29
četvrtak
rujan
2022
Filteruša
E sad da vidite kako ja izgledam ko filteruša.
Naime, ovo je rezultat jednog od onih testova "kako bi izgledali ko..." pa ubaciš svoju fotku i spegla te u par sekundi da te rođena majka ne bi prepoznala. Ovaj test se zvao, čini mi se - kako bi izgledali na plakatu il tako nešta. I sad me usporedite sa fotkamma na kojima sam ja onakva kakva jesam, nezapeglana i normalna. Ovo je neko drugi, ne ja.
Pa mi padnu na pamet sve te puste filteruše sa vojskom pratitelja koji sline nad fotkama koje nemaju veze sa vezom, a naročito ne sa onim ko ih objavljuje jer fotku propeglaju kroz dvadeset filtera i dobiju lice koje nikad u životu nisu vidjeli. I ne kužim šta im to treba? Koja je svrha sveg tog prokenjavanja?
Nedavno sam vidjela fotke mame modnog mačka. Pa žena izgleda ko filmska diva, nigdje bore, nigdje ni traga godinama; ko da upravo izlazi iz puberteta, samo sa savršenom frizurom i šljaštećim osmijehom za koji - da bi ga gledo - moraš imat masku za varenje.
Meni je to onak...skroz bezveze. Šta će mi fotke po kojima me ni poštar, ni familija, ni susjedi ne mogu prepoznat? Ma ni sama sebe ne mogu prepoznat, eto.
komentiraj (14) * ispiši * #
27
utorak
rujan
2022
Plastika - da ili ne?
O ukusima se ne raspravlja. To je općepoznata činjenica. Kako da mene, ko okorjelu obožavateljicu Erica Claptona, neko krene ubjeđivat da pod hitno zaokrenem na slušanje Jelene Karleuše? Veća je šansa da dobijem na eurodžekpotu nego da zaokrenem.
Ista je stvar i sa poimanjem ljepote. Legenda kaže da su nekoć živjele žene koje nisu fotke propuštale kroz deset filtera prije objavljivanja. Bile su takve kakvim ih je priroda stvorila i – nećete vjerovat – bile su pojam ljepote. Jedna od njih je slavna Brigitte Bardot, koja sutra slavi rođendan ( nećemo reć koji, dame se ne pita za godine ). Znači Brižitka bi stala pred kameru i to je bilo to, bez dorade, bez puno filozofije i bez noža. Pritom ne mislim na nož za rezat meso, mislim na kojekakve estetske zahvate za kojima posežu današnje instagramuše, posvuduše i forvarduše. Brižitki nož nit je trebo, nit ju je zanimalo da po njoj čeprkaju plastičari. Znala je kako izgleda, znala je da je kamera voli i to je bilo sasvim dovoljno da postane boginjom svoga vremena. Čak i najjače naflajbana izgledala je nenaflajbano.
Današnje samoprozvane boginje imaju puno više problema. Daj povećaj usta, dodaj još silikona u cicke, zategni ovo, rastegni ono. Više su pod narkozom nego budne jebote. Pa kad su budne brže se naflajbaj i fotkaj, pa još sve kroz filtere propusti, pa brže objavljuj dok te opet nije uspavalo za pridodat još malo silikona po strateškim mjestima. I za par godina eto te ko silikonski robokap, sve zategnuto do pred prsnuće i umjetno da ne može bit umjetnije. Boga pitaj kakav je osjećaj bit sva plastična. Ono, šta god dirneš nekakvi je plastičar utrpenjo u tebe, jer je to ko normalno tako izgledat.
I sad slijedi pitanje svih pitanja - čemu uopće stvorit od sebe glomaznu Barbiku? Osim naravno da te prati vojska obožavatelja na društvenim mrežama i da okreneš neke pare od te puste plastike? Usporedit prirodnu ljepotu sa plastičnjavom je nemoguće, ako zbog ničeg drugog onda zato šta je plastika neprobavljiva i nerazgradiva. I nikad ne znaš hoće se nešta rašerafit il otpast. Ne znam za vas, al ja biram Brigitte koja je od plastike možda koristila jedino najlonkesu za u dućan.
( fotke – Brigitte na Pinterestu i Karleuša u Kuriru u punom sjaju, pa vi birajte )
komentiraj (19) * ispiši * #
26
ponedjeljak
rujan
2022
Bez naslova
Već pet godina nisam odspavala noć u komadu. Sjajna posljedica preživljenog frontalnog sudara. Kreneš na posao i probudiš se usred noći u bolnici, a da ne znaš ni gdje si ni što te snašlo.
Samo, ja sam se probudila, kao i kolege sa kojima sam nastradala, našavši se u krivo vrijeme na krivom mjestu na cesti. Mlada mostarska obitelj nažalost nije imala tu sreću. Troje je smrtno stradalo, a trogodišnja djevojčica preživjela je stravu i ostala bez oca, majke i brata. Još uvijek je u životnoj opasnosti i ne zna da nikada više neće osjetiti majčin ili očev zagrljaj. Vraćali su se sa izleta kada ih je pokosila pijana ekipa u nabrijanim autima.
Čovjek ostane nijem pred tolikim bolom. Pred ugašenim životima koje više ništa ne može vratiti. Pred jezivom samoćom malene djevojčice koja tek treba saznati što je preživjela. Pred nezamislivom, nezemaljskom tugom sa kojom su suočeni ljudi koji su izgubili kćer, sina i unuka, i moraju ostati normalni zbog tog malenog bića koje se još bori za život.
Postoji li ikakav način da svi vi koji mortus pijani sjedate u svoje skupe, nabrijane aute shvatite da ste potencijalne ubojice na cesti? Da svojim divljanjem zauvijek nečije živote pretvorite u kovitlace boli? Da ubijate nedužne, nepoznate ljude jer vam je došlo da se pijani utrkujete? PA DOKLE VIŠE? Koliko još ljudi treba biti ubijeno da se drakonski povećaju kazne za ubojice, i to pijane ubojice?
