31
petak
ožujak
2023
O staklenoj stijeni i padu
Hvala nebesima, petak je.
Na zapadu ništa novo, osim šta se jutros u čekaonici čovjek tuta forca zapizdio u staklenu stijenu misleć da su to ona vrata šta se nonstop otvaraju i zatvaraju. Odbio se od stakla, života mi moga. Čelo pocrvenilo trenutno. On izgovorio strahotne riječi, potpuno neprimjerene da ih ja ko žena ponavljam. Svi se izokretali da vide šta je odzvonilo; ja sam bila skroz blizu pa sam jedva ostala živa od zadržavanja zraka, da se ne počnem smijat dok on nije izbatrljo van takav smućen od sudara sa staklenom stijenom.
Da se trenutno razumijemo – ja se sebi smijem kad zabatrljam il padnem. Naprosto me spopadne takav luđački smijeh koji je nezaustavljiv. Jedan od najspektakularnijih padova izvela sam davnih godina u Zagrebu, kad sam usred diska u mrakači fulala stepenicu, pala i razbila se ko sijalica. Imala na sebi dugački šos u glokn, koji mi je kod ateriranja prekrio i leđa i glavu. Koljena sam tako satrla da se sama nisam mogla ustat, a kraste su mi otpale za dva tjedna. A moja sestra gleda oko sebe i izgovara krucijalno pitanje – Gogo, pa gdje si ti? Ja umirem šta od smijeha, šta od bolova i vučem je za torbu da me digne. Ona mi pomaže da se dignem uz drugo krucijalno pitanje – pa šta radiš dolje? Da šta radim dolje, tražim blago cara Trajana jebote. Došepala ko metiljava do nekakvog stolca i sjedila ko torta tijekom boravka u ugostiteljskom objektu. A kad sam trebala krenut hodat, kad se to ohladilo...majkosvetabožja. Mislim da nikad takvu gošću imali nisu, pa ja sam hodala ko Kvazimodo. I smijala se cijelo vrijeme sama sebi.
S tim prizorima neuspješnog prolaska kroz staklo i pad neviđenih razmjera dozvolite mi da vam poželim ugodan vikend. Sad idem bacit lajt večeru i čekat Teoriju velikog praska.
Šta mogu kad volim reprize i smijeh.
komentiraj (16) * ispiši * #
30
četvrtak
ožujak
2023
Četiri ( ljudi - anđeli )
Sitno brojim. Kako se bliži kraj druge runde, povećava se i iscrpljenost.
To što se ja smijem u lice demonu ne znači da nisam osjetila bol. Jesam, i to vraški. Prije operacije, gotovo neizdrživ. Nakon operacije, sa svim svojim priključcima. Dok sam pokušavala početi normalno hodati i sjediti. Tijekom zračenja, kada je koža naprosto prestala surađivati; ja znam koliko me boljelo i peklo. Smijeh je bio moj štit kojim sam pokušavala reći demonu – ništa ti meni ne možeš. Smijeh i svi moji ljudi – anđeli, koji su zajedno sa mnom prolazili ovo poglavlje moga puta.
Moja najstarija anđelica, koja svako jutro prije kave moli za sve koji su joj dragi, i moli i za mene još uvijek. I sama bolesna, skuhala mi je raštiku iza kemoterapije jer mi treba zelenjave. Moja ministrica energetske učinkovitosti (samoprozvana, jer je unosila drva i ložila kamine kad moja ekipa nije mogla ) i patronažna sestra, koja je mazala opečeni dio do kojeg nisam mogla. Moja doktoresa, koja je iza operacije svakodnevno mazala dio rane koji nije zacjeljivao. Glavna sestra koja je dala sve od sebe da mi uglavi iglu za ct deblju od moje ruke, a žile su pucale i uspjela je mislim iz šestog puta; tješila me poput malog djeteta. Moja melemotvorka, čiji me kantarion i smilje spasilo da koža izdrži i da još izdržava, a sad mi se već čini da je za dva broja manja. Moja pratilja na putu do Zagreba, sa kojom je smijeh neizbježan i uobičajen.
O mojim liječnicima – anđelima već sam sve rekla, puno puta. Prvi mi je izrekao stravičnu dijagnozu i autor je čuvene izjave da meni ni bojni otrov ne može ništa. On je najzaslužniji što sam brzinom svjetlosti posložila kockice u glavi. Drugi je svojim čarobnim rukama obavio onaj najgori dio, i donosio mi smirenje svaki put kad je ušao u sobu. Što tek reći za onkologinju koja je pri pregledu pokušavala rashladiti moje poguljotine i crvenilo, i grlila me dok sam se oblačila?
Imam ja i vojsku ljudi – anđela koji svako toliko provjeravaju jesam li dobro i treba li mi što. Pa sam htjela u ovom sitnom odbrojavanju još jednom zahvaliti svima njima što su mi poklonili dio sebe, davali mi snagu i gurali me kada je bilo najteže. I smijali se zajedno sa mnom, kao da gledamo neku dobru komediju na filmskom platnu.
Hvala i svima vama, jer ste sa mnom prošli ovu kataklizmu, drugu po redu, koja je dodatno pojačala osjećaj zahvalnosti i poniznosti što sam živa.
Voli vas Rossovka. Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.
komentiraj (17) * ispiši * #
29
srijeda
ožujak
2023
Pet ( rusvaj )
Moj suzračnik postaje prava zvijezda čekaonice.
Danas se prvo čudom čudio da kaj ja delam tam prije njega ( da vam ne kažem da me više ne zove gospodična nego Rossovka ). Onda je konstatiro da moj crveni šos skroz ide uz rože na čizmama, uz dodatnu konstataciju da ne bi uopće skužil da nema na nosu one jače naočale koje je zabunom stavil.
E onda je krenula uvertira rusvaja. Naime bila mu je sila na vece, pa je otišo tamo gdje svaki car ide pješke i vratio se sav u panici.
-Slušajte Rossovka, pa u muškom veceu opće nema papira za brisat ruke. Kak bum ih sad obrisal?
Kreće zaplet; ja mu za vraga kažem da ima papira u ženskom veceu kraj lavaboa. On sav blažen kreće u ženski vece, na moj nagovor, po jebeni papir.
I ide veliko finale. Iz ženskog vecea čuje se nečuvena dreka; gospođa je ušla u vece, nije zaključala ni ona druga vrata, i onda ga je sastavila iznutra da kak ga nije sram, da jel on ne zna čitat, da šta hoće u ženskom veceu. On mrtav ladan veli – ne bojte se, ništa vam ja nemrem napravit, meni treba samo malo papira da si obrišem ruke.
Vraća se natrag, sjeda i veli meni:
-Pa ja sam sad skoro tam poginul. Jeste vi nju čuli? A lepo joj velim da mi samo treba malo papira. To je nečuveno da se sa trudnicom tak postupa.
Ja sam zadrvenila od smijanja. On sjeda i konstatira da kak se usuđujem smijat jer sam ga ja poslala u ženski vece. I onda krene po flašicu sa vodom i usput iščeprka iz ruksaka i papirnate maramice.
-Evo ti sad. Pa ispal sam bostonski davitelj, a ja u ruksaku imam papirnate. I više ne idem u vece, ni ženski ni muški.
Gospođa je dotle demonstrativno odmarširala hodnikom. Ja sam kroz smijeh rekla – sad je teren siguran.
-To ste mi rekli i prvi put. Više vam niš ne vjerujem, ni da je nebo plavo.
I kako da se čovjek ne smije, a sjedi u zgradi onkologije i čeka zračenje?
Pa blažena babica koja mu je pred osamdeset godina prerezala pupčanu vrpcu.
komentiraj (21) * ispiši * #
28
utorak
ožujak
2023
Šest
Manji najdraži frajer došao je kod mene predvečer.
Sa vrata se žali da ga boli glava. Predlažem jednu ljekovitu masažu, pod uvjetom da mi pokaže gdje ga boli. Neodređeno pokazuje čelo između obrva, pa ja masiram palcima tu pametnu malu glavicu. Ubrzo postaje puno bolje, pa idemo kopati za nekim slatkišima. Nisam bila u dućanu, pa baš i nema onog što traži. Otvaramo ipak čips i hruskamo ga zajedno.
Priča mi da se išao ošišati, hvalim novu frizuru i dajem ko zna koju po redu pusu u glavicu koja više ne boli. Deka je puna čipsa pa traži usisavač da pokupi trunje sa deke; ja naravno ne dam, ne pada mi na pamet da moje dijete sauga kad ćemo ionako još zasmetiti.
Priča mi i o školi u koju treba krenuti ove jeseni.
-Ja ću ti ići u onu novu školu kod KTC-a. Znaš onu novu koja se gradi.
