Domovini

Sretan ti praznik, Domovino.

Možda ti je teško povjerovati, ali vole te svi tvoji mali ljudi. Grle te svojim žuljevitim rukama ribari i maslinari, grle te zemljoradnici, medicinari, prodavači, mesari, učitelji...svi mali veliki ljudi kojima si prirasla srcu, svjesni da je Domovina samo jedna. Grle te, sigurna sam, i oni koji su otišli za boljim životom i ostavili iza sebe puste ulice i kuće. Grle te mrtvim rukama svi oni koji su u tebe utkali svoj život, i njihove majke koje su primile državni stijeg u svoje ruke jer su ti darovale ono što su najviše voljele.

Grli te silni Velebit svojim moćnim stijenjem. Miluju ti lice studenvode Mrežnice i Korane, dodiruju ga zelene ruke Kupe, Save i Dunava. Voli te svaka kap Plitvičkih jezera i mahovina sa svake ličke bukve i banovinskog kestena. Dubrovačke tvrđe, splitska riva, svi kornatski otoci, najljepše more na svijetu šume tvoje ime. Plodna i pusta slavonska ravnica vapi za tvojim dodirom. Rode iz Lonjskog polja koje su se vratile u svoja gnijezda. Svaki šumski puteljak, svaki majušni potok, svaki izorani i posijani komadić zemlje te grli.

Za razliku od onih koji se danas na raznim svečanostima ili polaganju vijenaca natežu oko toga je li ili nije i kada bi trebao biti Dan državnosti. Njima je svejedno - Hrvatska ili Burkina Faso. Njima ništa ne znači ovaj komadić raja, nevjerojatne ljepote i silnih prirodnih resursa kojima samo treba dobro gospodariti. Što bi dale ostale zemlje svijeta da imaju jednu Mrežnicu, koju kod izvora možeš zagrabiti rukama i piti bez straha.

Sretan ti praznik od nas malenih, običnih kojima si uvijek blizu srca.

( napisano 30. svibnja 2020. o Danu državnosti; photo by Franjo Mihaljević )