Šest

Manji najdraži frajer došao je kod mene predvečer.

Sa vrata se žali da ga boli glava. Predlažem jednu ljekovitu masažu, pod uvjetom da mi pokaže gdje ga boli. Neodređeno pokazuje čelo između obrva, pa ja masiram palcima tu pametnu malu glavicu. Ubrzo postaje puno bolje, pa idemo kopati za nekim slatkišima. Nisam bila u dućanu, pa baš i nema onog što traži. Otvaramo ipak čips i hruskamo ga zajedno.
Priča mi da se išao ošišati, hvalim novu frizuru i dajem ko zna koju po redu pusu u glavicu koja više ne boli. Deka je puna čipsa pa traži usisavač da pokupi trunje sa deke; ja naravno ne dam, ne pada mi na pamet da moje dijete sauga kad ćemo ionako još zasmetiti.
Priča mi i o školi u koju treba krenuti ove jeseni.
-Ja ću ti ići u onu novu školu kod KTC-a. Znaš onu novu koja se gradi.
Nabraja i prijatelje iz vrtića koji će zajedno s njim sjesti u školske klupe.
Pali Pepu Pig i gledamo djeda koji plovi na nekakvom brodu, pa brod potone i dođu na otok sa samo jednom kokosovom palmom.
-Što će oni sad jesti? Što bi ti jeo na pustom otoku? – pitam.
-Pa kokos. Kokosovo mlijeko ti je jako zdravo – kaže on.
U razgovor upada ispaćeni životni supatnik:
-Pa zar vi imate kokosovu palmu u vrtiću? – pita dok ga škaklja.
On se smije onim svojim srebrnim, zvončastim smijehom koji je toliko zarazan da se svi smijemo. Usput pokazuje i svijeću, koju je naučio raditi na gimnastici.

Uskoro moraju krenuti po najdražeg frajera koji je na treningu. Ljubim ga i govorim ono što uvijek ponavljam – volim te najviše na svijetu, uvijek to pamti. Stišće se uz mene i grli me svojim toplim ručicama.

Između ostalog, za to se najviše borim. Da još dugo grlim svoje najdraže frajere i gledam ih kako dosežu svoje snove.