju na način koji se ne uklapa u scenarij ostatka obitelji – sad su problem. Dosadni su jer svako toliko pričaju jedno te isto. Srču juhu i rukom jedu pohanu piletinu. Poliju se pijući iz čaše po nezgodnom mjestu, pa je neprilično da ih netko vidi. Proteze su im rasklimane pa ih stalno premeću po ustima, što je još gore nego da se poliju.
Pa da vas Rossovka malo prosvijetli – djeca upijaju kao spužve. Gledaju što radite i kako se ponašate. Slušaju što pričate dok se igraju i mislite da ne slušaju. Nemojte se iznenaditi kada jednom u budućnosti, koja vam se sada čini tako daleko, vama naprave isto ono što ste vi činili svojim roditeljima, bilo to dobro ili loše. Svi ćemo ostariti i onemoćati, nema načina da to izbjegnemo. Svima će nam u starosti biti od neprocjenjive važnosti briga, lijepa riječ i zagrljaj naše djece.
Moj junior je gotovo svaki dan bio kod mene u bolnici. Ako nije mogao doći, nazvao bi barem jednom da pita kako sam i treba li mi što. A mene su zapljuskivala sjećanja na moju mamu, uz koju je odrastao, i na njene posljednje bolničke dane. Slutila sam da je kraj sve bliži i svaki sam dan bila kod nje.
Prije nekoliko mjeseci bilo je moje vrijeme za bolnicu; radio je isto što sam i ja radila, radio je sve što je mogao da mi olakša.
Gledam moje najdraže frajere koji su mi danas – zajedno sa roditeljima - došli čestitati bakin dan ( Majčin je dan, pa onda i bakin, zar ne - tako su mi rekli, grleći me ). Gledam, i nimalo ne sumnjam koliko će brige, lijepih riječi i zagrljaja uvijek imati za svoje roditelje.
Ne odgurujte nikada, ni pod kojim životnim okolnostima ruke koje su vas othranile i izvele na životni put.
( cvijetak koji sam dobila za bakin dan )
komentiraj (18) * ispiši * #
13
subota
svibanj
2023
Jedem ŠČvarke i ŠČekam
Danas sam preživŠČana za prepriŠČavanje nekih dogodovŠČtina o kojima sam mislila pisat. Nemrem al nikako.
Jer na RTL2 poŠČinje Mad Max, nastavak drugi iz 1981., u kojem glumi Mel Gibson u najboljim godinama. LijeŠČi ŠČovjek oŠČobolju bolje od svih mogućih kapi za oŠČi. A ja u zadnje vrijeme imam zamućeno vidno polje al naskroz, pa moram razbistrit to zamućenje. Kud ćeš bolje od Mela u tu svrhu?
A onda ću nekad prebacit na HRT, jer naŠČi deŠČki ionako nastupaju predzadnji. Bavila sam se miŠČlju da napravim neke kartonske brkove pa opalim selfi, al i inaŠČe slabo vladam ŠČkarama, pa da ne stradam krvno i ne zaglavim na hitnoj odustala sam od brkova.
Evo jedem ŠČvarke, luk, paradajz i peŠČenu papriku ( znam da paprika ne ide uz naprijed navedeno al kad je volim ) i pokuŠČavam se ne zasrat jer trebam pratit radnju filma i pogađat usta sa prehrambenim artiklima.
Vi ste sigurno jeli na vrijeme, pa se samo opustite i do nastupa i proglaŠČenja pobjednika.
ŠČta bi recimo falilo da cirkus od Evrovizije nagodinu dotaljiga u Zagreb il Rijeku?
( photo kapi za oŠČi – The Guardian )
komentiraj (16) * ispiši * #
11
četvrtak
svibanj
2023
Pa daj se saberite
Danas je u Zagrebu održan prosvjed medicinskih sestara. A baš bezveze prosvjeduju, jel se slažete sa mnom?