Najstrašnija je spoznaja da nedužne mlade ljude više ništa ne može vratiti njihovim obiteljima. Još je tragičnija i strašnija spoznaja da će – obzirom na količinu novca kojom se raspolaže ( ima se – može se ) – ubojice dobiti neke simbolične kazne i nastaviti dalje sa svojim bijednim životima, u kojima je jedino mjerilo novac kojim svima mašu ispred nosa. On ih čini besmrtnima, što li?
Neka se širom otvore nebesa i izliju milost na neutješne obitelji kojima su iščupana srca. Neka mirno snivaju u vječnosti mladi ljudi koji će svoju kćer i sestricu čuvati i grliti iz oku nevidljive dimenzije.
( photo by Pinterest )
komentiraj (14) * ispiši * #
25
nedjelja
rujan
2022
Samo ih pustite da ostvare snove
Ako vi niste imali mogućnost zakoračiti u ostvarenje snova, onda barem dopustite svojoj djeci da rašire krila i vinu se putem koji su odabrali. Ponekad će putem možda posrnuti ili pasti; za takve situacije uvijek imaju vas, kao sigurnu luku i utočište. Moraju znati da imaju vašu podršku, kuda god ih život povede.
Farrokh Bulsara vjerojatno ni sam nije slutio što će mu donijeti selidba njegove obitelji iz Indije u Veliku Britaniju kada je imao 18 godina. Upisao je studij za umjetnost i grafički dizajn, ali je upoznao i Bryana Maya i Rogera Taylora koji su svirali u bendu Smile i ostali bez pjevača. On im se pridružio, promijenio ime u Freddie Mercury...ostalo je povijest. Kada je u bend ušao i basist John Deacon, nastala je jedna od najslavnijih grupa svih vremena – Queen. Rasponom glasa od četiri oktave Freddie je mogao raspuhati sve tadašnje rock pjevače. Imao je puno teških trenutaka, jer slava donese i puno loših stvari, ali za mene je Freddie jedan od najboljih muških vokala svih vremena.
Queen sam otkrila vrlo rano. Moj je brat, između ostalih brojnih rock albuma, imao i album „A night at the opera“. Preda mnom se otvorio jedan potpuno drugačiji glazbeni svijet; cijeli album je fantastičan, ali Bohemian Rhapsody...e to obori s nogu. Mene je oborilo vrlo rano, sa nekih desetak ili jedanaest godina jer sam koristila svaku prigodu da preslušavam puste albume u bratovoj sobi, pogotovo kad je otišao u vojsku pa mi je gramofon bio na raspolaganju kad poželim.
Imala sam i privilegiju odslušati cijeli Live Aid, 13. srpnja 1985. Koncert koji je istovremeno održan na Wembleyu u Londonu i stadionu JFK u Philadelphiji. Mama je već bila bolesna i nalazila se na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama, pa sam razvrnula naš crnobijeli tv na najjače i odgledala cijeli koncert. Najviše me zanimao Eric Clapton, koji je svirao u Philadelphiji, ali ono što je napravila grupa Queen na Wembleyu ostaće zapamćeno za sva vremena. Kako su to sjajno napisali brojni novinari – dečki su naprosto ukrali show svim ostalim izvođačima tog srpanjskog dana. Sto tisuća ljudi na Wembleyu disalo je zajedno s njima, pogotovo sa Freddiejem koji je dao sve od sebe da dodatno podigne ionako sjajnu atmosferu.
Ja nisam uspjela ostvariti svoje snove. Htjela sam završiti jezike i baviti se prevođenjem; životne okolnosti posložile su mi se tako da su moji snovi ostali po strani, nedosanjani i neispunjeni, objektivno nije bilo načina da ih ispunim.
Ali zato silno želim da moji najdraži frajeri ispune svoje snove, i dok budem živa dizaću visoko njihove snove, poput šarenih balona. Da mi budu radosni i nasmijani.
( fotke – Wikipedia i Far Out Magazine )
komentiraj (14) * ispiši * #
24
subota
rujan
2022
Ko čeka, taj se načeka
Kak se vi ponašate kad morate čekat? Šta ja znam, kod doktora, u dućanu, da vas neko nazove, da neko dođe?
Ja sam urođeno nestrpljiva. Trebala sam se rodit u veljači, a ja stigla tri tjedna ranije, usred siječnja ( dobro, to je mama možda malo kriva, bijele koke s neba pale, cijelo Brezje zatrpale, a ona s trbuhom do zuba poletila čistit pa subito u roku par sati završila u rodilištu; a možda sam i ja nadrla van sama po sebi, jer mi se nije više dalo čekat ). Pa kad ja moram nešta čekat...to je neviđeni spektakl.
Recimo kod doktora, kad me naruči pa kad dođem kaže – sjednite malo i pričekajte, pa ih uđe unutra četrnajst prek reda a ja ko još uvijek čekam, jer će se valjda kad uđem unutra ukazat onaj zgodni doktor iz „Uvoda u anatomiju“ šta ga glumi Patrick Dempsey pa će me on pregledat ? ( Za to ima načina – kupiš s vremena na vrrijeme neku čokoladu pa ih uđe svega deset prek reda. Za nać unutra Patricka nema načina, barem ga ja nisam uspjela smislit. )
Il kad čekaš u mesnici, pa se nađe pametnjaković koji ko ne zna da je red s one strane gdje ti stojiš i kupi baš onaj komad mesa koji je tebi zapeo za oko; na to sam l u d a. Pa još ak je mesaru tak svjedno pa kaže – mesa ko drva, šta se pjenite, evo saću ja nać nešta šta još niko nije kupio i sedam jezika govori dok se peče...to obično rezultira verbalnim deliktom na rubu incidenta i dovede do toga da više tu ne kupujem meso.
Zgodne su i situacije kad čekaš da te neko nazove, pa lomiš vrat prek namještaja svaki put kad jebeni telefon cvrkne misleć da je to taj bitni poziv il poruka, a ono drek na klipi, zove frendica da ti ispriča kak je bila na mamografiji i kak se posvađala s mužem jer nije htio jest sataraš za večeru ( o tom načekivanju poziva sam već pisala pod kodnim nazivom „U iščekivanju“, gdje su dubiozno opisane traume kad zovu svi, samo ne onaj ko treba ).