Nabraja i prijatelje iz vrtića koji će zajedno s njim sjesti u školske klupe.
Pali Pepu Pig i gledamo djeda koji plovi na nekakvom brodu, pa brod potone i dođu na otok sa samo jednom kokosovom palmom.
-Što će oni sad jesti? Što bi ti jeo na pustom otoku? – pitam.
-Pa kokos. Kokosovo mlijeko ti je jako zdravo – kaže on.
U razgovor upada ispaćeni životni supatnik:
-Pa zar vi imate kokosovu palmu u vrtiću? – pita dok ga škaklja.
On se smije onim svojim srebrnim, zvončastim smijehom koji je toliko zarazan da se svi smijemo. Usput pokazuje i svijeću, koju je naučio raditi na gimnastici.
Uskoro moraju krenuti po najdražeg frajera koji je na treningu. Ljubim ga i govorim ono što uvijek ponavljam – volim te najviše na svijetu, uvijek to pamti. Stišće se uz mene i grli me svojim toplim ručicama.
Između ostalog, za to se najviše borim. Da još dugo grlim svoje najdraže frajere i gledam ih kako dosežu svoje snove.
komentiraj (25) * ispiši * #
27
ponedjeljak
ožujak
2023
Sedam
Slušam vatru kako pucketa u kaminu; to je valjda jedina prednost kamina pred centralnim grijanjem. Vani je hladno, a ti ležiš i zapravo i čuješ toplinu.
Popodne sam bila nervozna dok je onaj vjetar silovito puhao, pa sam pokušavala napraviti nešto korisno. Nisam baš bila nešto uspješna, imam osjećaj da mi je koža dva broja manja. Zateže, povremeno zapeče, pokušava se oporaviti od dvadeset i sedam zračenja koliko sam do sada primila. Dobro je to što sam odvalila dvadeset i pet velikih frakcija praćenih kemoterapijama; ovo što je preostalo trebalo bi biti puno podnošljivije. Obzirom da se koža buni, i dalje ne pokušavam čučnuti jer imam osjećaj da će se sve raspucati. Radim ono što mogu, koliko mogu. Razmišljam kako će biti dobro kad konačno koža zaboravi na sve što je izdržala i kad budem mogla normalno sjediti i kretati se, bez tog osjećaja da mi je sve tijesno.
Raduje me spoznaja da sitno brojim; ostalo ih je još sedam. Još me više raduje spoznaja da ću, kad se sve polako vrati na svoje mjesto, moći nastaviti dalje sa životom. Puno mudrija i svjesnija što trebam cijeniti i kakvo bogatstvo imam u svima onima koji su uz mene.
Još samo sedam, ljudi. A onda vraćanje na tvorničke postavke i odmor ratnika. I smijeh, puno smijeha. Duplo više nego do sada.
Ponavljam ono što sam jučer izrekla, i u to sam sigurna – demoni se najviše boje smijeha.
komentiraj (15) * ispiši * #
26
nedjelja
ožujak
2023
Pričuljak broj 1500
Danas ću na blog.hr-u objavit evo ovaj pričuljak pod rednim brojem 1500. Na mojoj skromnoj stranici ima ih više jer sam na blog.hr-u počela objavljivat svoje pričuljke nešto kasnije.
Neko će reći – da, i? Pa ništa; čisto ko info, da se zna kojim brojem stranica baratamo. Da sam bila pametna ( ko što nisam ) mogla sam do sada napisat više od pola epskog romana tipa Gričke vještice, samo posvećenog smijehu. Bez spaljivanja coprnica, bez pisama pisanih krvlju, bez galopirajućeg konjanika koji je svoju ljubljenu Neru oteo iz ruku inkviziciji. Kod mene bi Nera vjerojatno u naletu peemesa napala Sinišu da šta je čeko dotad i da nije trebo ni dolazit, pa bi se namrtvo posvađali pred okupljenom ruljom.
Kad bolje razmislim, pisala sam o toliko toga da je to čudo jedno. O sebi, svojim padovima, potrganim kišobranima, ženskim temama, vjenčanjima i sprovodima, povijesnim događajima kojima sam dodala malo svoje farbe...o svemu i svačemu. Pisala sam puno o Petrinji i golgoti koju prolazi već treću godinu. Pišem i o načinu na koji se nosim sa demonom bolesti koji mi je okreno svakodnevicu za trihiljadešesto stupnjeva, i ne pišem o tome zbog lajkova niti da bi me neko žalio. Želim svima onima koji vode identičnu, nemilosrdnu borbu pokazat da se demoni užasavaju smijeha, i da je smijeh čudo kojim se može puno toga postić. Želim po tko zna koji put zahvalit svim mojim ljudima – anđelima koji su dali sve od sebe da se ne prestanem smijat, ni onda kad je bilo baš gadno.
O svemu tome sam pisala. O čemu ću još pisat – ko to zna. Nije mi niko kriv šta nisam pisala opširno pa sad bubnula u knjižare roman od recimo četri nastavka, koji bi se onda tisko u stohiljada primjeraka. Ja umjesto toga svaki dan pustim u svijet neku drljobu koja je meni smiješna, ili me nešto zdrma do temelja pa to pustim iz sebe van.
Hvala svima onima koji odvoje par minuta i na mojoj skromnoj stranici pročitaju ono šta sam nakanila objaviti urbi et orbi. Kolegama blogerima hvala na podršci koju su mi pružili kroz sve šta sam prolazila.
I idemo dalje. Voli vas Rossovka.
komentiraj (18) * ispiši * #
25
subota
ožujak
2023
Subote u prošlom stoljeću
U prošlom stoljeću, u vrijeme dok sam ja bila tinejdžerka, subota je bila dan za ubit se.
Ako sam mislila izać u kino ili na neki plesnjak, ( a mislila sam ) e onda prvo kičmatrans. Mama iznese svoje viđenje situacije, tipa – usisat treba sve, prebrisat podove i prašinu, popeglat onaj bijeli veš. Pa onda nekad u kombinaciju uleti i pranje prozora, čišćenje kupaone, preslagivanje špajze. Uglavnom naradiš se ko marva, nema pitanja – pa jel baš sve to moram, jer to može dovest u pitanje večernju skitnju po gradu.
Iza ručka obavezno pranje suđa i ribanje peći. Onda bjuti slip ( ko čitaš lektiru pa zaspiš ko klada nakon pet stranica ). Dok se pije popodnevna kava kreću pregovori oko izlaska. Kud se ide, ko sve ide, zašto se ide i kad moram doć doma. Pa kad mi kaže recimo – doć doma u deset, meni rolete padnu. Moje cure sve vani bar do jedanajst, a ja moram doma dok se neki još skupljaju. Tata je davo sve od sebe da joj pojasni da moji vršnjaci ostaju duže, al to je trajalo i trajalo. Kod nje nije bilo previšeprostora za nagodbu; il po njenom il nikako.
A onda me jedne zimske večeri, u pola osam navečer, vidjela pred Tocinom kućom, dopratio me dečko jer je bio petak i nije bilo izlaska van. Ko se mogo nadat da će ona krenut kod moje tete u vrijeme dnevnika? Meni se sledila krv u žilama. Mislila sam da me možda nije skužila jer je prošla ko kraj turskog groblja i žmirkala je ona ulična lampa. Dečku nisam ništa ni rekla, čekala sam da dođe do Lenkinog ćoška i onda zdimila kući. Večerala i zabila se kod tate u sobu gledat teve.
Kad je ubrzo došla doma, odmjerila me onako zamotanu u dekicu i zafrkantski me povukla za pletenicu koju sam splela prije spavanja. Nije rekla ni jednu jedinu riječ.
Sutradan je na pregovorima oko izlaska i vremena povratka u startu rekla – jel dosta do 11, za početak?
A ja sam se osjećala tako važnom i velikom, i bila sam presretna. Kao da sam dobila ne znam što, a ne sat vremena duže u gradu.
Koje je to vrijeme bilo...
komentiraj (22) * ispiši * #
24
petak
ožujak
2023
Samo se smijte, ljudi
Danas sam mom suzračniku ( koja riječ, novostvorena, za čovjeka koji ide na zračenje kad i ja; jel vidite vi to )našem osamdesetogodišnjaku, odnijela svoju skromnu knjižicu na poklon, sa posvetom koju možete vidjet na fotki.
Osto je onak...malo zatečen, zahvalio se i pažljivo zamoto knjigu u onu kovertu koja unutra ima mjehuriće. Samo on zna zašto tu kovertu nosi u svom ruksaku, isto ko šta ne zna čiji je broj telefona zapiso na istu tu kovertu.
Naravno da je i danas bilo smijurije, i to neviđenih razmjera. Na cete simulaciju došla je jedna gospođa, pa sa čuđenjem gledala tih pet šest muškaraca u čekaonici i onda izjavila:
-Bože, pa šta vi muški tu radite, kaj nije ovo klinika za ženske bolesti?