Pa šta imaju prosvjedovat? Ko da je to problem radit smjenu od dvanajst sati, pogotovo na onkološkim i kirurškim odjelima. Neš ti posla, pripremit pacijenta za zahvat, pa ga dopeljat na odjel iza operacije i bedinat da sve prođe kako treba. Dizat ga i okretat u krevetu, davat mu infuziju, dolazit kad pozvoni jer ga boli il mu nije dobro, pomagat mu da dođe do vecea radi tuširanja i vršenja nužde. Jel to takav problem mijenjat katetere i tražit žile za uvođenje braunila? Slušat jauke pacijenata koji trpe neizdržive bolove? Presvlačit ih i hranit?
Isto je i sa fizioterapeutima. Ko da je to Hamurabijev zakonik, prikapčat ljude na onu struju i drljat po njima ultrazvukom, masirat ih i pokazivat im vježbe za njihove spigane kičme i ruke. Pa i oni se tak razgibaju, to je jako dobro za njihovo zdravlje.
Isto je i sa laborantima. Neš ti posla, ujutro od sedam tražit ljudima vene i vadit krv i davat im one pikse da ostave urin u zahodu. Obuče bijeli mantil i samo bode, dobro mora malo i ruku zavezat i reć – stisnite šaku. Možda se malo mora nasekirat oko onih šta s vrata pitaju – jelda da me neće bolit, jako se bojim igle, al to nije strašno, posebno kad to radiš trideset godina.
I znate šta ću vam reć? Iza prometne sam prolazila dugi ciklus fizioterapija. Iza ove operacijetine sam odvalila četrnajst dana bolnice, pa onda zračenja, vađenja krvi i kemoterapije u dnevnoj bolnici. Sve medicinske sestre, svo medicinsko osoblje ulazilo je u sobe sa osmijehom, ko da ne rade tolike sate, ko da imaju duplo veće plaće, ko da su godišnji proveli na Tenerifima.
Pa bi htjela samo reć nadležnome – jeste li vi uopće svjesni kakvo blago imate u bolnicama, počevši od liječnika specijalista, preko sestara pa do čistačica? Jel vi stvarno hoćete da svi ti ljudi spakuju kofere i odu radit van? Jer onda ni vama neće trebat ministarstvo. Šta će vam ministarstvo ako u bolnicama ne bude imo ko radit? Bićete ministar čega, praznih bolničkih kreveta i ambulanti i labosa?
Dajte ljudima da normalno žive od svog rada. Nemojte im ugasit osmijeh na licima, jer oni pacijente i njima liječe.
komentiraj (30) * ispiši * #
10
srijeda
svibanj
2023
Osvrt na prijelomnu vijest naše Sarah
Naša zgodna žena Sarah je dala zeleno svjetlo ( eto opet zeleno ) da se i ja malo veselim, pa evo rezultata :)
Šta se zgodi kad modernom muškarcu malo postane dosadno u braku? Sad ću ja to brzinski pojasnit, ponukana istinitim jučerašnjim događajem - pronalaženjem čokolade i poruke zataknute za brisač auta jedne zgodne žene koju osobno poznajem.
On se, alzo, zateko u monotoniji bračne svakodnevice. Žena je zabavljena kuhanjem, peglanjem, ribanjem tuškabine i čišćenjem lavaboa od njegove pjene za brijanje. Možda joj se ne da više redovito obavljat bračne dužnosti koje započinju onog trena kad djeca konačno zaspu i kad se ugasi teve, a i njemu je – brat bratu – više dopizdilo moljakat, i uvijek kopipejst kad konačno nešta i bude. A i žena se vadi kad god može, te peemes, te je boli glava, te joj se spava. I onda on, ko neshvaćeni Kazanova, krene u lov na onu koja bi eventualno u njemu vidjela ono šta i on vidi – muški primjerak kakav mater osim njega porodila nije.
Zgodnu ženu je snimio dok je dolazila na poso. Dotjerana, uvijek neka lepršava haljinica, zgodna i amen. I gledo je neko vrijeme pa odlučio nešta poduzet.