Il kad neko treba doć pa ga se čeka ko papu...majko mila. Jedna frendica je imala taj modus operandi; javi se i kaže – eto me za deset minuta, stavi kavu. Pa skuvam kavu, popijem svoju šalicu, popijem njenu šalicu, speglam ttri mašine veša, dovršim ručak, jedem, prilegnem i zakunjam, kad eto nje za jedno tri sata, pita – pa jel ti još kavu nisi skuvala? E ta je žena dočekala ne znam ni broj novih godina u autu, na putu za doček nove, jer se uvijek pojavio neki problem dok ona stigne. Zbog nje je vjerojatno izmislilo reprizu dočeka.
Išla sam malo kopat ima li kakvih citata o čekanju / strpljenju, pa vidim da je hrpa vrlo umnih ljudi preporučivala strpljenje. Recimo, veliki Tolstoj napisao je : „Od svih ratnika najjača su dva: vrijeme i strpljenje“ ( pa zato su njegovi romani imali po šest iljada osamsto strana, dok dođeš do kraja zaboraviš šta si kreno čitat ). Il naprimjer Saadi: „Imaj strpljenja. Sve stvari su teške prije nego postanu lake“ ( živ mi bio; čekaj pa čekaj pa još malo čekaj, pa se probudiš sa osamdesetosam godina i skužiš da još uvijek čekaš, al si zaboravio šta i gdje ti je proteza ). Pa planetarno poznati stihovi Konstantina Simonova: „Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo“ (e pa kad bi mogla, pitala bi ga u četri oka šta mu to točno znači i jel nije mogo napisat recimo – dolazim dok još nisi ni pomislila, jebalo ga dugo čekanje ). Desanku Maksimović neću ni spominjat: „Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva“ ( ja nisam skroz sigurna jel njoj bilo dobro dok je to pisala; znate ono – sviđaš mi se al nemoj mi prilazit jer si mi napetiji dok čekam da mi se smiluješ, ma prestrašno ).
Šta sam htjela reć? Da ne volim čekat, iako ponekad rezultat čekanja zna bit fenomenalan. Znači da su ovi pametnjakovići ipak bili u pravu. E to tek ne volim.
komentiraj (11) * ispiši * #
23
petak
rujan
2022
Hešteg samolijepi
Manji najdraži frajer ima punu sobu plišanaca. Voli dijete plišance i gotovo.
Pa me nedavno, onako izdaleka, pita:
-Ideš li ti kupovati u Kaufland?
-Ne idem, Kaufland ima samo u Sisku. ( Znam ja zašto pita; skupljaju se naljepnice pa se kupuju plišanci – stabla. )
On sliježe ramenima i uz uzdah kaže:
-Onda ništa, ne možeš mi pomoći. Tamo ti se prodaju krasni plišanci, samo moraš skupljati naljepnice i onda kupiš plišanca – stablo.
Ali zato mogu pomoći u mom, kvartovskom dućanu. I tamo udarilo sa skupljanjem naljepnica, za drugu felu plišanaca. Ovdje su životinje u igri. Rajske dveri su mu se otvorile kad su me dovezli pred kvartovski dućan i kad je na vratima ugledao ogromni plakat sa životinjama.
-Pa kad već ovdje kupuješ, hoćeš li mi tu skupljati naljepnice za plišance?
-Naravno da hoću, ništa ne brini.
Daje mi pusu dok izlazim iz auta, već kreću, ali se spušta prozor i on me zove natrag:
-Nemoj zaboraviti uzeti onaj mali album da možeš lijepiti naljepnice, molim te.
I tako ja sad skupljam naljepnice. Nema mi veće sreće nego kad neko prije mene u redu neće naljepnice, pa ja uz šljašteći osmijeh mogu reći – evo ako vi ne skupljate, mogu li ja uzeti vaše? Pa nekad malo i zapričavam blagajnicu, ne bi li odrapila koju naljepnicu više. Jer manji najdraži frajer svaki put kad nazove pita – koliko ti još fali naljepnica?
Jučer je kupljen prvi kojeg je odabrao, zove se Miki i ima mornarsku majicu. Već je kod njega u sobi.
Uz pusu ide i upozorenje – nemoj zaboraviti uzeti onaj mali album da možeš dalje lijepiti naljepnice, molim te.
I kako da ga odbijem, kako?
komentiraj (23) * ispiši * #
22
četvrtak
rujan
2022
Stop nasilju nad ženama
Najteže je bol okovati šutnjom i nositi ga sama, u tišini, bez glasa. Ne dopustiti mu da izađe iz zidova i tijela i misli poput krika. Ne dopustiti da drugi ljudi znaju za njega. Okovati ga mrtvačkom tišinom, u nadi da će nekim čudom nestati sa novim jutrom.
Nije to samo stravična bol pretučenog tijela i modrica. Mnogo je vrlo ružnih načina za nanošenje boli. Ponekad riječi mogu zaboliti gore od najtežih udaraca. Većina žena žrtava nasilja ne progovara o tome što proživljavaju; neke iz srama, neke iz straha. Razlozi šutnje nisu ni bitni, bitne su njene posljedice, koje mogu dovesti do najekstremnijih i najjezivijih poteza zlostavljača.
Jedan od takvih desio se nažalost baš u Petrinji u ožujku 2005. Tri su žene ubijene jer je zlostavljač čuo glasove koji su mu govorili da je to jedini način da riješi svoj problem. Tri su obitelji zauvijek zavijene u crno jer se nije iznašao način da ga se zaustavi na vrijeme.
Zato vi hrabre, izubijane i premlaćivane, vrijeđane i ponižavane, izložene bilo kakvom obliku nasilja rastvorite okove svog bola. Progovorite o njemu. Potražite pomoć i zaštitu. Druga je tema koliko i kako će vam pomoć i zaštita biti pružene, ali nemojte šutjeti. Šutnja je znak da ste spremne i voljne nositi svoj bol sve dok ne dođe trenutak da se bol pretvori u užasan kraj. Dok god šutite, nikakva je vjerojatnost da će vaš hod po mukama prestati.
Kada smognete hrabrosti i pustite glas, ipak postoji kakva - takva vjerojatnost da će zlo biti zaustavljeno i da će ožiljci vrlo polagano početi nestajati, sve dok se potpuno ne povuku.