Nakon prvotnog šoka koji smo svi doživjeli neokrunjeni kralj čekaonice je mrtav ladan odgovorio:
-Gospođo, za dečke ne znam, al moguće je da sam trudan a da to ni ne znam. Iako obzirom na dob sumnjam da bi u pitanju mogla bit vanmaternična trudnoća.
Mi se zakocenili od smijeha ( svi osim gospođe, ona ga je gledala ko osmo svjetsko čudo ). Znate kako smo se smijali kad je jedna od sestara otvorila vrata od neke tamo bukse da vidi šta se dešava.
Kad je trebo otić na vece i popit vodu prije zračenja, kaže on meni:
-Gospodična, ja se točno bavim mišlju da prekinem ovu trudnoću, pa nemrem ja to više. Ko bu dural to, plus trudovi kad krenu? Jel imate vi tu neku štelu, nekog dobrog ginekologa da me riješi muke?
Mi se opet zakocenili od smijeha ( svi osim gospođe, nikako nije mogla procijenit o čemu on priča ). Toliko sam se smijala da sam morala polokat još vode ( a popila osam deci, moju mjericu za zračenje ) jer sam počela štucat.
Šta vam hoću reć? Smijeh je čudo. I smijeh je lijek. Smijte se, samo se uvijek smijte jer ćete izliječit sve što vas muči.
komentiraj (18) * ispiši * #
22
srijeda
ožujak
2023
Kralj čekaonice
Strašno sam umorna; svakodnevno putovanje, čekanje, zračenje ( a sve je počelo 6. veljače, majkosvetabožja ) plus ovo ludo vrijeme uzima svoj danak.
Trebaće mi totalno resetiranje kad sve ovo završi. A završiće, uz malo sreće, negdje početkom četvrtog mjeseca. Bilo bi idealno da moj ispaćeni životni supatnik do tada konačno digne taj usrani eurodžekpot, pa da konačno kupim kamenu kuću negdje na obali i počnem pisat neku hit knjigu. Štajaznam, tipa „Dnevnik malog Perice“ samo sa modernijim likovima, pa da se snimi filmska uspješnica tipa „Tko pjeva, zlo ne misli“. Al to prvo mora past eurodžekpot za to piskaranje, jel tako. Zašto eurodžekpot – pa da mogu ić na redovite kontrole helikopterom ko Šuputova na koncerte i da ne moram ić radit. Da samo pišem roman svih romana, sa što više smijeha.
Danas me u čekaonici oduševio jedan gospodin od osamdeset godina. Svaki dan neki drugi fensi sako i pripadajuća košulja, uvijek originalan u komentarima i odgovorima. Kaže da se ludo provodi na zračenjima jer mu to dođe ko pauza od žene ( ima osamdeset a njih dvoje su zajedno pedeset tri godine ). Jer da mu nonstop zvoca kaj bi kuhala i onda stalno gleda u onaj papir šta sve on ne smije jest dok ide na zračenje i onda se namrtvo posvađaju jer bi on jeo sve, a ona ne da ni čut. Sutra ujutro ona mora okulistu u Dubravu u isto vrijeme kad i on ima termin zračenja, i kaže da mu već tri dana ponavlja da ne zaboravi spomenut da će malo kasnit u četvrtak; pitam jel probo objasnit da mu je već rekla, kaže da ne vrijedi pokušavat jer da je takva otkad ju je bolje upozno. U mirovinu je otišo nakon dvadesetpet godina radnog staža, ugradilo mu Marlboro bajpas ( tako ga on zove ) i kaže da je reko sinovima da će prije ili kasnije propušit ponovo, kad vidi da je vrijeme za odlazak. Čisto da vidi jel taj Marlboro bajpas još šljaka. Kad su mu rekli da ode na vece i popit vodu ( to je sve predigra za zračenje ) kaže – pa to sam jedva dočekal, moj život nije do ovog ispijanja vode uopće imal smisla.
Daj mi Bože da doživim barem još dio njegovih godina, da ostanem tako bistrog uma i smisla za humor.
komentiraj (20) * ispiši * #
21
utorak
ožujak
2023
I dalje biram sreću
Sve se, prije ili kasnije, posloži onako kako mora biti. Kad se najmanje nadaš, ponekad i u treucima najvećeg očaja ili boli, ukaže se put kojim treba poći; kao da se podigne magličasta nevidljiva koprena i iznenada se otvori potpuno novi pogled na svijet koji te okružuje..
Nikada se nisam mogla dovoljno načuditi onima koji čak i u lijepim stvarima nastoje naći nešto loše, kao ni onima koji jedino i isključivo u materijalnim stvarima pronalaze razlog svog postojanja i smisao svega. Život može biti, i zapravo jest, tako lijep. Nečiji osmijeh, lijepa riječ, radost koju osjetiš kad sretneš nekog dragog prijatelja i čvrsto ga zagrliš, pogled na plavetnilo neba u smiraju dana i pjev neke sićušne ptičice koja u ovoj proljetnoj večeri traži utočište za noć....sve je to nemjerljiva ljepota, neusporediva sa nekim ružnim stvarima koje nažalost prolazimo kroz život, a pogotovo neusporediva sa materijalnim.
Sretna sam jer sam naučila cijeniti dane koje živim i gledati svijet oko sebe sasvim drugim očima. Sretna sam jer još uvijek vjerujem u ono dobro u ljudima, u svjetlost koju donose ljubav i osmijeh dragih ljudi, u ljepotu svega što me okružuje i toliko je snažnije i moćnije od nečijih ružnih postupaka. Sretna sam jer se mogu ujutro probuditi i kroz prozor ugledati komadić neba vidljiv jedino meni, popiti svoju prvu kavu i krenuti u novi dan, zahvalna što je preda mnom. Sretna sam jer svakome prilazim otvorenog srca, bez lažnih namjera; naprosto ne znam biti drugačija. Sretna sam što sam ostala nasmijana unatoč svim ožiljcima na duši; svaki me od njih naučio nečemu, i na njima sam zahvalna jer možda ne bih bila ovakva kakva jesam da me nisu zabolili takvom silinom. Sretna sam jer sam odabrala biti sretna.
I ostatku svijeta želim isto - vedri komadić plavog neba i sreću dovoljno snažnu da promijeni sve ono ružno što se dešava.
( jedna od mojih najdražih fotki, sa promocije knjige u Petrinji 22.10.2019. )
komentiraj (15) * ispiši * #
20
ponedjeljak
ožujak
2023
Savjeti za sreću
Za one koji ne znaju, danas je međunarodni dan sreće.
Sad nek se opet neki uskokodaču ko za Dan žena pa konstatiraju da šta će im međunarodni dan sreće i da su sretni od nula do dvadesetčetri i da šta će njima neko određivat koji je uopće dan, a kamoli međunarodni. Al pustimo to. Ja za takve važne prigode uvijek iščeprkam neki dubokoumni članak sa još dubokoumnijim savjetima, pa sam evo i ovom prilikom si dala truda da samo isprezentiram šta vas sve može učinit još sretnijima neg šta jeste.
Ne bi vjerovali, al prvi savjet je - prihvatite sebe; pa u objašnjenju drobi - imajte realna očekivanja i nemojte kukat ( pa iz prve u roku sad pedeset posto nas skuži da je duboko nesretno, jer bi žene imale četrdeset kila manje, muškarci harem, a kukamo svi zajedno gore od krda kukavica ).
Drugi savjet - uživajte u svemu što radite, ne radite samo zbog novca i slave ( ideš; a ja cijelo vrijeme mislim da svi idu na poso jer im je dosadno doma, a ovi šta im se posrećilo glume u Holivudu za šaku kikirikija ).
Treći savjet - živite za sadašnjost; opet ćorak, jer uglavnom svi rečenice počinjemo sa "da sam onda znala..." i "nagodinu ću..."., od sadašnjosti nema ni s.
Četvrti savjet - izaberite sreću, zamislite svoj život kao priču koja se može mijenjat; sve pet, al za Boga milog zaobiđite Romea i Juliju il gospođu Bovari, valjda znate zašto.
Peti savjet - e ovaj je krucijalan, majke mi - veze su važne, dokazano je da su ljudi u braku sretniji od samaca; šteta da nije potpisan autor ovog divnog članka, da mu kupim kilu narandži i malo čvaraka i da vidim jel živi u sanatoriju il gdje.
Šesti savjet - mislite pozitivno, neka vam čaša uvijek bude polupuna a ne poluprazna; ovo je jako dobro, naročito nakon šest sedam popijenih, mislim čaša, bude svejedno jel poluvaka il polunaka.