Jučer je zgodna žena ( koja je inače slobodna ) na poso otišla u zelenoj haljini, sa novom zelenom torbom. Kad se dovezla kući s posla, ispod brisača skužila je još nešta zeleno – zataknutu zelenu čokoladu i zelenu ceduljku na kojoj je pisalo – bilo Vas je predivno vidjeti ujutro, plus bonus nacrtano srčeko i broj telefona. Tu se zgodna žena prenerazila spoznajom da ima tajnog obožavatelja, jer se i ne vidi ko Šeron Stoun naprimjer. Pa je poslala poruku i zahvalila na čoksi, a on je odmah nabacio poziv na kavu. Odgovorila mu je – može, dogovorićemo se. Daljnje komunikacije nije bilo ko da mu je mobitel pao u zahod ( a nije, samo je bogac bio doma pa nije mogo tipkat ).
Jedan od njenih dobrih frendova je ničim izazvan povećo fotku čokse pa skužio da je navedenom slatkišu isteko rok trajanja još u veljači. Tu je našem Kazanovi malo pao ugled u njenim očima, pa kud ćeš uz takav žilorezan tekst na cedulji stavit pokvarenu čokoladu jebote?
Jutros je stigo odgovor zgodnoj ženi na poruku. Napiso je – jedva čekam i onog namigujućeg smajlića. A na njen komentar da je sigurno u braku kad navečer ništa ne piše, trkeljo je nešta o službenom mobitelu i odgovorio da je oženjen. Zgodna žena je bila pristojna i nije spominjala da joj je pod brisač gurno pokvarenu čokoladu, pa odgovorila da kavu sa oženjenima pije jedino ako su u pitanju dugogodišnji prijatelji ili rođaci. Kazanova se više nije javljo.
Znate kakav bi ja volila završetak ovog slučaja? Kazanova dolazi doma, dočekuje ga žena blijeda ko krpa i pita:
-Koju vražju mater ti rade one pokvarene čokolade u kutiji u gepeku? Porezala sam se a nema flastera u kupaoni, pa sam išla u kutiju za prvu pomoć uzet jedan. Pa sam usput uzela i jednu čokoladu, pojela tri reda i evo čučim nonstop na zahodu. Protjerala me. E da, uzela sam i one šarene cedulje koje su bile kraj čokolada, dobro dođu za svaštanešta. Jedino bi da mi objasniš šta znači ono napisano na prvoj - bilo Vas je predivno vidjeti ujutro, plus nacrtano srčeko i nekakav broj telefona.
Lovcu se trenutno smrzava govno, pa trtlja da je to iz zafrkancije htio stavit frendu na poslu jer da šta bi drugo, pa nije glup da ostavlja takve cedulje osim iz zafrkancije. A čokolade je navodno zaboravio izvadit još od božićnog šopinga u lidlu.
Pa dragi oženjeni lovci, kad već idete u lov daj bar provjerite jel rok valjanosti mamca u redu il je isteko kad je krunilo španjolskog kralja.
Da ne potrujete i kolateralne i potencijalne žrtve.
komentiraj (12) * ispiši * #
09
utorak
svibanj
2023
ŠČ
Nisam gledala Evroviziju sto godina.
Ide mi na živce to gajenje dobrosusjedskih odnosa i davanje glasova sukladno tome. Ide mi na živce to ŠČta Evrovizija već godinama nema veze sa glazbom i uopće se ne mogu sjetit kad je pobijedila neka pjevna, dobra pjesma.
Al danas planiram gledat. Samo da vidim ove naŠČe luđake, koje inače uopće ne slušam. Može reć ko god ŠČta hoće, al da su originalni - jesu. Da furaju neki svoj film - furaju. Da su ludi ko puŠČke - jesu. Da Evrovizija nije vidjela do sada ovakve ŠČudake - nije.
Hrpu komentara sam proŠČitala - te sramote nas, te vakinaki. Preživjela je ova naŠČa zemlja daleko gora sramoćenja od Leta 3. I zato, deŠČki - samo jako. Dosta je bilo cvilojeba i žiloreza i kojekakvih sumanutih izvedbi, idemo prodrmat tu ustajalu baruŠČtinu zvanu Eurosong.