22. rujna nacionalni je dan borbe protiv nasilja nad ženama. Pomozimo onima koje prolaze taj pakao, pa makar to bilo i lijepom riječju i utjehom ako ne možemo učiniti više.
( napisano 2018. za sve žene žrtve nasilja )
komentiraj (17) * ispiši * #
21
srijeda
rujan
2022
E sad malo ja o pogrebu
Sad kad su svi završili sa komentarima oko ispraćaja kraljice Elizabete, e sad ću ja ispisati kraći ekspoze oko svega što se dešavalo.
Uz dužno štovanje onima koji su neumorno tvrdili da je to sve pretjerano, prenapuhano, svakakvonekakvo – zaboravljate da je riječ o posljednjem ispraćaju okrunjene glave. Što su trebali, po vašem mišljenju? Zakopati je odmah tu večer u Balmoralu? Pa postoji protokol koji svaka država ima za te situacije, i sve što se dešavalo dio je protokola. A ako mislite da je ovo prenapuhano, odite u Beč i pogledajte grobnicu Marije Terezije; to nije grobnica nego stan od trideset kvadrata. Svi drugi Habsburgovci počivaju u olovnim lijesovima, ali Marija Terezija iz nekog razloga ima vrlo raskošno posljednje počivalište. ( Kakav je bio pogreb ne znam, nisam još bila živa i nije bilo prijenosa ).
Mene su fascinirali časnici Kraljevske mornarice koji vuku lafet. Na pogrebu kraljice Viktorije 1901. konji su se uznemirili i pošlo je po zlu, pa nije bilo druge nego odvesti konje i mornarica je preuzela stvar u svoje ruke. Od tada je tradicija da oni isprate monarha vukući lafet sa njegovim ovozemaljskim ostacima, i ne samo monarha – i Winston Churchill je imao takav ispraćaj. Za Winstonove ne znam, ali ovi su bili savršeni. Kako je to dobro rekla Hana Konsa, izgledali su i nježno i snažno prateći svoju vladaricu na posljednji počinak.
Oduševio me David Beckham. Čovjek koji je mogao iskopati neku žnoru da se samo pojavi tamo i pokloni se kraljici koju je susreo nekoliko puta i koja ga je odlikovala. Nije htio; došao je pred Westminster Hall u dva ujutro i čekao sa ostalim ljudima u redu dvanaest sati da bi dobio priliku stati tih nekoliko sekundi i oprostiti se od nje. Izjavio je da nije htio drugačije nego čekati, jer bi njegovom djedu bilo strašno da je postupio drugačije. ( Ja recimo odmah zamišljam naše selebritije kako zivkaju okolo i traže nekog da ih progura mimo protokola; pa ko bi stajao u redu dvanaest sati, halo? David Beckham, eto tko. )
Malena princeza Charlotte osvojila je sva srca. Prvo je bratu objašnjavala da se mora nakloniti kada povorka bude prolazila pored njih, i dva puta mu je ponavljala jer je kao nije dobro razumio. Kasnije se rasplakala; malene princeze ne mogu kontrolirati osjećaje kao one odrasle. Svi zaboravljamo da se njih cijelo vrijeme priprema za život dijametralno suprotan onome koji mi živimo.
I za kraj, tuga sada već kralja Charlesa na samom završetku pogreba. Njegovo je lice bilo prepuno tuge koju nije mogao sakriti. On u kripti nije ostavio kraljicu, nego majku. Koliko god godina imao, što god bio u životu, kad izgubiš majku teško je ne pokazati kako ti je pri srcu.
Sve u svemu, Lilibet je na posljednji počinak ispraćena dostojanstveno i sa puno ljubavi. Zaslužila je to nakon sedamdeset godina, koliko je služila svojoj zemlji.
( fotke – iz britanskog tiska )
komentiraj (23) * ispiši * #
20
utorak
rujan
2022
Nema prikladnog naslova za ovo
Ajme kakav dan, i koliko razočarenja u ljude, ako se uopće takvima mogu nazvati.
Još sam sinoć pročitala članak kako je šibenska obitelj pružila utočište petrinjskoj obitelji iza potresa, pa su eto poželjeli i ostati tamo, pa onda nisu plaćali stanarinu jer će - kao - retroaktivno platiti sve kad im nekakav fond odobri sredstva. Preživčana sam da sad sve prepričavam, sigurna sam da je već puno ljudi pročitalo članak objavljen u Slobodnoj Dalmaciji. Pa ako je istinito sve što se u članku navodi, želim reći samo ovo - toliki Petrinjci žive u oštećenim kućama i kontejnerima, toliki Petrinjci ne mogu izganjati ni uklanjanje po život opasnih objekata koji samo što ne padnu i ne ubiju nekog slučajnog prolaznika, toliki Petrinjci strepe za živote svoje djece jer hodaju među ruševinama i kolnikom putem do škole, a tamo neki levati koriste tuđu ljudskost i pljuju u lice svima nama? I zbog takvih svi pljuju po nama jer nas uglavnom trpaju u isti koš? PA KAKO VAS NIJE SRAM, BAREM MALO?
Kasnije pročitam da je netko - nevjerojatno, ali istinito - u našem prekrasnom parku, koji je inače zaštićeno dobro, prepilio stablo katalpe staro šezdeset godina. Pa ostanem bez riječi. Kome uopće može pasti na pamet takva svinjarija? Kako se usuđuje piljugati stablo, za Boga miloga, kako se barem ne boji da bi ga netko mogao vidjeti? Što je dobio tom devastacijom jedinog mjesta u gradu koje potres nije oštetio? PA KAKO GA NIJE SRAM, BAREM MALO?
A onda, kao najljepši šlag na torti, još pročitam objavu našeg vrlog državnog tajnika koji se bori za isporuku građevinskog materijala za sanaciju i obnovu 64 objekta u Livnu. Uz dužno štovanje Livnjacima, trebam li ja po dvjestopedesetosmi puta pisati da svako jutro hodam posred ceste kad idem na posao da me ne poklopi kakav zid, i da niti jedna kuća sa žutom naljepnicom nije niti blizu toga da se na njoj nešto sanira? ( Moja kuća će vjerojatno ostati među zadnjima, jer malo previše pružam jezičinu. I pružaću jezičinu i dalje, za moj grad, za sve njegove ljude i za svu našu djecu, jer zaslužuju živjeti normalnim životom ). PA KAKO VAS NIJE SRAM, BAREM MALO?