Sedmi savjet - razvijajte svoju ličnost; pa razvijam, nego šta radim, evo ubijam se pišuć svaki dan i stalno gledam kolko ima klikova, izoštrila sam i vid i brzinu pisanja i vrijeme potrebno da dođem do tastature ako sam u kuhinji.
Osmi savjet - ne uspoređujte se s nikim, budite sretni zbog tuđeg uspjeha; pogledaj objašnjenje za peti savjet da ne pišem opet isto.
I deveti savjet - prestanite se brinut; jedino ne kaže kak to izvest, uz pomoć polupune čaše il čega.
Jeste sad sretniji kad ste dobili na uvid ove savjete? Ako i niste, ja jesam, jer sam se satrala pišuć e da bi vama približila sreću, i to vrlo mudrim savjetima nepoznatog autora.
Točno razmišljam da i sama počnem pisat savjete tog tipa za sve prigode, lakše je nego smišljat svaki dan ove moje drljobe.
komentiraj (26) * ispiši * #
19
nedjelja
ožujak
2023
Očevima, za njihov dan
Vaš zagrljaj je uvijek najtoplije i najsigurnije utočište; nema tog straha ili boli koji neće nestati u sigurnosti tatinog zagrljaja.
U vašim je poljupcima sva ljubav svijeta; kad tata poljubi razbijeno koljeno suze odmah prestaju.
Najslađa je večera koju pripremi tata; on zna što njegovi mezimci vole i iznaći će načina da mezimce razveseli.
Tata uglavnom zna sve – popraviti bicikl ili potrganu igračku, odvesti na jedan sladoled više i gledati crtiće iako je na nekom drugom programu utakmica.
Tata ponekad uspije zaobići i neke mamine zabrane, a da to ispadne sasvim nepredviđeno i slučajno.
Sretan vam vaš dan, dragi očevi. Znajte da će vaša djeca čitavog života pamtiti koliko ste im ljubavi pružili u svim pročitanim pričama i ispunjenim željama.
Govorim iz iskustva kćeri čijeg oca nema već trideset i šest godina, a tako su žive uspomene na svu ljubav koju mi je pružao.
( tata viđen očima mojeg manjeg najdražeg frajera )
komentiraj (26) * ispiši * #
18
subota
ožujak
2023
Progorelićka
Dok sam ja u bolnici iza operacije pokušavala naučit hodat sa sondom, kateterom i dva drena, moj ispaćeni životni supatnik je u kuhinji imo žešći kulinarsko – suđni incident.
Naime stavio je kuhat nekakvu džigericu, šta li, za Bonkicu, i dok je to kipilo ko blesavo na peći on je valjda prizaboravio da to kipi pa je skokno do Lidla, samo nabrzaka. Po povratku je stambeni objekt zateko prepun dima, jer je voda skroz isparila a džigerica ostala ko briketi za roštilj, skvrčena na dnu ranjgle. I to moje inoks ranjgle koju najčešće koristim za kuhanje krumpira za salatu i zakuhavanje juhe. Meni nije ništa spominjo, da se friško operirana ne sekiram oko takvih gluparija, a ranjglu je izbacio van, ubijeđen da se tome nemre ništa i da će ranjgla ići u smeće.
I onda kad sam se vratila doma, onakva kljakava, palo meni na pamet jest pohanog oslića i krumpir salatu. Lako za oslić, to će se speć onaj smrznuti, al nemrem ja nigdje nać tu ranjglu. Pitam njega, on rješava sudoku i veli – sve ranjgle su u visećoj. Ja se opet odvučem u kuhinju, reko daj se digni da vidiš da nema ranjgle jebote. Tu on živčano dolazi, pa pokazuje veliku ranjglu ( za sarmu ) i manju ranjglu ( za pire krumpir ) i onu skroz plitku a da nije tavica ( za dinstat kiseli kupus ). Reko – fali ona srednje veličine. Pa se ko naglo sjeti – a da, ta je slučajno prigorila pa sam je bacio. ŠTA SI JE??? Pa bacio, tu pokraj japanske dunje. Nabrajam ja – ti vaki ti naki, pa to se oriba, on tvrdi da je to čudo ribanja neizvedivo jer da je ranjgla progorelić neslućenih razmjera.
Tu su mene već i rezovi počeli žigat, a i nasekirala sam se, pa sam bubnula krumpir kuvat u neku drugu ranjglu od drugog servisa i održala kraći ekspoze oko korištenja suđa u mojem odsustvu.
Obzirom da sam se malo duže oporavljala, pa onda krenula i na zračenja ( kuhali su moji anđeli i donosili skuhano ) prizaboravila sam na progorelićku. I jutros krenem vidjet japansku dunju koja je tako krasno procvala, i ugledam ranjglu. Uzmem je, obzirom da više nisam tako jako kljakava, i oribam u tri poteza. Jedva čekam ispaćenog životnog supatnika da mu pokažem kako izgleda ranjgla za koju je tvrdio da se iza njegovog kuvanja ne bi oprala ni u vešmašini, na devedesetpet stupnjeva.
( fotke – dokazni materijal )
komentiraj (16) * ispiši * #
17
petak
ožujak
2023
O lukovima i ljubavi
Oni su mi oduvijek bili najdraži putokaz prema Petrinji, prema Brezju, prema kući.
Otkud god da sam dolazila, jedva sam čekala ugledati lukove brestovskog mosta i kroz njih gledati moj Grad, kupalište i toranj svetog Lovre, krošnje parka i krovove kuća. Bili su tako posebni, poput lukova mosta u Kaniži koji me vodio u samo srce Grada. Koliko sam samo puta prošla preko tih mostova i kroz njihove lukove udisala život moje Petrinje, svake njene ulice i ulićke, svake kuće i svakog čovjeka kojeg bi putem srela.
Lukovi su nepovratno nestali prije trideset godina; mi smo nažalost generacija koja je dva puta doživjela stravično ranjavanje Grada koji nas je tako nježno nosio u svojim njedrima. Napravljeni su novi mostovi, i nikada neće imati onu ljepotu koju su starim mostovima davali ti elegantni lukovi. Kad god bih negdje našla neku staru razglednicu na kojoj su bili lukovi, stegla bi mi dušu silna tuga.
A onda sam negdje pročitala, pa se i podsjetila da je u filmu Božji oklop na brestovskom mostu snimljena jedna od scena. Naš most je živ, i njegovi lukovi su živi zauvijek; možda ih ne vidimo dok prolazimo preko mosta ali ostali su trajno zabilježeni i vidljivi, ne samo u našim srcima.
Tako će biti i sa starom gradskom jezgrom. Niknuće jednom novi krovovi, vratiće se prije ili kasnije život u ono što je sada dovedeno do neprepoznatljivosti, a u mome će srcu i u mislima dok me bude kuće imati onaj stari, poznati i voljeni izgled. To naprosto ne može biti drugačije.
Kada se vrate rode i lastavice, saviće nova gnijezda, na nekim drugim krovovima i pod nekim drugim strijehama. Budite nježni njihovom snu; i njima će nedostajati njihova gnijezda koja su tako marno i brižljivo savijale da bi im se s proljeća opet vraćale.
Baš poput njih, vratiće se život i u ljude i u Grad.
Ljubav čini čuda. To naprosto mora biti tako.
( photo - scena iz filma s našim brestovskim mostom )
komentiraj (13) * ispiši * #
16
četvrtak
ožujak
2023
Možda svijetlim?
Danas ću se samo površno osvrnut na dvije situacije koje pune sve portale, a ne znaš šta bi se uopće pametno moglo reć i o jednoj i o drugoj.
Situacija prva – žena čeka sedam mjeseci rezultat PHD-a, pa onda ocrni jednog vrhunskog liječnika da šta joj nije javio rezultat ( koji je, na njenu nesreću, najgori mogući ) i onda ode van na operaciju.
Ja sam onkološki pacijent. Prvo što sam pitala bilo je – kada ćemo sigurno znati? Odgovor je glasio – biopsija i rezultat PHD-a. Jesam li čekala sedam mjeseci da mi se netko javi? Nisam. I da me nisu obavijestili, ne bih čekala da prođe toliko vremena za konačnu potvrdu stravične dijagnoze koja me izula iz cipela.
Znate što sam prošla – operacijetinu, oporavak, prevalila preko leđa dvije trećine zračenja. Za darovani život mogu samo opetovano zahvaliti liječnicima sisačke ginekologije, sjajnim rukama u Petrovoj koje su me operirale, mojoj brižnoj onkologinji koja ulaže toliko truda da me pokrpa zajedno sa fenomenalnim timom radiologa sa Rebra koji rade zračenja u Petrovoj. Svim medicinskim sestrama jedne i druge bolnice. U uvjetima u kojima funkcionira naše zdravstvo čine sve što je u njihovoj moći da svakog pacijenta iščupaju. I ne dam na njih, pogotovo ne onima koji sedam mjeseci ne pitaju za rezultate nalaza, a nalaz je presudan za život ili agoniju.