Razvalite stejdž u Liverpoolu. Ne može vam niko niŠČta.
ŠČ.
( photo by direktno/ Instagram )
komentiraj (32) * ispiši * #
06
subota
svibanj
2023
Moj svemir i sve moje
Moji najdraži frajeri stigli su danas na ručak. Punjene paprike i ćufte sa pire krumpirom ( one iste paprike radi kojih je bilo malo problema u Lidlu ).
Najdraži frajer navalio je kao vuk na svoj tanjur, a manji najdraži frajer smrknuo se kao kišni oblak, jer to kao ne voli jesti. Naravno da voli, ali eto – nadao se pohanoj ili pečenoj piletini pa se neznatno razočarao.
Uvijek kad dođe do takve situacije dotaknemo se priča o baki Elzi i njenim malim vukićima ( ne pitajte otkud sam to iskopala, naprosto je nastao serijal priča o baki Elzi i jelu koje jedan od vukića neće jesti ).
-Ti znaš koliko ja tebe volim. Ali i kod mene, kao i doma, važi pravilo – ako ne budeš jeo, nema ni keksa ni sladoleda.
-A onda mi nagrabi – mrmlja, ali ipak jede. Gleda starijeg brata koji grabi po drugi put, pa onda ide lakše.
-Vidiš kako brat jede. Ma sigurno je i tebi fino – govorim mu.
On klima glavom i pojede gotovo sve iz tanjura.
Nastavljamo sa sladoledom i keksima koji su trenutno in, a jedva smo našli gdje ih ima za kupiti. Šopa i mene jer su baš fini – integralni keksi sa zobenim pahuljicama i sokom naranče, preliveni s jedne strane čokoladom.
Gledamo Mašu i medu, pa onda malo najdraži frajer i ja igramo „Četiri u nizu“; trebate složiti četiri mala žetona da bi pobijedili. Manji najdraži frajer isto želi igrati, pa onda nas dvoje igramo protiv brata. Strašno brzo shvaća sve, pa tako i ovo, samo mu treba pokazati. Raduje se jer smo pobijedili i počinje pjevušiti nešto na engleskom. Očima pitam najdražeg frajera – što to pjeva, on mi šapće – Get ready, Daft Punk. Tu sam ja malo i u šoku, brže tražim na youtubeu pjesmu, pa ubrzo odzvanja cijeli dnevni boravak pjevanjem. Riječi nam nisu najtočnije, ali koga briga; imam dva dječaka koji pjevaju Daft Punk, halo. Iznenadilo me i što manji najdraži frajer uopće hoće pjevati, obično to on sam obavlja kad i kako želi i nema šanse da ga nagovoriš.
Još smo malo hodali po dvorištu, gledali jagode u cvatu i paradajze, on je naravno razočaran jer je očekivao da će vidjeti plodove. Srećom ima starijeg brata koji mu strpljivo objašnjava da će se cvjetovi uskoro pretvoriti u majušne plodove.
Ubrzo odlaze, teta stiže po njih. Ljubim ih i govorim ono što svaki put kažem – volim vas najviše na svijetu, uvijek to pamtite. To mi je postala mantra nakon što sam skoro poginula u prometnoj; kad god se pozdravljam sa onima do kojih mi je stalo izgovaram – volim te, a za njih je tu i dodatak - najviše na svijetu, uvijek to pamtite.
Oni su moj život i moj svemir. Moj cijeli svijet satkan je od njihovih pogleda i zagrljaja i smijeha.
komentiraj (18) * ispiši * #
05
petak
svibanj
2023
Mjesec sija ko tepsija...
Jutros se probudim deset do četri. Pa mi sve nije jasno zašto sam se probudila, jer u zadnje vrijeme sasvim solidno spavam.
Pa krenem popit cedevitu, i skužim da se u hodniku toliko dobro vidi da možeš radit goblen bez da pališ svjetlo. Dakle žuto govno me probudilo, eto šta je. Prevrtala se negdje do pet, a onda se digla i išla kuhat kavu. Šta mi se vrijedi prevrtat kad spavanja nema, jel tako.
