Marketing
Što reći...
794 dana od potresa, centar Petrinje.
Mnogi će reći – evo je opet. Pa evo me opet, jer moram. Jer me užasava pomisao da u dvadeset i prvom stoljeću, nakon katastrofe koja nas je pogodila, centar grada i dalje izgleda jednako.
Ovdje u centru vrijeme je stalo. Tu, gdje bi trebala biti žila kucavica života, sve izgleda kao kulise za snimanje filma katastrofe. Uz dužno štovanje ministarstvu kulture i svim restauratorima, koliko godina još treba proći da se stvari pomaknu s mrtve točke? Da naša djeca mogu samostalno proći centrom? Ne govorimo o nekim sporednim uličicama, gospodo; ovo je strogi i najuži centar jednog grada. Možete li uopće pojmiti što znači hodati ovuda, možete li zamisliti svoje obitelji da svakodnevno gledaju ovakve slike? Možete li konačno učiniti nešto konkretno da se ovo izmijeni?
Reći ćete – pa radi se. Pa krenuti izbacivati brojke, od koji nam se svima povraća. Jer izbacivanje brojki neće izmijeniti činjenicu da se centrom i dalje kreće na vlastitu odgovornost.
Koliko je ljudi umrlo, koliko se ljudi razboljelo od nakupljenog stresa i tuge...I opet ostajemo tu. Kao poludjele ptice kojima je vihor uništio gnijezda, pa u očaju traže nova utočišta.
Silno sam umorna i tužna. Vodim svoju borbu i nisam prošla centrom grada sigurno četiri mjeseca. Danas sam prošla i pomilovala pogledom prazne izloge i svaku kuću, zaustavljenu u vremenskom procjepu od onog kobnog prosinačkog dana.
Hoće li i kada nekome pasti na pamet da konačno pomakne kazaljke i da vrijeme ponovo počne teći, zapljuskujući radošću barem našu djecu? Kako rekoh već toliko puta – samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.
Petrinja je jedini dom kojeg imamo.
Post je objavljen 05.03.2023. u 17:10 sati.