Situacija druga – ne može bit gluplja nego što jest. Čovjek od šezdeset godina dovede se u situaciju da novinarku lapi za intimni dio ( u širokim narodnim masama reklo bi se guzica ) i seksualno je uznemiri, da ne spominjemo traumatično iskustvo. Zapravo treba žalit za nekim vremenima bez društvenih mreža, kada se takva situacija rješavala zidarskom šljaskom od koje odu prednji zubi. A to bi mu, recimo, ja u takvoj situaciji i sad napravila. Ošerafila ga po gubici iz voleja, bez puno pardona i rasprave. I to torbom, a moja torba nikad nije lakša od pet, šest kila. Pa kad ti, krkane, kopča izbije oko il torba zube, tuži me za nanošenje tjelesnih povreda.
I nemojte me sad razapet zbog ovog što sam napisala. Ja sam postklimakterična žena od 56 godina, drugačije odgajana, i trenutno puna ionizirajućih zraka. Možda i svijetlim u mraku, a da toga nisam ni svjesna.
komentiraj (8) * ispiši * #
15
srijeda
ožujak
2023
Bonkica
Bonkicu smo udomili prije nekih šest godina.
Prije nje dvorište je čuvao impresivni, prekrasan tornjak Don. Kad je otišao iza duge, dušu smo isplakali za njim. Rekla sam da više neću nikada uzeti psa.
A onda je jedna poznanica na probi zbora pitala sve nas poznajemo li nekog tko bi udomio malenu ženkicu koja ima tri godine i jako voli djecu; njeni vlasnici su trebali odseliti i nisu je mogli povesti sa sobom. Pitala sam je ima li kakvu fotografiju, da mogu pokazati ako bi netko htio vidjeti kako izgleda. Rekla je da ima, na njenom profilu.
I onda ja otvorim profil, i ugledam to majušno kino koje sjedi na svojoj dekici. Te velike okice. I pomislim – pa ona je navikla na svoje ljude, na svoje igračke, kako će takva malena uopće podnijeti njihov odlazak?
Ispaćeni životni supatnik je poludio kad sam mu rekla. Nije ni fotku htio vidjeti. Da jesam ja normalna, da je skoro umro za Donom. Da ga uopće nije briga, neka napravim što hoću. Pa sam ja napravila što hoću; nazvala poznanicu i rekla joj – javi ljudima da ne traže dalje, neka je dovedu meni.
Doveli su je za par dana, donijeli njenu dekicu i igračke. Samo je gledala u njih, kao da je znala da će ostati. Kad su otišli, puno smo je mazili i igrali se s njom, i nekako je sve to bezbolno prošlo. Najdraži frajer od prvog je trenutka sklopio veliko prijateljstvo. Njega obožava, i silno mu se razveseli kad dođe. Doista, ona se veseli svima – mojim frendicama, susjedima, dimnjačaru. Skače i hoda na zadnjim nogama unatrag kao da je pobjegla iz cirkusa. Sve kupi tom svojom umilnošću i dobrotom.
A ispaćeni životni supatnik? E on u njenim očima ima status božanstva ( i obratno je, naravno ). Kad je dobila piroplazmozu došao je dan ranije da primadona ne bude sama i nakupovao deset vrsta hrane jer ništa nije htjela jesti. Samo je ležala kraj njega, sa glavom na njegovoj ruci. I inače je tako kad je on doma, ja joj nisam u vidnom polju.
Ali tko uopće može odoljeti ovakvom pogledu, daj mi recite? Kako ne voljeti ovo kino od nekih osam kila ( dobro, možda malo više, udebljala se ali joj to ne govorim da se ne uvrijedi ).
komentiraj (14) * ispiši * #
14
utorak
ožujak
2023
Budite ljudi jedni drugima...
Moji najdraži frajeri bili su prije nekoliko godina u Londonu. Osim razgledavanja prirodoslovnog muzeja i posjete Hamleysu, ogromnoj trgovini prepunoj igračaka, najdraži frajer uživao je i u igri u parku. Jednog dana tamo je bio i maleni dječačić, pripadnik sasvim druge rase, vrlo tamne puti i kovrčave kose. Na pitanje po čemu se on razlikuje od njega, dao je ovaj odgovor - ima drugačiju boju majice.
Moram priznati da sam bila vrlo ponosna i dirnuta kad su mi to prepričali. Dakle on svojom pametnom glavicom i prekrasnim plavim očima ne registrira nečiju različitost; on vidi tek drugog dječaka, koji se baš poput njega igra u parku i uživa. Djeca ne poznaju mržnju i ne gledaju prijekim pogledima na različitosti; u svakom drugom djetetu vide tek ono što jest - drugo dijete s kojim se mogu igrati i dijeliti radost odrastanja i igre.
Što se to desi kasnije tokom života da se neki ljudi preobraze u podivljale zvijeri, koje su u stanju ubijati druge ljude i nanositi im neopisive patnje samo zato jer su druge boje kože ili vjeroispovijesti? Kakvim metodama te sulude, strašne ideje ulaze u ljudske misli i iskrivljavaju njihov odnos prema svima koji su različiti od njih, kao da ih gledaju u razbijenom ili iskrivljenom ogledalu?
Kristallnacht ili Noć razbijenog stakla 9. studenog 1938. bila je uvod u strahotni pogrom ljudi, čija je jedina krivnja bila njihovo židovsko podrijetlo. 1574 sinagoge su gotovo potpuno uništene, više od dvadeset tisuća ljudi odvedeno je u koncentracijske logore koji su - tek u godinama koje su uslijedile - zauvijek progutali milione ljudskih života. Strašno je i pomisliti kakvu su patnju istrpjeli svi oni koji su prošli kroz vrata pakla ulazeći u Auschwitz, Dachau, Buchenwald i ostale logore smrti.
I sami smo bili svjedocima strašnih krvoprolića u srcu Evrope devedesetih. Vukovar, Petrinja, Škabrnja, Sarajevo, Srebrenica tek su neki gradovi koji su nedužnom krvlju platili bezumlje i mržnju. Zlo se razmahalo i silnom mržnjom zauvijek odnijelo tolike nevine živote.
Ako u nešto vjerujem, onda je to ovo - nitko od nas nije mogao odabrati svoj spol, boju kože, vjeroispovijest i mjesto rođenja. Ali zato možemo odabrati biti Čovjekom, onim koji će u svakom ljudskom biću koje mu dolazi u susret vidjeti samog sebe. Biti Čovjekom koji će pružiti nadu i utjehu onima kojima je potrebna. Biti Čovjekom koji će svojim osmijehom i ljudskošću obgrliti svakog, i pružiti ruku kada je to potrebno. Biti Čovjekom koji će svojim postupcima učiniti svijet boljim mjestom.
Za sve je drugo život prekratak, i sve je drugo manje važno. Stoga sa gnušanjem osuđujem neljudsko ponašanje nečovjeka, koji se drznuo izvrijeđati stranca, čovjeka koji pokušava zaraditi za život.
Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.
komentiraj (16) * ispiši * #
13
ponedjeljak
ožujak
2023
Skroz ŠČ
Ja uopće nisam fan Leta 3.
Slušam neke sasvim druge stvari, al to već znate. Ono šta ne znate je da sam danas prvi put čula "Mamu ŠČ", pjesmu koja će nas predstavljat na Eurosongu. ( Pod uvjetom da nam ne zabrane nastup, i o tome se pričalo. ) I mogu vam reć da sam se nasmijala ko što dugo nisam. Pa oni su bingo za tu priredbu koju nazivaju Eurosongom i koja već godinama nema veze ni sa dobrom glazbom, ni ŠČime normalnim.
Odgledala službeni spot, pa onda i razgovor sa Mrletom i Prljom, koji su obukli neke spešl edišn kostime, Prlja nagloroza šinjel a Mrle tamni šinjel ispod kojeg je imo majicu sa mica uzorkom i hlače na makove. Naflajbani ko one brazilske plesačice na karnevalu, samo puno žarkijih boja. Plus brkovi. Melju nebuloze ko i obično, od njih valjda više ništa ne može iznenadit.
Uglavnom, ne sjećam se kad sam se toliko nasmijala. Pa obzirom da će sudjelovati na paradi neukusa i loše glazbe, dajte vi koji ih isto ne slušate i koji ste osupnuti njihovim odabirom za Eurosnog - popustite malo.
Uživajte u njihovoj brijačini i smijte se, ljudi. Smijeh je čudo i ni ŠČime se ne može usporedit. Oni parodiraju stvari o kojima se neki ne usude ni razmišljat.