I onda poslje ručka, naravno, zaspim ko klada; kako neću zaspat kad sam budna od deset do četri. Pa odrapila jedno dva sata. Pa da još poboljšam večerašnje nespavanje ( koje već vidim ) popijem kavu. Sama se sebi čudim, života mi moga.
E sad da bi zorno prikazala žuto govno koje se raspištoljilo na nebu, izaću ja poslikat čudovište. Pa mi prvo ispo ključ od ulaznih vrata u mrakači, jedva ga našla. Jedva bome i otključala, nešta šteka brava zadnjih dana i na cestu. Jesam izašla – eto auta sa svih strana ko na autoputu; a ja moram prić bliže tamo nekakvom orahu da ga što bolje uslikam ( žuto govno, ne orah ). Prebauljam nekako preko ceste, pa muke sa fotkanjem. Jebiga nemam ja fotoaparat nego mobitel; ako povećam – sve neki mutež, ništa se ne vidi. Ako je normalno – vide se maslačci i orah i sve se vidi, al mjesec izgleda ko malo veća žarulja kroz granje. A kad ga pogledam na nebu, slabo mi dođe koliko se raspečio.
I još na povratku jedva uteknem ispod kotača nekom luđaku koji se razvezo tutaforca ulicom; pa jel meni treba radi tog žutog govna spašavat živu glavu na cesti? Samo bi mi trebalo da me ovakvu aljtravu satare auto.
Znači mjesec više slikat ne namjeravam. Nit imam čime, nit se mislim saplitat po mraku.
Šta sam slikala – slikala sam. A kako ću noćas spavat...e to ni on takav raspečen na nebu ne zna.
( eto fotke – orah, maslački, svaštanešta i ta žuta fleka između granja je zapravo ogromni mjesec )
komentiraj (22) * ispiši * #
04
četvrtak
svibanj
2023
Muuuuuuuuu :)
Danas sam bila na izletu u Lidlu ( više za vas ), i doživjela dosad nedoživljeno – pokrstilo me u kravu. Ma moram vam to ispričat.
Još uvijek ne hodočastim previše po dućanima, moja forma nije najsjajnija pa ispaćeni životni supatnik zbavlja šopinge, al htjela sam izabrat sama one plastične paprike za filanje i pogledat taj nekakav stalak za kupaonu od bambusa.
I idem ja prema spomenutim paprikama, pa kod vitrine sa pecivima vidim faraona spremljenog u adidas od glave do pete; osim adidas prnja nije baš sportski tip, možda mu je jedino glava ko kopačka, a po načinu na koji priča sa nekom ženom vidim da mu je glava i priprazna. Jer on njoj na sav glas objašnjava da nek mužu kupi tamo neko pecivo koje sadrži nešta za potenciju, pa se smije svojoj šaljivosti. Žena ga bržebolje pozdravlja i bježi glavom bez obzira, da izbjegne daljnje šaljive savjete za kupnju, a vezane za potenciju njenog muža.
Dolazim do spomenutih paprika, prilično su krupne pa ovakva traljava pokušavam šta je najbrže moguće pronać par manjih paprika za filanje. Sa mnom je još jedna gospođa koja isto ko i ja traži sitnije paprike, samo iz druge kutije. Kadli eto faraona ravno na mene. Čujem kako diše koliko je blizu. A ja sam silno alergična na puhanje u vrat i facu, pa mu kažem:
-Molim vas, odmaknite se samo malo.
Pa tako dva, tri puta. Ne zarezuje on mene, šta će njemu neko govorit da se odmiče. Pa ja opet ponovim – oćete se molim vas maknut? Kad će on krenut u deračinu:
-A šta kopaš ti po tim paprikama ko da ima zlatnih lančića ispod? Šta ruješ? I još se raširila da se nemre prić.
Ja se počela smijat; neš ti moga širenja, zamislite samo kad se žena od pedeset i sitno kila raširi. Stavljam paprike u vrećicu i smijem se, i kažem mu – baš krasno razgovarate sa ženama.