Pa zašto me ne pustite da na miru pišem svoje pričuljke?
komentiraj (2) * ispiši * #
19
ponedjeljak
rujan
2022
Pa šta mi je sa očima...
Ja pod hitno moram napravit dvije stvari – promijenit dioptriju i počet pit ginko forte.
Naime, čula sam se jučer sa frendicom i komentiramo film koji je u subotu bio na jednom od rtl kanala, nebitno na kojem. Sjajna glumačka ekipa i urnebesna priča o četri sredovječne žene koje su dugogodišnje frendice i pročitaju „50 nijansi sive“ pa im se sve nešta uskomeša u životima. Prva se ponovo spetlja sa tipom s kojim je mutila prije četrdeset godina. Druga napravi profil na nekoj od mreža za upoznavanje zaljubljenih srdaca. Treća pokušava probudit ugašenu strast sa svojim mužem koji samo ruje po garaži. A četvrta je friška udovica koja upoznaje pilota i van sebe je jer joj je zavrtio mozak naopako.
Dalje je bitan samo pilot. Jer nas dvije dalje komentiramo da kako je pilot dobar ko dobar dan, liječi očobolju iako ima nekih kvrga na leđima, i ja konstatiram da me strašno podsjeća na Andya Garciju na kojeg sam strašno slaba, još od vremena kad je u jednom od nastavaka „Kuma“, sa kuhinjskom krpom preko ramena, mijesio njoke.
I ne da meni danas vrag mira, idem ja vidjet ko glumi pilota, pa da prekopam za još kojim filmom u kojem glumi. Ono, da malo riješim očobolju. I ajde sad probajte pogodit ko glumi pilota? Andy Garcia, da ko drugi. Ja ostala ko začuđeni svatovi. Pa da ja nisam prepoznala čovjeka koji mijesi njoke, halo?! Sa krpom preko ramena?! Pa šta mi je sa očima i glavom, jebote?! Sutra ujutro prije posla idem u apoteku po ginko forte i jaču dioptriju. Pa to je nedopustivo, jer ja stalno mislim da mi mozak radi ko kompjuter.
A kad smo već kod njoka...sjećate se možda da sam slagala jelovnik za Balibega? E ovome bi složila jelovnik da bi me na rukama nosio do kraja života ( mislim ko osobnu kuvaricu, naravno ). Za početak – goveđa juha sa grisknedlima, onima koje samo dodirneš žlicom i ona klizne kroz tu bijelu divotu ko kroz puding. Dalje – juneći šnicli koji se sa jedne strane namažu senfom i brašnom, prepeku se kratko, pa u masnoću ide češnjak, papar, lovorov list i po želji vezica peršina da samo pusti miris pa ide van; dobijete nezemaljski dobar umak jer se sve to krčka na laganoj vatri dok meso ne omekša. Prilog su naravno njoki, najbolje se sljube sa baršunastim umakom. Salata – po mogućnosti cikla, da zasere sježnobijelu košulju pa da moram ić to zlo namakat u lavoru ( košulju, ne jelo ). I za desert cvećnknedli ( za neupućene – knedli sa šljivama, sa finim domaćim vrhnjem i zlaćanim preprženim prezlom, onako kak se jedu u Brezju, plus naravno šećer i cimet ).
Pa da vidiš kako se pakiraju torbe za kretanje u šparetskom prostoru, tamo negdje po holivudskim brdima. ( A da proba pileći paprikaš...dobro, to kad vidim gdje je šta tamo u kuhinji jer za to treba isto puno suđa - daske, zdjele, ranjgle, sto čudesa. )
( fotke – Andy u „Kumu“ by Pinterest, i ova druga gdje ga nisam prepoznala jer nisam bila svjesna da trebam pit ginko forte by Vulture )
komentiraj (17) * ispiši * #
18
nedjelja
rujan
2022
Jel i vi krivo sušite veš?
E pa sad mogu reć da sam sve pročitala o sušenju posteljine šta treba znat.
Jel možete vi vjerovat da se i o tome piše? Ko ne vjeruje, brzo guglat. Ja sam ničim izazvana naletila na članak na fejsbuku i ostala frapirana savjetima.
Znači, stručnjakinja za čišćenje veli - citiram – da nek operete posteljinu ujutro i ostavite da se plahte osuše dok je dana prije nego što ih strpate navečer u ormar. U startu oštar savjet; a šta bi trebali, mokre plahte i šlifere stavljat u ormar valjda? Ono, čisto je a osušiće se nekad, prije il kasnije ( ako u međuvremenu ne popljesnivi kod onih koji unatoč mudrom savjetu ne stave suvu posteljinu u ormar ).
Dalje veli – čim završi pranje izvadite plahte i dobro ih protresite da se smanji gužvanje. Da ne povjeruješ. Ja sam sigurna da za početak oprani veš držite u vešmašini dva do tri dana, da se dobro usmrdi i izgužva., pa onda s njim na štrik. Pardon, ne na štrik, jer dalje kaže – ako sušite veš u zatvorenom prostoru prebacite plahte preko ograde tak da možete iskoristit cijelu dužinu stubišta. Kojeg stubišta, jebote, pa ko još veš suši na ogradi od stubišta?! To mu valjda dođe da oni koji žive u zgradama presvuku krevet pa operu posteljinu i natakrče je po stubištu, a onda vrebaju ko šojkule da se susjedi ne hvataju za rukohvat. Pa neće ti se keljit rukama po friško opranoj i prostrtoj posteljini. I šta ćemo mi u kućama koji nemamo stubište, to vas ja pitam? Jer sušenje na štriku, na balkonu niko ne spominje.
A idući savjet mi je najjači. Kaže – iskoristite karniše od zavjesa il vrata za sušenje, al prvo ih očistite od prašine. I onda to sve natandrljaš po karnišama i vratima, pa neko dođe na kavu il očitat sat od struje. Dok se kroz krevetninu probije kud treba, mora past barem jedna plahta il šlifer, pa po mogućnosti još da se skrnjada i krvno strada jer ti sušiš veš po vratima i karnišama.