Jedva ŠČekam Liverpool da ih vidim na stejdžu. Sigurna sam da ih u kostimima i mejkapu niko neće nadmašit, a pjesme ionako niko ne sluša. Glasa susjed za susjeda i prave se grbavi.
Ovi će napravit nered širokih razmjera, i to je skroz ŠČ.
komentiraj (11) * ispiši * #
11
subota
ožujak
2023
Potjera za torbom
Kad je umro jedan od mojih najdražih susjeda, dan nakon sahrane osobno sam upriličila pravu potjeru za - pazi sad - torbom njegove žene.
Znači izlazim ujutro iz dvorišta, idem u grad u nabavu, a ona sjedi sva pogubljena ispred kuće. Tu ću ja prić, da malo porazgovaram s njom i pružim joj riječ utjehe. Kaže ona:
- Ja imam možda manji problem. Nema moje torbe.
- Koje torbe? - pitam ja.
- Crne torbe koju sam nosila na sahranu. Prvo sam mislila da sam je ostavila u autu, al nema je tamo. Preokrenula sam cijelu kuću naopako - nema je. Znaš li ti da su meni svi dokumenti u novčaniku koji je bio u torbi? Osobna, zdravstvena, kartica od dopunskog...sve je u novčaniku.
- I baš ste sve pregledali?
- Sve. Viseću, regal u dnevnoj sobi, kupaonu, ormar u maloj sobi. Nema je i gotovo. Jedino da nije ostala u crkvi kad smo bili na misi, možda sam je ostavila na klupi.
- Pa to je najmanji problem, sad ću ja prvo u crkvu pa ako je tamo ostala valjda ćemo je naći.
Tu je njoj trenutno lakše, eto mene ko Wonder Woman da spasim situaciju.
- Neće ti biti problem?
- Šta bi bio problem, eto mene začas nazad.
Odlamatam ja zbilja prvo do crkve; zaključano, naravno. Odem ja u župni ured, hvaljen Isus i Marija, navijeke, da jel nađena kakva crna ženska torba u crkvi, susjeda nije sigurna jel je ostavila kad je bila na misi zadušnici. Idemo otvorit sakralni objekt pa ćemo vidjet prvo tamo, a onda i u sakristiji.
Uđemo, prekrižim se i ajmo po klupama.
- Gdje je gospođa sjedila?
Dobro pitanje, meni to nije palo na pamet pitat.
- Nisam pitala, al pogledaću redom.
Pa pregled redova s desne strane. Pa se prekrižim pred oltarom. Pa pregled redova s lijeve strane. Ništa.
- Idemo u sakristiju, zna časna tamo ostavit ako šta pronađe.
Pa u sakristiju, prekrižim se opet kod oltara. U sakristiji ima svaštanešta, al crne torbe nema nikakve. Pa van iz sakristije, prekrižim se opet kod oltara.
- Ajmo još jedan put pregledat i kod klecala, da nije pala nekud sa strane.
Pa pregled desne strane. Pa se prekrižim kod oltara. Pa pregled lijeve strane. Ništa.
- Idemo al kroz sakristiju pitat jel je možda časna spremila tamo u župnom uredu.
Pa se opet prekrižim kod oltara. Nađemo časnu, nije ona našla ni spremila nikakvu torbu.
Tu ja satrvena šta od križanja, šta od hodanja i sagibanja napuštam sakralni objekt neobavljena posla, kupim u dućanu šta sam trebala i idem doma. Susjeda čeka na ogradi.
- Jesu je našli?
Klimam glavom da nisu. Ona očajna; već se vidi kak daje objavu u Narodne novine i mora se ić slikavat i vadit sve dokumente nanovo.
- Ajde uđi, popićemo kavu- kaže ona, i dok kuva kavu još jedan put pretura cijelu viseću, i gornji i donji dio. Lupaju vrata sve u šesnajst.
- Sad ću ja još jedan put preturit i ormare...pa kud sam je mogla stavit, majkosvetabožja? Pa ko će to sve sad ić izganjat, ajme šta ću?
Kad, u blaženi čas, eto njene kćeri s kata, probudilo je lupanje vratima od viseće, pita da šta nabija i šta traži.
- Torbu tražim, cijelu sam kuću preokrenula, i u crkvi je susjeda bila, nema je ko da ju je progutalo.
- Koju torbu? Onu crnu šta si na sahranu nosila? Pa eno je u mojoj sobi, dala si je meni da je spremim gore.
Mi trenutno sretne, doista susjeda neznatno sretnija jer je crna torba pronađena, a ja jer se toliko puta nisam prekrižila u crkvi sam Bog zna otkada.
Sve je dobro šta se dobro svrši.
komentiraj (4) * ispiši * #
Fensi svatovi
Prvi i valjda jedini fensišmensi svatovi u kojima sam bila održani su u ljeto 1990. u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade.
Udavala se rođakinja mog bivšeg ispaćenog životnog supatnika, i to za poprilično imućnog tipa, pa su svatovi upriličeni u već spomenutoj dvorani, šta je samo po sebi iziskivalo puno predvisinskih i visinskih priprema. Znači nemreš tamo osvanut obučen ko da ideš na ringišpil u Pušću Bistru, jel tako. Pa sam se namrtvo posvađala sa ispaćenim supružnikom, jer da šta će njemu odijelo, jedva ga nagovorila da obuče hlače od rođenog vjenčanog odijela i kupi nove cipele. Junior je bio zadužen za nošenje prstenja sa još jednom malom curicom, pa sam mu kupila prekrasno odijelo i leptir mašnu, bio je ko bombonić. A ja sam bila ko kraljica od Sabe; doista posudila sam haljinu svjesna da ako kupim haljinu za tu prigodu više je vjerojatno neću imat priliku oblačit. Bila je ljubičasta sa nekim crnim detaljima, donji dio puni krug koji kad se zavrtiš zavrti pamet cijelim svatovima, i pasent crne lakirane štiklurine u kojim sam bila ko Majkl Džordan ( mislim na visinu, da ne bi bilo...).
E sad, znate kakvi smo mi provincijalci, mi smo navikli da nas se u svatovima dvori oko stola jelom. Konobari donesu juhu, pa odnesu prazne jušnike. Pa donesu ovale s mesom i prilozima i salatu, pa dotrpaju po potrebi. I tak za sve sljedove kojih u svatovima ima barem tri - večera, pa prase, pa gulaš u cik jutra. E u Smaragdnoj dvorani sam se susrela sa neugodnom pojavom zvanom švedski stol i tovarom bešteka na stolu, bilo ga je za svakog ponaosob barem za šest persona. Sva sreća pa donekle vladam šta se čime jede i otkud krećeš kad ti tak zatrpaju stol beštekom da nemreš ni lakat naslonit ko čovjek. Pa se digni i odi po juhu, pa donesi juhu i pojedi je. Kad konobar odnese duboki tanjur, ajmo po glavno jelo. Tamo čeka šest, sedam kuvara, svaki sa svojom felom mesurde i prilozima; dok preispitaš šta je koji skuvo prođe te volja za životom, pa opet nosi za stol i vraćaj se po salatu, jer sam istovremeno nosila i juniorov tanjur, nisam hobotnica jebote pa da sve strpam u krakove najedamput. Pa mi se još jelo, pa se opet vraćaj po još. Nahodala se ja dok je večera prošla samo tako, počele mi noge naoticat još dok sam išla po glavno jelo ( jebiga vjenčanje bilo u pet, a večera oko devet, pa ti nabadaj na petama od deset centimetara ).
E kad smo se natrpali, krenula i mjuza za ples. Ispaćeni supružnik nikad nije bio Travolta, tak da sam malo skakala ko i drugi, sama dok mi se dalo. Sjela za stol i zahvaljivala nebesima na dugačkom stolnjaku ispod kojeg se ne vidi da sam se izula, da ne završim na ortopediji. Kadli eto preko sale lika ravno za naš stol, pita mog ispaćenog supružnika da jel slobodno otpleše sa mnom par plesova, naravno ako se šarmantna supruga slaže. On kaže - dapače, samo izvolte, meni to plesanje u svatovima jako ide na živce. Ja jedva nogama napipala cipele ispod stola i nazula ih, pa da bar koji ples otplešem normalno. Znači kad je mene frajer zavrtio...sreća je moja neizmjerna pa znam plesat, tak da smo prebrisali Smaragdnu dvoranu od zida do zida. Letila je haljina ko zastor u haenka od koreografije. Otplesali taj set do kraja, vratio me čovjek za stol i reko samo onom mome - vaša šarmantna supruga sjajno pleše. On je prokomentiro da šta mi to vrijedi kad on nije rođen za plesni podij, i da samo nek on mene popelja plesat kad mu se već hoće. Naplesala se ja ko mahnita, jedva dohodala do auta i bosa ušla u kuću u cik jutra.
