Prvi i valjda jedini fensišmensi svatovi u kojima sam bila održani su u ljeto 1990. u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade.
Udavala se rođakinja mog bivšeg ispaćenog životnog supatnika, i to za poprilično imućnog tipa, pa su svatovi upriličeni u već spomenutoj dvorani, šta je samo po sebi iziskivalo puno predvisinskih i visinskih priprema. Znači nemreš tamo osvanut obučen ko da ideš na ringišpil u Pušću Bistru, jel tako. Pa sam se namrtvo posvađala sa ispaćenim supružnikom, jer da šta će njemu odijelo, jedva ga nagovorila da obuče hlače od rođenog vjenčanog odijela i kupi nove cipele. Junior je bio zadužen za nošenje prstenja sa još jednom malom curicom, pa sam mu kupila prekrasno odijelo i leptir mašnu, bio je ko bombonić. A ja sam bila ko kraljica od Sabe; doista posudila sam haljinu svjesna da ako kupim haljinu za tu prigodu više je vjerojatno neću imat priliku oblačit. Bila je ljubičasta sa nekim crnim detaljima, donji dio puni krug koji kad se zavrtiš zavrti pamet cijelim svatovima, i pasent crne lakirane štiklurine u kojim sam bila ko Majkl Džordan ( mislim na visinu, da ne bi bilo...).
E sad, znate kakvi smo mi provincijalci, mi smo navikli da nas se u svatovima dvori oko stola jelom. Konobari donesu juhu, pa odnesu prazne jušnike. Pa donesu ovale s mesom i prilozima i salatu, pa dotrpaju po potrebi. I tak za sve sljedove kojih u svatovima ima barem tri - večera, pa prase, pa gulaš u cik jutra. E u Smaragdnoj dvorani sam se susrela sa neugodnom pojavom zvanom švedski stol i tovarom bešteka na stolu, bilo ga je za svakog ponaosob barem za šest persona. Sva sreća pa donekle vladam šta se čime jede i otkud krećeš kad ti tak zatrpaju stol beštekom da nemreš ni lakat naslonit ko čovjek. Pa se digni i odi po juhu, pa donesi juhu i pojedi je. Kad konobar odnese duboki tanjur, ajmo po glavno jelo. Tamo čeka šest, sedam kuvara, svaki sa svojom felom mesurde i prilozima; dok preispitaš šta je koji skuvo prođe te volja za životom, pa opet nosi za stol i vraćaj se po salatu, jer sam istovremeno nosila i juniorov tanjur, nisam hobotnica jebote pa da sve strpam u krakove najedamput. Pa mi se još jelo, pa se opet vraćaj po još. Nahodala se ja dok je večera prošla samo tako, počele mi noge naoticat još dok sam išla po glavno jelo ( jebiga vjenčanje bilo u pet, a večera oko devet, pa ti nabadaj na petama od deset centimetara ).
E kad smo se natrpali, krenula i mjuza za ples. Ispaćeni supružnik nikad nije bio Travolta, tak da sam malo skakala ko i drugi, sama dok mi se dalo. Sjela za stol i zahvaljivala nebesima na dugačkom stolnjaku ispod kojeg se ne vidi da sam se izula, da ne završim na ortopediji. Kadli eto preko sale lika ravno za naš stol, pita mog ispaćenog supružnika da jel slobodno otpleše sa mnom par plesova, naravno ako se šarmantna supruga slaže. On kaže - dapače, samo izvolte, meni to plesanje u svatovima jako ide na živce. Ja jedva nogama napipala cipele ispod stola i nazula ih, pa da bar koji ples otplešem normalno. Znači kad je mene frajer zavrtio...sreća je moja neizmjerna pa znam plesat, tak da smo prebrisali Smaragdnu dvoranu od zida do zida. Letila je haljina ko zastor u haenka od koreografije. Otplesali taj set do kraja, vratio me čovjek za stol i reko samo onom mome - vaša šarmantna supruga sjajno pleše. On je prokomentiro da šta mi to vrijedi kad on nije rođen za plesni podij, i da samo nek on mene popelja plesat kad mu se već hoće. Naplesala se ja ko mahnita, jedva dohodala do auta i bosa ušla u kuću u cik jutra.
A onda otvorila frižider prepun narezaka, umaka, salata i jela obasjana svjetlom frižidera, sa kuhinjskom krpom prek ljubičaste haljine. Jebeš švedski stol i one oblizejke, najela se ko čovjek i legla spavat.
Sanjala da plešem u nekoj velikoj dvorani, sa flekom od francuske na haljini i probudila se sva znojna. Da ne spominjem da sam tri dana hodala bosa, dotuko me ples u štiklurinama.
Sad o tome mogu samo pisat.
Post je objavljen 11.03.2023. u 20:07 sati.