I čitam ja to, pa sve ne vjerujem šta čitam. Pa ja cijeli život krivo sušim posteljinu, čeperim je po štriku i skupljam kvačice kojekuda. A ne znam se sjetit da to sve nabacam po vratima, il da prenesem kod susjede koja ima ogradu na stubištu.
( ko ne vjeruje, članak se zove „Cijelo vrijeme pogrešno sušite posteljinu, stručnjaci otkrili kako je ispravno“; ja se evo još dobivam od šoka )
komentiraj (21) * ispiši * #
17
subota
rujan
2022
Treba slijediti snove
Riley B. King jedan je od onih ljudi koji te svojom životnom pričom ponukaju da se zapitaš koliko vrijedi vjerovati u svoje snove.
Rođen 16. rujna 1925. u delti Mississippija, u obitelji berača pamuka, i sam je brao pamuk za bijednih 15 centi po satu. Slušajući onaj čisti, nepatvoreni blues koji je nastajao u delti, istkan od ljudske muke i patnje, sanjao je o tome da postane veliki glazbenik.
Majka mu je umrla kada je imao samo devet godina. U jednom je intervjuu izjavio kako bi dao sve novce koje je zaradio za samo jednu majčinu fotografiju. Odrastao je u vrijeme kada je fotografija bila luksuz za berače pamuka, i sliku majke mogao je nositi tek u sjećanjima.
Prvu gitaru nabavio je sa 12 godina i sam je učio svirati. Svirajući na ulicama Indianole počeo je zarađivati dvostruko više nego berući pamuk. Ostalo je povijest; od siromašnog dječaka koji je brao pamuk da preživi postao je kralj bluesa, jedan od najvećih gitarista koji su hodali zemljom.
Ne morate voljeti blues da biste shvatili kako je BB King uspio jer je vjerovao u svoje snove. I dosegao ih je, možda čak i više nego što je i sam vjerovao. Baš kao što je jednom izjavio, njegovi su prsti bili produžetak njegove duše, i to je naprosto dotaklo svijet koji ga je okruživao. Svojom je izvedbom bluesa grlio duše drugih ljudi. Rijetki to mogu.
Zato ne odustajte od svojih snova, koliko god vam se činili nedohvatljivi ili suludi. Tko zna čime sve vi možete dotaknuti svijet oko sebe.
Budite poput djeteta delte Mississippija koje je dosegnulo zvijezde svojom glazbom.
( fotka – BB King i Eric Clapton, naslovnica albuma „Riding with the King“ )
komentiraj (4) * ispiši * #
16
petak
rujan
2022
Slivna vodo, tako ti mladine...
Misterij svrhe plaćanja slivnih voda mogli bi ubrojit u paranormalne pojave, ko recimo susrete sa božemesačuvaj vampirima il vanzemaljcima.
Jer slivne vode se uredno naplaćuju, šta da radiš kad uplatnice stižu a nisi pernat ko ovi šta imaju šparne dede maslinare pa da platiš na hrpi kad dođe opomena pred tužbu. I sve je dobro, i sve je za pet dok se ne slikači sa neba sto litara kiše po metru kvadratnom. Jer kad se slikači...to šahte izbijaju vrutke, to šiba voda na sve strane. Ja recimo u tim situacijama uvijek izlazim prvo leđima iz dvorišta, ako naleti neki divljak s autom u lokvetinu bolje da mi baci ajnšpric po leđima nego po prednjoj strani. Dalje kroz ulicu ima pred par kuća omanje jezero, sve ti dođe da metneš kariranu dekicu i praviš se da si na pikniku recimo na Bledu. Samo sad imamo i novu regulaciju prometa pa Brezjem nammlave kamioni, autobusi, nema šta ne mlavi, i nije baš apetitlih da ti kamion pun klada sjebe dekicu i sendvićke.
Jutros sve pliva, srećom imam marte pa gazim kroz vodu bez bojazni da ću smočit noge. Kišobran malo nad glavom, malo pred sebe ako je baš velika lokva da te ne zalije neki Šumaher. Park pun vode, ma sve puno vode. Točno bi trebalo imat peraje na nogama. Na busnoj kod suda ne da je lokva, nego Marijanska brazda na cesti.
Pa to sve gledaš i naglo ti se budi spoznaja - pa mi slivne vode plaćamo da nam se sva ta pusta kišurina sljeva u dvorišta i da nam ulicama teku Nijagarini slapovi kad baš jako pada, da zašto bi ih drugo plaćali. Jedino šta kad dođe do takvih šokovitih situacija niko ne zna ko je odgovoran i ko bi trebo vodit brigu o tome da se čiste odvodni kanali i takve gluposti. Svi upiru prstom u nekog drugog i daju izjave tipa – mi s tim nemamo ništa, nije u našoj ingerenciji. Ko da smo mi obični građani retardirani pa mislimo da se ingerencija jede sa kobasicama umjesto senfa.
Al zato su Hrvatske vode izdale upozorenje da Gorskom kotaru prijeti totalni potop – ceste su poplavljene, ljudima u kuće ulazi voda, vodostaj Kupe raste neslućenom brzinom. Kad ta bujica dolamazdra do nas...a najavljuju i za noćas i za sutra još vodurine sa nebesa. Biće dobro ako nasip izdrži.
Pa hvala im šta su nam još dodatno otvorili oči. Nije za ovo plivanje nimalo krivo neodržavanje odvodnih kanala i svega ostalog – kriv je Gorski kotar jer nemre stavit pod kontrolu Kupu koja se usuđuje rast od to nešta kišice šta je palo.
Ajme kakvi su to divni ljudi, još jedino da nam pojasne ko treba rješavat slivne i oborinske vode.
komentiraj (16) * ispiši * #
13
utorak
rujan
2022
Muke po šalteru
Često me ljudi pitaju – pa kak samo smisliš sve te pričuljke? Odgovor je uvijek isti – nemam šta smislit, sve ono šta pišem je nastalo prema istinitim događajima.