A onda otvorila frižider prepun narezaka, umaka, salata i jela obasjana svjetlom frižidera, sa kuhinjskom krpom prek ljubičaste haljine. Jebeš švedski stol i one oblizejke, najela se ko čovjek i legla spavat.
Sanjala da plešem u nekoj velikoj dvorani, sa flekom od francuske na haljini i probudila se sva znojna. Da ne spominjem da sam tri dana hodala bosa, dotuko me ples u štiklurinama.
Sad o tome mogu samo pisat.
komentiraj (13) * ispiši * #
10
petak
ožujak
2023
#nijemenematerrodiladaodustajem
Peti krug druge runde smo zaustavili.
Nakon dvadeset zračenja koža je počela odbijati suradnju. Iskreno, uopće me ne čudi, više me čudi da je i toliko izdržala.
Znači malo sam na poštedi, trudim se iznjegovati tu kožu i ne razmišljati o tome da iza poštede imam još deset zračenja koja moram primiti. Nazovimo ovo neplanskim odmorom ratnika.
Hvala svima koji zovu, koji šalju poruke ili stavljaju – baš kao i ja – heštegove u komentare. Moje su misli i uz sve one koji danas primaju terapiju i lavovski se bore za život.
Pa dajte za sve njih bubnite neko srce ili neki hešteg koji vam se sviđa.
Ja ću recimo početi sa #nijemenematerrodiladaodustajem.
komentiraj (28) * ispiši * #
07
utorak
ožujak
2023
Lista želja
Šta si recimo može poželjet prosječna žena u postklimakteričnoj fazi na sutrašnji dan, koji je proglasilo za međunarodni dan žena, eto da ne ispadne da nismo ravnopravne?
Dala bi se složit krasna lista želja. Recimo negdje pri vrhu plejliste bilo bi sljedeće - da se ispaćeni životni supatnik konačno, nakon šta mu se zilijardu puta ponovilo, počne pridržavat sljedećih stavki:
- majice se NE izvlače sa pola popeglane hrpe u ormaru, znači ako hoćeš obuć neku koja je pri dnu nemoj je izvlačit za ćošak jer to obično rezultira ispadanjem svih majica koje su iznad na pod, a njih onda NE treba sfafuljat nazad u ormar i pravit se mrtav kad se izrijekom pita kakvo je ono klupko pamuka u ormaru na mjestu gdje su nekad bile speglane majice
- čarape se NE guraju pod krevet, ima u veceu jedna čudotvorna kutija u kojoj stoji zmazani veš pa se jebene čarape stave tamo; nema ljepšeg nego kad sauger povuče čarapu pa zuji ko da polijeće mig 29
- pjena od brijanja NE treba ostat stajat u lavabou skupa sa ostacima brade, otvoriš brate vodu pa ispereš; pjena za brijanje NE treba ostat na vešmašini sa poklopcem pokraj, jer poklopac obično padne kod centrifuge, a nekad i pjena bubne iza vešmašine ako ima manje veša pa vešmašina malo divlja po kupaoni
- prazna kutija od gela za tuširanje NE treba ostat u tuškabini, baci se u žutu kantu jer smo ekološki osviješteni
- kaladont se NE stišće od pola tube prema gore, ideš od dna prema gore jebemu mater; ovak se čaša s keficama i sjebanim kaladontom uvijek iskovrne u lavabo kad kreneš prat zube
- daska od vece školjke se NE ostavlja podignuta iza korištenja; suprotno tome, daska od vece školjke se NE ostavlja spuštena kod korištenja ( pričamo o maloj nuždi, jel tako )
- onaj kartonski kolut od potrošenog vece papira se NE ostavlja na vešmašini, jer sam neće doć do plave kante, opet smo ekološki osviješteni
- ako se nekim čudom pere suđe, pjena od čarlija i ostaci hrane NE trebaju ostat u sudoperu, pustiš brate vodu isto ko iza pjene za brijanje na lavabou; soc od kave se NE prolijeva u sudoper jer se začepi sve u šesnajst, prolije se u vece školjku i povuče se voda
- NE treba imat istovremeno šest čaša za lokanje vode, jedna kraj sudopera, jedna kraj kreveta, jedna na stolu u blagovaoni a ostale u vražjoj materi; uzmeš jednu pa si natočiš vode kad si žedan
- u blatnim cipelama se NE ulazi na friško oprane pločice u hodniku, jer postoji mogućnost težeg verbalnog delikta ako su pločice naglobijele
- kad se hlače stavljaju na pranje, u džepovima NE ostaju papirnate maramice, listići od kladare, kovanice, upaljači i ključ od auta, pogotovo kad ne znaš gdje je rezervni ključ
- friško oprana peć u kuhinji se NE ostavlja bez nadzora kad se podgrijava jelo, jer ako pokipi ( a u sedamdeset posto slučajeva pokipi )...ne da mi se ni pisat šta slijedi
- krevet se NE ostavlja iza sebe ko da je granata opalila; imaš ruke pa bar malo prebaci nekud jebeni pokrivač
I da ne nabrajam dalje, da ne ispadnem vakanaka - nikako NE treba ulazit u raspravu sa ženom kojoj hormoni možda još u trzajima rade, a usput si zaboravio da je dan žena i na pitanje nad ručkom da jel znaš koji je dan odgovoriš - pa srijeda. Tu već može doć i do krvnog delikta širih razmjera.
I da završim - žene, budite svoje i osjećajte se dobro u svojim gabaritima. A vi dečki - nek vam nebo bude u pomoći ako zaboravite barem čestitat, šta drugo reći.
komentiraj (23) * ispiši * #
06
ponedjeljak
ožujak
2023
Bris od takvih u roku odmah :)
Emocionalno nedonošče najdrukčija je jedinka od svih vrsta i podvrsta ljudi. Šteta šta se Frojdu nije dalo zajebavat oko psihološkog profila tih umilnih bića, pa sad evo ja moram trošit vrijeme na to. A mogo je pobrat sva moguća priznanja i struke i nestruke da je kreno analizirat emocionalno nedonošče.
Dakle govorimo o nekom kome se, ukratko i najprostije rečeno, živo jebe za sve druge ljude ( uključujući rodbinu, prijatelje, životne supatnike i susjede ) osim onda kada su oni za to zainteresirani. Na pozive i poruke uglavnom ne odgovaraju, ako i odgovore onda je to onak - ajde brzo reci šta je, nemam vremena al nimalo. Predložit takvom nekom neku kavu il bilo šta drugo uglavnom rezultira elaboratom koji započinje riječima - ma bi ja, al sve mi se nešta zakompliciralo i ne stignem ni na vece ko čovjek otić. Sve je obavijeno misterijem žešćim od onoga kako je uopće nasto svemir, nikad ne možete znat ni gdje je, ni s kim je, ni šta radi. Vrijeme uglavnom provodi sam, osim kada mu se drugačije prohtije. Sve mu brzo dosadi i uglavnom iz svih vrsta normalnih ljudskih odnosa netragom nestaje, ko da je Hudinijev bratić. Istovremeno se prezentira svijetu ko veliki ekumenist i čovjekoljubac, zalaže se za prava svih onih koji su još drukčiji od njega i silno mu imponira da drugi ljudi o njemu imaju dobro mišljenje. Pretpostavljam da sa divljenjem gleda svoj rođeni odraz u špiglu, ubijeđen da tako nešta poput njega majka nikad prije nije rodila. Osmijeh ne nosi, navodno mu ne stoji dobro pa šta će ga onda koristit.
Zapravo je velika nepoznanica koji je glavni razlog takvog ponašanja emocionalnog nedonoščeta. Jel moguće da još pri porodu babica sjebe stvar, nadrndana dođe na poso pa prereže pupčanu vrpcu na krivom mjestu i otfikari baš na onom dijelu gdje ne bi smjela presjeć pa mu mozak ostane bez mogućnosti stvaranja bilo kakvih emocija? Možda je rođen u isto takvoj obitelji gdje se smijeh tretira ko najgori zločin, a pokazivanje bilo kakvih osjećaja odma rezultira elaboratom tipa - to je fuj i to se ne smije, šta smo rekli da se desi onom ko zagrli il poljubi nekog, narašće mu rep, jel tako? Možda ima skroz drukčiji deenka od normalnih ljudi?
Imala sam prigodu upoznat nekoliko takvih umilnih bića. Došla sam do jednog jedinog zaključka - ne vrijedi jedne sekunde uložit truda oko emocionalnog nedonoščeta. Treba skupit svoje dostojanstvo, otić bez ijedne riječi i ostavit umilno biće da uživa u praznini koju smatra svojim životom.
