Slušam vatru kako pucketa u kaminu; to je valjda jedina prednost kamina pred centralnim grijanjem. Vani je hladno, a ti ležiš i zapravo i čuješ toplinu.
Popodne sam bila nervozna dok je onaj vjetar silovito puhao, pa sam pokušavala napraviti nešto korisno. Nisam baš bila nešto uspješna, imam osjećaj da mi je koža dva broja manja. Zateže, povremeno zapeče, pokušava se oporaviti od dvadeset i sedam zračenja koliko sam do sada primila. Dobro je to što sam odvalila dvadeset i pet velikih frakcija praćenih kemoterapijama; ovo što je preostalo trebalo bi biti puno podnošljivije. Obzirom da se koža buni, i dalje ne pokušavam čučnuti jer imam osjećaj da će se sve raspucati. Radim ono što mogu, koliko mogu. Razmišljam kako će biti dobro kad konačno koža zaboravi na sve što je izdržala i kad budem mogla normalno sjediti i kretati se, bez tog osjećaja da mi je sve tijesno.
Raduje me spoznaja da sitno brojim; ostalo ih je još sedam. Još me više raduje spoznaja da ću, kad se sve polako vrati na svoje mjesto, moći nastaviti dalje sa životom. Puno mudrija i svjesnija što trebam cijeniti i kakvo bogatstvo imam u svima onima koji su uz mene.
Još samo sedam, ljudi. A onda vraćanje na tvorničke postavke i odmor ratnika. I smijeh, puno smijeha. Duplo više nego do sada.
Ponavljam ono što sam jučer izrekla, i u to sam sigurna – demoni se najviše boje smijeha.
Post je objavljen 27.03.2023. u 21:27 sati.