Pa recimo kad bakutaner od sedamdesetpet godina ide promijenit ličnu kartu ( to je njen izraz, koristi ga jer je prestara i ima previše kilometara u nogama da bi u svrhu pravilnog izražavanja mijenjala način govora ) onda to ide otprilike ovako.
1.čeka zadnji dan kad joj ističe osobna, jer šta će ić ranije kad joj vrijedi do 13. rujna 2022.
2.dan ranije pakira u tašku sve potrebno za ić u Sisak – mali ručnik i jastuk ( da može sjest dok čeka, na betonu se ne sjedi ), sve dokumente, tablete, papirnate maramice, flašicu s vodom
3.ustaje u pola četri ujutro da na miru popije kavu, doručkuje i spoha piletinu koja se obavezno nosi kad se ide nekud a ne zna se kolko će se zadržat ( zašto u pola četri – pa da sve obavi na vrijeme i bude među prvima na redu na šalteru, eto zato )
4.iako je sve obavila na vrijeme i stiže par minuta prije sedam pred policiju – tamo je već lijepa hrpa ljudi; alarmira starog obiteljskog prijatelja, koji živi u blizini, da šta prije dođe ako bude šta trebalo zbavljat
5.obiteljski prijatelj ubrzo stiže i rentgenskim vidom u redu ispred uočava neku ljepojku u ljubičastoj opravi, zbog koje mu se remeti lučenje šećera ( prema tvrdnjama bakutanera, izgledala je ko isklesana, a kad bakutaner to kaže onda moraš povjerovat )
6.bakutaner sjeda na svoje podmetače koje je dan ranije spakirala i kak se pomiče red pomiče se i ona, i obiteljski prijatelj koji ko kobac vreba kud će ova u ljubičastoj opravi
7.konačno dolazi na red i ispostavi se da treba još nešta uplatit u banci; obiteljski prijatelj ostaje čuvat red a ona šiba u banku uplatit to šta već treba
8.vraća se sa uplatnicom, obiteljski prijatelj ide malo prileć u rođeni stan da smiri napadaje tjeskobe od ove u ljubičastoj opravi i šećera koji divlja, a bakutaner staje u red na čuvano mjesto
9.obiteljski prijatelj se vraća; e sad bakutaner ide malo pojest pohane piletine i prileć jer više nemre ni sjedit ni stajat, i navodno je čak malo uspjela i zadrijemat kad ju je nazvo da treba njen oib ( srećom se sjetila da je oib na zdravstvenoj, al se svejedno digla i vratila u policiju )
10.obiteljski prijatelj preuzima pohanu piletinu i opet ide prileć, jebiga ima i on kvrga na leđima i šećer koji divlja usljed ljubičaste oprave
11.bakutaner je konačno na šalteru i otvaraju joj se rajske dveri; službenica je pita – pazi sad – za koje oružje trebate dozvolu. a ona mrtva ladna odgovara – za minobacač. službenica kroz smijeh pita na koliko dugo, ona veli – do kraja života. ( ispostavlja se da na jednom šalteru baviš i osobne i oružje, pa sad biraj šta ti treba )
12.obiteljski prijatelj dovozi bakutanera kući; ona je nadrndana jer je preumorna za otapat kištru, čekanje joj poremetilo planove za kištru i ribanje jabuka
13.prepričava paranormalno iskustvo sa čekanja i načekivanja, pa onda kaže – šta će tek bit za godinu dana kad budem išla mijenjat vozačku
( da šta će bit – dobiće na trajno korištenje barem neko manje borbeno vozilo, ako je kod mijenjanja osobne tražila minobacač, eto šta će bit )
komentiraj (18) * ispiši * #
12
ponedjeljak
rujan
2022
Ekspoze o štucanju
Šta ono kažu, kad štucaš da te neko spominje il trača, tako nešta? E pa ko god je da je, sit se napričo jer sam jedva prestala štucat.
Mislim, kako je počelo tak je i prestalo, al baš ide na živce. Taman misliš da je prestalo, pa štucneš da se cijela sjedeća garnitura strese. Pa tako jedno tristo puta. Ja obično posežem za metodom prestanka disanja na nekoliko sekundi, i onda polako krenem izdahnut pa štucnem da se momentalno zagrcnem. I počne mi to al strašno ić na živce, i šta se vise trudim polagano izdahnut zadržani zrak to jače štucam. Prestrašno.
Ajde srećom se živi u moderno doba pa možeš proguglat štokakve savjete, za koje se ona počneš pitat ko ih je uopće takve dubokoumne složio.
Jer već prvi kaže šta – zadržite dah šta duže možete. Pa to znam i sama, jedino još nisam uspjela izdržat bez zraka pet minuta. Nije da neću – ne mogu. A to bi mi garant pomoglo, nije moguće štucat kad se onesvijestiš od nedostatka kisika. Valjda. A i ako je moguće, onesviješten si pa te ne živcira.
Dalje kaže – brzo ispijte veliku čašu vode. Eto letim. Taman mi fali litra vode u ustima i na putu prema želucu kad štucnem, tako da se još počnem i davit. Da ostanem i bez ono malo zraka šta imam jer istovremeno ločem i štucam.
Pa ide još bolji savjet – grgljajte vodu. Pa jebem ih u savjete Znači štucaš i još trebaš zabacit glavu i grgljat vodu; to je najbolji put za udavit sam sebe, a sve zato jer je tamo neko napiso da ako grgljate vodu prestaćete štucat. E pa nećete, bićete sretni ako ostanete živi.
Ovaj mi je najjači – nek vas neko snažno povuče za jezik. Da mi je znat šta troši taj šta je piso o štucanju, pa da i ja popijem i steknem savjetodavnu funkciju. Kud ćeš me povlačit za jezik, a štucnem svake tri i pol sekunde; pa da ruke slomim onom ko samo proba prić mome jeziku. A i gadna sam kad me se povuče za jezik, kad smo već kod toga.
Iduća mudrost kaže – zagrizite i žvačite limun. Od sveg voća i povrća baš limun, onakav kisel i žut? Dobro, brokulu se teško može zagrist, al kakve veze može imat žvakanje limuna sa štucanjem? Pa to sliniš ko bijesan, evo slinim pri samoj pomisli da bi trebala zagrist i žvakat limun.
