Pet ( rusvaj )

Moj suzračnik postaje prava zvijezda čekaonice.

Danas se prvo čudom čudio da kaj ja delam tam prije njega ( da vam ne kažem da me više ne zove gospodična nego Rossovka ). Onda je konstatiro da moj crveni šos skroz ide uz rože na čizmama, uz dodatnu konstataciju da ne bi uopće skužil da nema na nosu one jače naočale koje je zabunom stavil.
E onda je krenula uvertira rusvaja. Naime bila mu je sila na vece, pa je otišo tamo gdje svaki car ide pješke i vratio se sav u panici.
-Slušajte Rossovka, pa u muškom veceu opće nema papira za brisat ruke. Kak bum ih sad obrisal?
Kreće zaplet; ja mu za vraga kažem da ima papira u ženskom veceu kraj lavaboa. On sav blažen kreće u ženski vece, na moj nagovor, po jebeni papir.
I ide veliko finale. Iz ženskog vecea čuje se nečuvena dreka; gospođa je ušla u vece, nije zaključala ni ona druga vrata, i onda ga je sastavila iznutra da kak ga nije sram, da jel on ne zna čitat, da šta hoće u ženskom veceu. On mrtav ladan veli – ne bojte se, ništa vam ja nemrem napravit, meni treba samo malo papira da si obrišem ruke.
Vraća se natrag, sjeda i veli meni:
-Pa ja sam sad skoro tam poginul. Jeste vi nju čuli? A lepo joj velim da mi samo treba malo papira. To je nečuveno da se sa trudnicom tak postupa.
Ja sam zadrvenila od smijanja. On sjeda i konstatira da kak se usuđujem smijat jer sam ga ja poslala u ženski vece. I onda krene po flašicu sa vodom i usput iščeprka iz ruksaka i papirnate maramice.
-Evo ti sad. Pa ispal sam bostonski davitelj, a ja u ruksaku imam papirnate. I više ne idem u vece, ni ženski ni muški.

Gospođa je dotle demonstrativno odmarširala hodnikom. Ja sam kroz smijeh rekla – sad je teren siguran.
-To ste mi rekli i prvi put. Više vam niš ne vjerujem, ni da je nebo plavo.

I kako da se čovjek ne smije, a sjedi u zgradi onkologije i čeka zračenje?
Pa blažena babica koja mu je pred osamdeset godina prerezala pupčanu vrpcu.