-Ti ćeš me valjda naučit kako se priča, kravo jedna.
Ja taman završila sa paprikama, nasmijem se i kažem:
-Izgleda da ste preskočili terapiju, gospodine. Ne ić među ljude dok ne popijete svoje tablete.
Odlazim potražit supatnika koji je nesto u pravcu sladoleda, a adidasov maneken osto nabrajat da kakve sve krave hodaju po dućanima.
Stao iza nas i na blagajni, pa kad je vidio da nisam sama malo se uzvrpoljio; lako je samoj ženi reć da je krava, al ako je neko s njom e jebiga – može doć do problema. Ima on sreću pa nisam baš sklona radit rusvaj; rekla sam mu šta sam imala u četri oka, čemu radit incident i tužakat da me neko nazvo kravom.
A došlo mi je – kad smo pokupili stvari i platili pa pozdravili blagajnicu – da mu kažem: Gospodine, muuuuuuu.
Odustala sam. Bilo mi je dovoljno gledat kako se živčano vrpolji iza mene, ne znajuć hoću li spominjat verbalni delikt.
Uostalom ne moraju još i supatnik i blagajnica znat da sam krava, jel tako.
komentiraj (14) * ispiši * #
Grlite svoju djecu
Dragi moji blogeri, i ja sam jučer na svojoj skromnoj FB stranici ostavila tekst posvećen stravičnoj tragediji koja je zadesila i zavila u crno tolike obitelji. Uzalud je sada tražiti krivce i smjenu kojekakvih ministara; mrtvu djecu ništa od svega toga neće oživjeti. Roditelji su ti koji imaju najveću odgovornost. Na njima je da prvi prepoznaju i strah, i zabrinutost, i devijacije u dječjem ponašanju. Ako to zakaže, sve dalje isto tako zakazuje.
Tekst je pisan jučer, pa neću ispravljati "danas" u "jučer". Ionako je jasno što želim reći.
Ostavite odmah sve što radite i jako, najjače zagrlite svoju djecu.
Pustite iz ruku mobitele, lajkovi i objave na društvenim mrežama ne mogu vam biti važniji od njih. Pustite sve što radite, zagrlite ih i razgovarajte s njima. O bilo čemu. Pitajte ih kako je bilo u školi, treba li im neka pomoć oko lektire ili zadaće iz matematike. Naučite ih peći palačinke ili popeglati omiljenu majicu. Odigrajte s njima Čovječe ne ljuti se ili partiju bele. Smijte se s njima, provodite vrijeme uz njih. Pitajte ih što sve rade s najboljim frendovima i imaju li neku skrivenu simpatiju.
Radite što god znate, samo im pokažite da ih silno volite i da vam je stalo do svega što im se svakodnevno dešava. Radite što god znate da što manje vremena provode na internetu po kojekakvim tik tokovima, izazovima i igricama, da što manje gledaju filmove prepune krvi i nasilja; došlo je bremenito vrijeme u kojem krv i nasilje prodaju sve. Djeca su tome svakodnevno izložena, i ne budemo li svi kao roditelji, kao bake i djedovi ili učitelji dali sve od sebe da normalno odrastaju – loše im se piše.
Za osmero djece koja su danas ubijena je prekasno, kao i za njihovog trinaestogodišnjeg ubojicu. Ne usuđujem se niti pomišljati na roditelje koji su danas doživjeli najgori mogući bol – ostali su bez djece. A samo su otišla u školu, za Boga milog.
Sad će sa svih portala vrištati senzacionalistička otkrića i naslovi, trančiraće se u tančine razlozi i motivi, kopaće se po najdubljim ranama osam obitelji koje trebaju ukopati svoju djecu, kao i po obitelji pubertetlije koji zapravo jedini zna zašto je to učinio.
Puno će ljudi mijenjati naslovne fotke i stavljati kojekakve prigodne koje je netko drugi složio, u znak podrške ljudima kojima se život pretvorio u deveti krug pakla.
