Odlikovanje u pravim rukama

Jučer je jedan veliki i hrabri čovjek, istovremeno i vrlo skromni, samozatajni Petrinjac Zvonimir Ljubičić, iz ruku predsjednika Republike Hrvatske primio odlikovanje Reda Hrvatskog pletera, koje se dodjeljuje za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Njegov doprinos kao zapovjednika Javne vatrogasne postrojbe grada Petrinje iza stravičnog ptresa 29. prosinca 2020. u pomoći svim građanima bio je uistinu nemjerljiv. Ponosna što ga poznajem i što imamo takve ljude u Petrinji, ispričaću vam kako sam ga upoznala iza potresa.

Nazvala me susjeda u popriličnoj panici oko osam sati navečer i rekla da joj se čini kako zid ruševine pored moje kuće još više visi. Ja sam u još većoj panici nazvala svoju prijateljicu; dala mi je broj telefona čovjeka kojeg nisam u životu vidjela. Možda smo prošli jedno pored drugog na cesti, ali se ne poznajemo.
Javio se odmah; predstavila sam se i ukratko opisala o čemu se radi. Saslušao me i odgovorio:
- Znam gdje se to nalazi. Ništa ne brinite, sad ćemo nas dvojica sjesti u auto i otići vidjeti kako to izgleda. Nazovem vas čim pogledamo.
Za nekih petnaestak minuta nazvao me i umirio, rekavši da ipak nije došlo do urušavanja koje bi moglo dovesti do oštećenja mojeg doma. Rekao je i da to svakako treba što prije rješavati, ali da za to trebaju strojevi puno jači od onog čime raspolažu vatrogasci.
Dok sam mu zahvaljivala, pitao me:
- Oprostite, kako ste ono rekli da se zovete?
Ponovila sam svoje ime i prezime, a on mi je nakon kratke stanke rekao:
- Ja sam bio među onima koji su vas izvadili iz auta nakon prometne nesreće.
Ne mogu pronaći riječi kojima bih opisala ono što sam osjećala. Jeza je možda najbliža riječ, i neizmjerna zahvalnost. Zapljusnula su me sjećanja na sve zvukove i izgovorene rečenice koje sam povremeno čula iz mraka u kojem sam tonula toga lipanjskog jutra. Čovjek s kojim sam razgovarala izvukao me krvavu i onesviještenu iz hrpe lima i spasio život i meni i mojim kolegama s posla.
- Pa Vi mene zapravo poznajete. Doista, ja se Vas uopće ne sjećam, iz objektivnih razloga, ali zahvalna sam što sam neočekivano dobila priliku da Vam se zahvalim za ono krvavo jutro, ali i za ovo što ste večeras učinili.
Moram priznati da sam se kasnije, nakon završenog razgovora, i rasplakala. Neisplakane suze nakon potresa i podsjećanje na stravu koju sam čudom preživjela učinile su svoje. Zapravo je najveći okidač bila dobrota čovjeka koji svakodnevno riskira svoj život da bi nekome pomogao.

Susrela sam ga i na postavljanju ploče kojom je most preko Petrinjčice preimenovan u Most volontera. Pozdravio je sve prisutne i pozvao dvoje odabranih volontera da otkriju ploču. Takav je on čovjek; nije od velikih riječi, ali se nesebično daje onda kada je najpotrebnije.

Čestitam od srca. Odlikovanje nije moglo doći u bolje ruke.

( fotografiju sam posudila od Javne vatrogasne postrojbe, znam da se neće ljutiti, i odmah da im čestitam sutrašnjeg svetog Florijana, njihovog zaštitnika; hvala vam za sve što ste činili i činite kako biste pomogli svojim sugrađanima )