Mi koji smo odrastali u prošlom stoljeću ne samo da smo morali postat pioniri, nego nas je primalo i u omladince. I to u sedmom razredu.
Ko da nije dosta šta te u toj dobi najžešće pere pubertet i hormoni, još moraš razmišljat o tome koju vražju mater hoće od tebe s tom jebenom omladinskom organizacijom i hoćeš imat kakvih obaveza. Te uči kemiju i fiziku, te piši lektiru, te ovo te ono. Još i primanje u omladince.
Da me sad neko ubije nemrem se sjetit u kojem se mjesecu ritual primanja bavio, al sjećam se da je bilo toplo i da smo jašili autobusom na Šamaricu da bi nas primilo u omladince. Obavezne bijele košulje i tamnoplave hlače il suknje. Dečki divljali po autobusu ko mahniti, galamili i učitelji i šofer da će ih pobacat van da pješke dođu na primanje kako god znaju.
Pa došli gore, u nekakvu salu sa puno staklenih stijena, sunce ubeljilo za poludit. Posložilo nas i dovelo nam nekog narodnog heroja da održi prigodni govor i uruči nam svakom onaj crveni karanfil. Došo heroj, ko voštana figura iz muzeja Madam Tiso; na njemu tamno odijelo i bijela košulja i obligatan orden narodnog heroja, da mi vidimo da je on zbilja zubima metke hvato. Kad je heroj dobio dar govora...majkosvetabožja. Pa ožeži po ofenzivama, pa ga sustigla sjećanja, pa nikad završit. Priča on, priča, pa još malo priča. Mi s noge na nogu, šta ćemo. Pušači ( a bilo ih je već ) lagano u nikotinskoj krizi. Kuvarice donijele sendvićke i jupi da se okrijepimo iza primanja koje nikako krenut, jer heroj jezika ne uvlači. Karanfili se isto počeli sparušivat, jebiga sunce uprlo a on nikako doć do sedme ofenzive. Jedva ga nekako zaustavili oni iz komiteta, zahvalili mu šta nas je podsjetio na sve i svašta pa bržebolje počeli dijelit karanfile, samo da on ne nastavi epopeju. Njega su posjeli i dali mu sok da smoči usta, osušila se od silne priče.
Najeli se sendvićaka, popili sokova i ušli u autobus ko omladinci, pa pravac kući. Došla ja doma, donijela karanfil sparušen ko da ga je krava žvakala. Mama se bakće sa ručkom, tata sjedi i lista neke novine. Pita mama kako je bilo i da zašto sam tako zajapurena i znojna. Ja objašnjavam da nam je mozak zakipio dok smo dočekali da heroj završi epopeju koja je trajala i trajala. Mama kaže – a star je, pa se malo možda pogubio u priči.
A tata? E pa tata je konstatiro da jel nemaju pametnijeg posla nego djecu davit sa tim bedastoćama i da ko zna koga su uopće doveli da nas gnjavi.
-Heroj, moš mislit. Isto ko i ja. Pa umjesto da djeci da te karanfile i pusti ih na miru on trkelja o ofenzivama.
Mama podigla obrvu i stavila sparušeni karanfil u malu vazu, nebil se dobio. A ja sam se osjećala jednako ko i prije primanja u omladince, jedino sam bila sva znojna i skršena od onolikog stajanja i slušanja, plus droncanje autobusom sa onim malim prozorčićima kući.
Pa mozak mi je naoteko taj dan.
Post je objavljen 24.05.2023. u 20:57 sati.