Četiri ( ljudi - anđeli )

Sitno brojim. Kako se bliži kraj druge runde, povećava se i iscrpljenost.

To što se ja smijem u lice demonu ne znači da nisam osjetila bol. Jesam, i to vraški. Prije operacije, gotovo neizdrživ. Nakon operacije, sa svim svojim priključcima. Dok sam pokušavala početi normalno hodati i sjediti. Tijekom zračenja, kada je koža naprosto prestala surađivati; ja znam koliko me boljelo i peklo. Smijeh je bio moj štit kojim sam pokušavala reći demonu – ništa ti meni ne možeš. Smijeh i svi moji ljudi – anđeli, koji su zajedno sa mnom prolazili ovo poglavlje moga puta.

Moja najstarija anđelica, koja svako jutro prije kave moli za sve koji su joj dragi, i moli i za mene još uvijek. I sama bolesna, skuhala mi je raštiku iza kemoterapije jer mi treba zelenjave. Moja ministrica energetske učinkovitosti (samoprozvana, jer je unosila drva i ložila kamine kad moja ekipa nije mogla ) i patronažna sestra, koja je mazala opečeni dio do kojeg nisam mogla. Moja doktoresa, koja je iza operacije svakodnevno mazala dio rane koji nije zacjeljivao. Glavna sestra koja je dala sve od sebe da mi uglavi iglu za ct deblju od moje ruke, a žile su pucale i uspjela je mislim iz šestog puta; tješila me poput malog djeteta. Moja melemotvorka, čiji me kantarion i smilje spasilo da koža izdrži i da još izdržava, a sad mi se već čini da je za dva broja manja. Moja pratilja na putu do Zagreba, sa kojom je smijeh neizbježan i uobičajen.
O mojim liječnicima – anđelima već sam sve rekla, puno puta. Prvi mi je izrekao stravičnu dijagnozu i autor je čuvene izjave da meni ni bojni otrov ne može ništa. On je najzaslužniji što sam brzinom svjetlosti posložila kockice u glavi. Drugi je svojim čarobnim rukama obavio onaj najgori dio, i donosio mi smirenje svaki put kad je ušao u sobu. Što tek reći za onkologinju koja je pri pregledu pokušavala rashladiti moje poguljotine i crvenilo, i grlila me dok sam se oblačila?

Imam ja i vojsku ljudi – anđela koji svako toliko provjeravaju jesam li dobro i treba li mi što. Pa sam htjela u ovom sitnom odbrojavanju još jednom zahvaliti svima njima što su mi poklonili dio sebe, davali mi snagu i gurali me kada je bilo najteže. I smijali se zajedno sa mnom, kao da gledamo neku dobru komediju na filmskom platnu.
Hvala i svima vama, jer ste sa mnom prošli ovu kataklizmu, drugu po redu, koja je dodatno pojačala osjećaj zahvalnosti i poniznosti što sam živa.

Voli vas Rossovka. Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.