O staklenoj stijeni i padu

Hvala nebesima, petak je.

Na zapadu ništa novo, osim šta se jutros u čekaonici čovjek tuta forca zapizdio u staklenu stijenu misleć da su to ona vrata šta se nonstop otvaraju i zatvaraju. Odbio se od stakla, života mi moga. Čelo pocrvenilo trenutno. On izgovorio strahotne riječi, potpuno neprimjerene da ih ja ko žena ponavljam. Svi se izokretali da vide šta je odzvonilo; ja sam bila skroz blizu pa sam jedva ostala živa od zadržavanja zraka, da se ne počnem smijat dok on nije izbatrljo van takav smućen od sudara sa staklenom stijenom.

Da se trenutno razumijemo – ja se sebi smijem kad zabatrljam il padnem. Naprosto me spopadne takav luđački smijeh koji je nezaustavljiv. Jedan od najspektakularnijih padova izvela sam davnih godina u Zagrebu, kad sam usred diska u mrakači fulala stepenicu, pala i razbila se ko sijalica. Imala na sebi dugački šos u glokn, koji mi je kod ateriranja prekrio i leđa i glavu. Koljena sam tako satrla da se sama nisam mogla ustat, a kraste su mi otpale za dva tjedna. A moja sestra gleda oko sebe i izgovara krucijalno pitanje – Gogo, pa gdje si ti? Ja umirem šta od smijeha, šta od bolova i vučem je za torbu da me digne. Ona mi pomaže da se dignem uz drugo krucijalno pitanje – pa šta radiš dolje? Da šta radim dolje, tražim blago cara Trajana jebote. Došepala ko metiljava do nekakvog stolca i sjedila ko torta tijekom boravka u ugostiteljskom objektu. A kad sam trebala krenut hodat, kad se to ohladilo...majkosvetabožja. Mislim da nikad takvu gošću imali nisu, pa ja sam hodala ko Kvazimodo. I smijala se cijelo vrijeme sama sebi.

S tim prizorima neuspješnog prolaska kroz staklo i pad neviđenih razmjera dozvolite mi da vam poželim ugodan vikend. Sad idem bacit lajt večeru i čekat Teoriju velikog praska.
Šta mogu kad volim reprize i smijeh.