A prekasno je sad za sve. Njih više ništa ne može vratiti, a on ostaje stigmatiziran i zapamćen kao onaj koji je masakrirao svoje školske kolege. Jesu li sada pametovanja i razlozi uopće bitni? Gotovo je.
Zanijemiš pred takvim užasom i bolom.
Zato ostavite odmah sve što radite i jako, najjače zagrlite svoju djecu. Budite njihova sigurna luka zauvijek, i neka znaju da ste uvijek tu, uz njih i za njih.
Pomolite se za nedužne duše koje su prhnule u vječnost poput prestrašenih grlica.
( photo by Fine Art )
komentiraj (20) * ispiši * #
03
srijeda
svibanj
2023
Odlikovanje u pravim rukama
Jučer je jedan veliki i hrabri čovjek, istovremeno i vrlo skromni, samozatajni Petrinjac Zvonimir Ljubičić, iz ruku predsjednika Republike Hrvatske primio odlikovanje Reda Hrvatskog pletera, koje se dodjeljuje za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Njegov doprinos kao zapovjednika Javne vatrogasne postrojbe grada Petrinje iza stravičnog ptresa 29. prosinca 2020. u pomoći svim građanima bio je uistinu nemjerljiv. Ponosna što ga poznajem i što imamo takve ljude u Petrinji, ispričaću vam kako sam ga upoznala iza potresa.
Nazvala me susjeda u popriličnoj panici oko osam sati navečer i rekla da joj se čini kako zid ruševine pored moje kuće još više visi. Ja sam u još većoj panici nazvala svoju prijateljicu; dala mi je broj telefona čovjeka kojeg nisam u životu vidjela. Možda smo prošli jedno pored drugog na cesti, ali se ne poznajemo.
Javio se odmah; predstavila sam se i ukratko opisala o čemu se radi. Saslušao me i odgovorio:
- Znam gdje se to nalazi. Ništa ne brinite, sad ćemo nas dvojica sjesti u auto i otići vidjeti kako to izgleda. Nazovem vas čim pogledamo.
Za nekih petnaestak minuta nazvao me i umirio, rekavši da ipak nije došlo do urušavanja koje bi moglo dovesti do oštećenja mojeg doma. Rekao je i da to svakako treba što prije rješavati, ali da za to trebaju strojevi puno jači od onog čime raspolažu vatrogasci.
Dok sam mu zahvaljivala, pitao me:
- Oprostite, kako ste ono rekli da se zovete?
Ponovila sam svoje ime i prezime, a on mi je nakon kratke stanke rekao:
- Ja sam bio među onima koji su vas izvadili iz auta nakon prometne nesreće.
Ne mogu pronaći riječi kojima bih opisala ono što sam osjećala. Jeza je možda najbliža riječ, i neizmjerna zahvalnost. Zapljusnula su me sjećanja na sve zvukove i izgovorene rečenice koje sam povremeno čula iz mraka u kojem sam tonula toga lipanjskog jutra. Čovjek s kojim sam razgovarala izvukao me krvavu i onesviještenu iz hrpe lima i spasio život i meni i mojim kolegama s posla.
- Pa Vi mene zapravo poznajete. Doista, ja se Vas uopće ne sjećam, iz objektivnih razloga, ali zahvalna sam što sam neočekivano dobila priliku da Vam se zahvalim za ono krvavo jutro, ali i za ovo što ste večeras učinili.
Moram priznati da sam se kasnije, nakon završenog razgovora, i rasplakala. Neisplakane suze nakon potresa i podsjećanje na stravu koju sam čudom preživjela učinile su svoje. Zapravo je najveći okidač bila dobrota čovjeka koji svakodnevno riskira svoj život da bi nekome pomogao.
Susrela sam ga i na postavljanju ploče kojom je most preko Petrinjčice preimenovan u Most volontera. Pozdravio je sve prisutne i pozvao dvoje odabranih volontera da otkriju ploču. Takav je on čovjek; nije od velikih riječi, ali se nesebično daje onda kada je najpotrebnije.
Čestitam od srca. Odlikovanje nije moglo doći u bolje ruke.