Onaj tko u vama ne prepoznaje svjetlost koju nosite, neka glibi u svome dragocjenom mraku.
Ende.
( zašto moja fotka? e pa ja sam sve osim emocionalnog nedonoščeta, eto )
komentiraj (10) * ispiši * #
05
nedjelja
ožujak
2023
Što reći...
794 dana od potresa, centar Petrinje.
Mnogi će reći – evo je opet. Pa evo me opet, jer moram. Jer me užasava pomisao da u dvadeset i prvom stoljeću, nakon katastrofe koja nas je pogodila, centar grada i dalje izgleda jednako.
Ovdje u centru vrijeme je stalo. Tu, gdje bi trebala biti žila kucavica života, sve izgleda kao kulise za snimanje filma katastrofe. Uz dužno štovanje ministarstvu kulture i svim restauratorima, koliko godina još treba proći da se stvari pomaknu s mrtve točke? Da naša djeca mogu samostalno proći centrom? Ne govorimo o nekim sporednim uličicama, gospodo; ovo je strogi i najuži centar jednog grada. Možete li uopće pojmiti što znači hodati ovuda, možete li zamisliti svoje obitelji da svakodnevno gledaju ovakve slike? Možete li konačno učiniti nešto konkretno da se ovo izmijeni?
Reći ćete – pa radi se. Pa krenuti izbacivati brojke, od koji nam se svima povraća. Jer izbacivanje brojki neće izmijeniti činjenicu da se centrom i dalje kreće na vlastitu odgovornost.
Koliko je ljudi umrlo, koliko se ljudi razboljelo od nakupljenog stresa i tuge...I opet ostajemo tu. Kao poludjele ptice kojima je vihor uništio gnijezda, pa u očaju traže nova utočišta.
Silno sam umorna i tužna. Vodim svoju borbu i nisam prošla centrom grada sigurno četiri mjeseca. Danas sam prošla i pomilovala pogledom prazne izloge i svaku kuću, zaustavljenu u vremenskom procjepu od onog kobnog prosinačkog dana.
Hoće li i kada nekome pasti na pamet da konačno pomakne kazaljke i da vrijeme ponovo počne teći, zapljuskujući radošću barem našu djecu? Kako rekoh već toliko puta – samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.
Petrinja je jedini dom kojeg imamo.
komentiraj (14) * ispiši * #
04
subota
ožujak
2023
Šta je sa normalnom hranom?
Zanimljivo je kako se sa godinama sve mijenja, pa tako i savjeti oko prehrane, šta beba, šta odraslih.
Kad sam ja rodila mog juniora, prehrana beba bila je sve samo ne slična današnjoj. A hranila sam ga po uputama dobivenim od pedijatrice. Znači sa nekih tri i pol mjeseca krenula je juhica sa mrkvom pa kroz neko vrijeme i rezancima. Pa kašica od jabuke ili banane sa dodanim petit keksima. Pa kuhano povrće, štajaznam, poriluk i krumpir smiksan i malo kuhane piletine. Onda griz, žganci sa jogurtom, laganim tempom sve više onoga što smo i mi jeli i dijete je sa godinu dana najnormalnije jelo.
Da ne spominjem epizodu kad su mu izbila dva donja zubića, i ja ga zatekla kako sjedi u sjedalici sa pečenim batkom u ručici; otkinula moja mama sa pečenog pileta i dala mu da se bori s njim. Reko – pa šta radiš, jesi pametna, hoćeš da mi se dijete zalikne nekim većim komadom? Ona mrtvoladno veli – ma šta bi se zalikno, i ja sam vama tako davala, gle kako papa i usput žulja ove gornje desni, izgleda da će mu i gornji zubići krenut. Krenula mu ja oduzet spomenuti pečeni prehrambeni artikl, a on u dreku; smirio se tek kad sam mu ga vratila i kad je nastavio jest.
Da ne spominjem da smo djeci radile ko dohranu kekse sa mlijekom; toga kad navečer bubne flašicu spava do jutra ko bubica.
Danas – cijeli šouprogram oko prehrane beba. To ne jede ništa do šest mjeseci starosti jer ko nema potrebe, a i onda kad se krene sa kašicama daje se djeci čuda skuburana zajedno. Išla ja malo čitat da ne budem neupućena; upalo mi u oko kašica od avokada, kruške i palente. Pa zobene pahuljice, cikla i kruška. Pa banana, jabuka i kvinoja. Pa čitam i mislim si – kako to dijete kasnije pređe na normalnu prehranu jebote? Jel mu onda do punoljetnosti mutiš žgance sa avokadom i kruškom? Ne davat ovo, ne davat ono.
Prehranu odraslih da ne spominjem. To su doktorati cijeli, sve neka turbonaglozdrava brašna, svinjska mast i čvarci su fuj, ne jest variva sa zaprškom. Pa kako da jedem grah ( ko o čemu – ja o grahu ) ako nije gust? Da lovam zrnje po vodi u tanjuru? Šta tek reć za restani krumpir, kiselo zelje i svinjske repiće?
Uglavnom...bolje mi je da neki nutricionist ne pročita ovo, jer bi me proglasilo za heretika i spalilo na lomači.
komentiraj (18) * ispiši * #
03
petak
ožujak
2023
#nemalabavo
... i nikad neću bit planina
nit njezina tišina,
vodama vode vode me
i neću biti kap
kad mogu bit slap
brane koje brane
brane srušit ću sve
četvrti krug druge runde je finito.
idemo dalje.
#nemalabavo
( moja fotka Slunjčice u Rastokama)
komentiraj (15) * ispiši * #
01
srijeda
ožujak
2023
...i opet se vratim prežderavanju :)
Obzirom da je četvrti krug druge runde lagano na izdisaju ( još su ostala dva dana, al to računam ko izdisaj ) naprosto se moram osvrnut na dosadašnji tijek ovog fajta.
Iskreno, najiskrenije – osjećam se reš pečeno. Ko ona hrskava purica sljubljena sa mlincima i krckavom salatom kristalkom. Jedino šta mene niko neće poslužit ko glavno jelo; moja je zadaća doć na vrijeme, polokat osam deci vode i za otprilike sat vremena spustit se hodnikom do kabine za presvlačenje. Tu malo i posrćem, jer teglim torbu sa najnužnijim potrepštinama ( novčanik, banana, kokice, peciva, flašica za vodu, hrpa moje medicinske dokumentacije, dezinficijens, vlažne maramice, bomboni, papirnate maramice ) i vrećicu u kojoj je moj jastuk bez kojeg nemrem ni pomislit sjest, moje šlape na ćuke, čarape jer mi je zima za noge kad se skinem, kapa i rukavice. Jebote ko da se selim, a ne da idem na zračenje.
Onda me preuzima sjajna radiološka ekipa, namjeste me i kreće nova runda dobivanja na hrskavosti kože. Razlika je u tome šta se ne vrtim na ražnju nego se aparat okreće oko mene. Sad sam se već navikla, ispočetka sam stalno mislila – šta ako se nešta smrda pa me ne budu mogli iščupat van dok ti dijelovi aparata kruže oko mene ko sateliti? Šta ako to smrdavanje ne zaustavi zračenje pa izađem skurena na najjače? Al sad se više ne smaram s tim, radije razmišljam kako ću se natrpat kokicama kad se obučem i vratim u čekaonu.
Neki dan smo zamrli od smijeha starijoj gospođi koja je došla na ct simulaciju. Kaže joj radiologinja – sad se odite pomokrit pa ćete onda popit vodu koju vam damo. Ona odgovara – pa šta ste mi onda rekli da cijeli vikend cibam šta više vode, i jutros da puno popijem kad se sad moram popišat pa opet lokat vodu? ( Mislim – logično žena razmišlja, al mi smo već veterani koji su navikli na te komande – pišat pa ponovo pit. )
Jedan stariji gospodin bio je na rubu očaja, jer se dan prije rudarski natrpo graha i kisele repe plus obligatna suha rebra, pa je moro čekat da ga potjera na vece, nije mogo niz hodnik na terapiju dok se nije riješio viška jučerašnjeg ručka.
I priča on meni kak je uzeo i Espumisan jer je bio napuhan ko balon, a ja uopće ne slušam. Ja vidim sebe pred vrhom punim tanjurom graha i kisele repe i točno osjetim onaj fini, kremasti okus tog variva u lalokama. I slabo mi dolazi jer sam trenutno gladna, jer to nisam jela ne sjećam se kad, a sad ne smijem ni pomislit na to.
Uglavnom, opet sam se vratila na prežderavanje. A htjela sam samo opisat kako izgleda jedan dan proveden u drugoj rundi. Za ne povjerovat, jelda?
komentiraj (9) * ispiši * #
