Nema prikladnog naslova za ovo

Ajme kakav dan, i koliko razočarenja u ljude, ako se uopće takvima mogu nazvati.

Još sam sinoć pročitala članak kako je šibenska obitelj pružila utočište petrinjskoj obitelji iza potresa, pa su eto poželjeli i ostati tamo, pa onda nisu plaćali stanarinu jer će - kao - retroaktivno platiti sve kad im nekakav fond odobri sredstva. Preživčana sam da sad sve prepričavam, sigurna sam da je već puno ljudi pročitalo članak objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Pa ako je istinito sve što se u članku navodi, želim reći samo ovo - toliki Petrinjci žive u oštećenim kućama i kontejnerima, toliki Petrinjci ne mogu izganjati ni uklanjanje po život opasnih objekata koji samo što ne padnu i ne ubiju nekog slučajnog prolaznika, toliki Petrinjci strepe za živote svoje djece jer hodaju među ruševinama i kolnikom putem do škole, a tamo neki levati koriste tuđu ljudskost i pljuju u lice svima nama? I zbog takvih svi pljuju po nama jer nas uglavnom trpaju u isti koš? PA KAKO VAS NIJE SRAM, BAREM MALO?

Kasnije pročitam da je netko - nevjerojatno, ali istinito - u našem prekrasnom parku, koji je inače zaštićeno dobro, prepilio stablo katalpe staro šezdeset godina. Pa ostanem bez riječi. Kome uopće može pasti na pamet takva svinjarija? Kako se usuđuje piljugati stablo, za Boga miloga, kako se barem ne boji da bi ga netko mogao vidjeti? Što je dobio tom devastacijom jedinog mjesta u gradu koje potres nije oštetio? PA KAKO GA NIJE SRAM, BAREM MALO?

A onda, kao najljepši šlag na torti, još pročitam objavu našeg vrlog državnog tajnika koji se bori za isporuku građevinskog materijala za sanaciju i obnovu 64 objekta u Livnu. Uz dužno štovanje Livnjacima, trebam li ja po dvjestopedesetosmi puta pisati da svako jutro hodam posred ceste kad idem na posao da me ne poklopi kakav zid, i da niti jedna kuća sa žutom naljepnicom nije niti blizu toga da se na njoj nešto sanira? ( Moja kuća će vjerojatno ostati među zadnjima, jer malo previše pružam jezičinu. I pružaću jezičinu i dalje, za moj grad, za sve njegove ljude i za svu našu djecu, jer zaslužuju živjeti normalnim životom ). PA KAKO VAS NIJE SRAM, BAREM MALO?

Pa zašto me ne pustite da na miru pišem svoje pričuljke?