( fotografiju sam posudila od Javne vatrogasne postrojbe, znam da se neće ljutiti, i odmah da im čestitam sutrašnjeg svetog Florijana, njihovog zaštitnika; hvala vam za sve što ste činili i činite kako biste pomogli svojim sugrađanima )
komentiraj (30) * ispiši * #
01
ponedjeljak
svibanj
2023
Pripreme za postčernobilsko vjenčanje
Prvomajskih roštiljada i kotlova s grahom nije bilo 1986.
Bubno je reaktor u nuklearki u Černobilu, još 26.travnja, al se iz majke Rusije niko nije oglašavo; pa jel moguće da su zbilja mislili pravit se grbavi, ono – pa nije kod nas ništa bilo. 28. travnja u Zagrebu je primijetilo da raste koncentracija joda 131, znači da je negdje gadno sranje sa nuklearkom, a onda je na zagrebačkoj Stojedinici Alica Bauman pustila u eter tu stravu od vijesti i upozorila građane da zatvore prozore i ne izlaze, jer je smatrala da treba zaštitit novorođenčad i malu djecu od prvog vala radioaktivnog zraka s mnogo joda koji se veže za štitnjaču. Preporučilo i trudnicama da ne izlaze van, i da se ne jede povrće iz bašči, tipa mladog luka, zelene salate, grincajga.
A ja trudna. Četri mjeseca. Sa vjenčanjem zakazanim za deseti svibanj. Moja ispaćena roditeljica stalno za mnom, kud god krenem:
-NE STAVLJAJ VEŠ SUŠIT NA TERASU!!! ( ja s lavorom nazad u kuću, pa prostiri na stalak )
-VRAĆAJ SE NAZAD, REKLI SU DA TRUDNICE NE IZLAZE VAN, JESI NORMALNA!!!
-Pa idem u dućan po mli...
-PREKO MENE MRTVE IDEŠ U DUĆAN!!! Nek on ide kad dođe s posla ( to budući supružnik, jel ).
-OSTAVLJAJ TU SALATU, REKLI SU DA SE NE JEDE!!! Ima cikle i kisele paprike u špajzi.
I tako svaki Božji dan. Pa je meni za par dana puko film.
-Mama, jel znaš ti da mi imamo vjenčanje desetog? Jel misliš da će nas doć u kućnu posjetu vjenčat? A i da dođe, donešće taj jebeni jod po sebi.
Ona me gleda, pa mrmlja:
-Pa dobro, do desetog će se smirit...
-Šta će se smirit, pa rokno je nuklearni reaktor jebote, halo. I šta ćemo sa svadbenom večerom za tridesetero ljudi? Strinka planira goveđu juhu, jel ide to bez grincajga? Dalje planira one fine šnicle, šta ćemo za salatu? Pa kasnije odojak, dobro grah se može kuvat za salatu, al šta ćemo za mladi luk?
Ona me gleda, pa konstatira:
-Ajme pa o tom nisam ni razmišljala. Pa to je strašno.
Brže udri kopaj po tabletama pa dekne apaurin i mjeri tlak, da vidi jel i za tlak treba popit.
-Ja moram zvat Milku ( strinku koja je kuhala za vjenčanje ) da vidimo šta ćemo s tim, majkosvetabožja? Pa šta ćemo ljudima dat da jedu?
Da skratim – jelovnik je osto isti, cure su na bilateralnim razgovorima došle do zaključka da i drugi ljudi kuvaju juhe i žderu salate i da se po tom pitanju nema šta mijenjat. Postčernobilsko vjenčanje se održalo, isto ko i večera, znači koliko nas je ozračilo nemam blage veze.
( Usput – dandanas je radijacija na sto metara od sjebanog reaktora oko 50 000 puta veća od normalne, a sarkofag koji štiti reaktor imo je rok trajanja trideset godina. Šta je isteklo 2016. Šta sad štiti reaktor nemojte me pitat, mene je ošamutio grincajg i mladi luk još 1986. )
komentiraj (22) * ispiši * #
