Kad je umro jedan od mojih najdražih susjeda, dan nakon sahrane osobno sam upriličila pravu potjeru za - pazi sad - torbom njegove žene.
Znači izlazim ujutro iz dvorišta, idem u grad u nabavu, a ona sjedi sva pogubljena ispred kuće. Tu ću ja prić, da malo porazgovaram s njom i pružim joj riječ utjehe. Kaže ona:
- Ja imam možda manji problem. Nema moje torbe.
- Koje torbe? - pitam ja.
- Crne torbe koju sam nosila na sahranu. Prvo sam mislila da sam je ostavila u autu, al nema je tamo. Preokrenula sam cijelu kuću naopako - nema je. Znaš li ti da su meni svi dokumenti u novčaniku koji je bio u torbi? Osobna, zdravstvena, kartica od dopunskog...sve je u novčaniku.
- I baš ste sve pregledali?
- Sve. Viseću, regal u dnevnoj sobi, kupaonu, ormar u maloj sobi. Nema je i gotovo. Jedino da nije ostala u crkvi kad smo bili na misi, možda sam je ostavila na klupi.
- Pa to je najmanji problem, sad ću ja prvo u crkvu pa ako je tamo ostala valjda ćemo je naći.
Tu je njoj trenutno lakše, eto mene ko Wonder Woman da spasim situaciju.
- Neće ti biti problem?
- Šta bi bio problem, eto mene začas nazad.
Odlamatam ja zbilja prvo do crkve; zaključano, naravno. Odem ja u župni ured, hvaljen Isus i Marija, navijeke, da jel nađena kakva crna ženska torba u crkvi, susjeda nije sigurna jel je ostavila kad je bila na misi zadušnici. Idemo otvorit sakralni objekt pa ćemo vidjet prvo tamo, a onda i u sakristiji.
Uđemo, prekrižim se i ajmo po klupama.
- Gdje je gospođa sjedila?
Dobro pitanje, meni to nije palo na pamet pitat.
- Nisam pitala, al pogledaću redom.
Pa pregled redova s desne strane. Pa se prekrižim pred oltarom. Pa pregled redova s lijeve strane. Ništa.
- Idemo u sakristiju, zna časna tamo ostavit ako šta pronađe.
Pa u sakristiju, prekrižim se opet kod oltara. U sakristiji ima svaštanešta, al crne torbe nema nikakve. Pa van iz sakristije, prekrižim se opet kod oltara.
- Ajmo još jedan put pregledat i kod klecala, da nije pala nekud sa strane.
Pa pregled desne strane. Pa se prekrižim kod oltara. Pa pregled lijeve strane. Ništa.
- Idemo al kroz sakristiju pitat jel je možda časna spremila tamo u župnom uredu.
Pa se opet prekrižim kod oltara. Nađemo časnu, nije ona našla ni spremila nikakvu torbu.
Tu ja satrvena šta od križanja, šta od hodanja i sagibanja napuštam sakralni objekt neobavljena posla, kupim u dućanu šta sam trebala i idem doma. Susjeda čeka na ogradi.
- Jesu je našli?
Klimam glavom da nisu. Ona očajna; već se vidi kak daje objavu u Narodne novine i mora se ić slikavat i vadit sve dokumente nanovo.
- Ajde uđi, popićemo kavu- kaže ona, i dok kuva kavu još jedan put pretura cijelu viseću, i gornji i donji dio. Lupaju vrata sve u šesnajst.
- Sad ću ja još jedan put preturit i ormare...pa kud sam je mogla stavit, majkosvetabožja? Pa ko će to sve sad ić izganjat, ajme šta ću?
Kad, u blaženi čas, eto njene kćeri s kata, probudilo je lupanje vratima od viseće, pita da šta nabija i šta traži.
- Torbu tražim, cijelu sam kuću preokrenula, i u crkvi je susjeda bila, nema je ko da ju je progutalo.
- Koju torbu? Onu crnu šta si na sahranu nosila? Pa eno je u mojoj sobi, dala si je meni da je spremim gore.
Mi trenutno sretne, doista susjeda neznatno sretnija jer je crna torba pronađena, a ja jer se toliko puta nisam prekrižila u crkvi sam Bog zna otkada.
Sve je dobro šta se dobro svrši.
Post je objavljen 11.03.2023. u 20:22 sati.