Ruke

Već neko vrijeme namjeravam ovo napisati. Pa krenem, pa odustanem; malo je teška tema, pa nekako zašuškam te misli u jednu ladicu za odlaganje riječi.

Jučer sam pročitala tamo neku objavu iz usluge; umro je nečiji djed i sad nemaju kud sa psom. Nitko od obitelji ga ne želi uzeti pa će ga dati u azil, ukoliko se netko ne sažali i ne udomi ga.
Meni se, recimo, momentalno okrenuo želudac. Taj starac je očito živio sam, dok se o psu više nema tko brinuti. Pas mu je vjerojatno bio i društvo, i razgovor većinu vremena. Bilo bi zanimljivo znati što će se dogoditi sa starčevom imovinom, hoće li i ona otići u dobre ruke.
Nije to jedini slučaj; ima i onih koji svoje ostarjele roditelje onako slučajno izostave sa obiteljskih okupljanja, ili im serviraju ručak u drugoj prostoriji ( jer navodno oni tako žele ). A sve su im pružili kroz život; omogućili im što god su poželjeli, kupovali najskuplje bicikle, dizali kredite da im kupe aute ispod čekića. Sad kad su ostarjeli, pa se zaflekaju za stolom dok jedu ili komuniciraju na način koji se ne uklapa u scenarij ostatka obitelji – sad su problem. Dosadni su jer svako toliko pričaju jedno te isto. Srču juhu i rukom jedu pohanu piletinu. Poliju se pijući iz čaše po nezgodnom mjestu, pa je neprilično da ih netko vidi. Proteze su im rasklimane pa ih stalno premeću po ustima, što je još gore nego da se poliju.

Pa da vas Rossovka malo prosvijetli – djeca upijaju kao spužve. Gledaju što radite i kako se ponašate. Slušaju što pričate dok se igraju i mislite da ne slušaju. Nemojte se iznenaditi kada jednom u budućnosti, koja vam se sada čini tako daleko, vama naprave isto ono što ste vi činili svojim roditeljima, bilo to dobro ili loše. Svi ćemo ostariti i onemoćati, nema načina da to izbjegnemo. Svima će nam u starosti biti od neprocjenjive važnosti briga, lijepa riječ i zagrljaj naše djece.

Moj junior je gotovo svaki dan bio kod mene u bolnici. Ako nije mogao doći, nazvao bi barem jednom da pita kako sam i treba li mi što. A mene su zapljuskivala sjećanja na moju mamu, uz koju je odrastao, i na njene posljednje bolničke dane. Slutila sam da je kraj sve bliži i svaki sam dan bila kod nje.
Prije nekoliko mjeseci bilo je moje vrijeme za bolnicu; radio je isto što sam i ja radila, radio je sve što je mogao da mi olakša.
Gledam moje najdraže frajere koji su mi danas – zajedno sa roditeljima - došli čestitati bakin dan ( Majčin je dan, pa onda i bakin, zar ne - tako su mi rekli, grleći me ). Gledam, i nimalo ne sumnjam koliko će brige, lijepih riječi i zagrljaja uvijek imati za svoje roditelje.

Ne odgurujte nikada, ni pod kojim životnim okolnostima ruke koje su vas othranile i izvele na životni put.

( cvijetak koji sam dobila za bakin dan )