Pa dalje – udišite miris soli. Koje soli, majkosvetabožja? Tuzlanske, morske, one parfemirane za kupanje? Šta da udišem kad ne zna napisat koju sol da uzmem? Samo se nasekiraš dok čitaš te savjete, još te i tlak šupi.
I onda stara fora – nek vas neko prestraši. Ma bravo. Ja sam trenutno sama doma, ispaćeni supatnik radi. I sad bi ja trebala u pidžami zvonit susjedi da nek me ko slučajno prestraši, da prestanem štucat. Ili još bolje – vrebat iza živice takva raštucana nekog prolaznika da mene prestraši, pa srce bi mu stalo da krenem škongrljat po vratima jer me eto treba prepast.
Zato nemojte uopće guglat za savjete kako prestat štucat, ništa pametno nećete nać. Lezite i štucajte dok samo ne prestane,
Jednom mora prestat.
komentiraj (12) * ispiši * #
10
subota
rujan
2022
Za mog oca i sve one koji su stvorili nekadašnji gigant
1970. godine Mesna industrija Gavrilović obilježila je 150 godina rada i postojanja. Tom je prigodom izdana i monografija prepuna fotografija i pomalo nevjerojatnih podataka o tvornici po kojoj je Petrinja postala poznata širom svijeta.
Između ostalog, Gavrilović je tada izvozio na četiri kontinenta. Samo na području općine Petrinja imao je 303 kooperanta. 1966. godine proizvedeno je 675 tona zimske, primabalerine među salamama, kako su je s punim pravom nazivali.
Moj je otac bio poslovođa u kobasičarni, i svi su ga oslovljavali sa „majstore“. Bio je uistinu majstor svog zanata, i bila sam neizmjerno ponosna na njega. Pravio je najfinije kobasice, i mogu samo zamišljati koliko bi bio ponosan na svog unuka koji jednakom ljubavlju svake godine radi gotovo identične češnjovke. Nažalost, nije imao prigodu učiti od djeda koji je umro kad je on imao godinu dana, ali je zato moj brat prenio na njega svoje znanje, i tako gledam njega dok ih radi, i sjećanja samo naviru.
Moj se otac, zajedno sa stotinama svojih radnih kolega, nadavao dnevnica i samodoprinosa kako bi velika, nova tvornica proradila što prije i iz starog pogona u središtu Petrinje preselila na novu lokaciju, gdje stoji i danas. Bili su to vrijedni, pošteni ljudi koji su znali cijeniti tvornicu koja je hranila njihove obitelji. No tada je Gavrilović uistinu postao gigant i brend kojem naprosto nije bilo ravnog nip o kvaliteti, ni po količinama koje je proizvodio za domaće i inozemno tržište. ( Da usput napomenem kako je Mikelićeva era uslijedila početkom osamdesetih, sve ovo napisano dešavalo se puno prije. )
Mojem bi ocu prepuklo srce da je živ i da vidi u kakvom je stanju nekadašnja mesnica na Radićevom trgu. Ona ista mesnica u koju bi mu dečki iz prerade poslali dvije velike kutije kostiju ( naravno, bogatih mesom jer su znali kome šalju ) pa bi ih platio i dovezao kući, stavio svoj bijeli mesarski fertun, ispandlao kosti pa napravio malo kobasica a kosti stavio u pac i na par dimova, da ima za u čušpajze. Ona ista mesnica u koju su stizali najfiniji čvarci koje možete zamisliti i najfinije hrenovke koje su nastajale u kobasičarni mog tate, u vrijeme dok je Gavrilović bio pojam kvalitete. Mesnica je zatvorena prije izvjesnog broja godina; kome još treba mesnica u gradu u kojem posluje mesna industrija?
O današnjem Gavriloviću ne želim pisati. Pogazila bih time sjećanje na svoga oca i na sve vrijedne, poštene ljude koji su svojim radom i samodoprinosima izgradili stanove i odmaralište u Kostreni. Sjećanje na ljude koji su stvorili i izgradili novu tvornicu, i iz nje slali u svijet najkvalitetnije proizvode. Zbog njih se znalo gdje je Petrinja.
( u rujnu je nekadašnji Gavrilović obilježavao dan poduzeća; fotke iz monografije – nekadašnja linija šunke, nastajanje zimske i moj tata sa radnicima kobasičarne; fotka mesnice je od prije par dana )
komentiraj (19) * ispiši * #
09
petak
rujan
2022
Lilibet
Lilibet je okrunjena za kraljicu sa samo dvadeset i sedam godina.
Kakvu je odgovornost preuzela na svoja pleća to zna samo ona. Činjenica je da je okrunjena 2. lipnja 1953. i sve do jučer nosila je kraljevsku krunu. Ako niste znali, nakon krunidbe se – na svečanosti u Buckinghamskoj palači – točio i traminac iz Iločkih podruma.
Ja sam htjela prepričati nekoliko vrlo kratkih situacija vezanih za nju, koje su me nasmijale onako od srca.
Prva je njen susret sa gitarističkim velikanima, glavom i bradom pred njom su stajali Brian May, Jimmy Page, Eric Clapton i Jeff Beck; ako je ona kraljica ( a jest ) onda je stala pred živuće gitarističke bogove. Prilazi im i pita – a čime se vi bavite? Naravno da su joj se poimence predstavljali, jer ona očigledno i nije previše marila za rock i blues. Tako je recimo Claptona pitala koliko već dugo svira; on odgovara – četrdeset i pet godina, Vaše veličanstvo. Ona klima glavom, tipa – bome dugo, i pokušava uloviti što joj priča Jeff Beck o svojoj svirci sa ostalom trojicom. Kad vam se bude dalo, uguglajte i pronađite video pa ćete vidjeti da je bilo puno štosnije nego što se čini ovako kad pišem.
Druga je spektakl zvan dvojica Amerikanaca koji su nabasali na nju dok je šetala malo dalje od dvorca Balmoral. Imala je na sebi kaput od tvida i maramu na glavi i nisu je uopće prepoznali. Pozdravila ih je, pa su je pitali gdje živi. Odgovorila je – inače živim u Londonu, ali i ovdje imam kuću. Na to je jedan rekao – pa onda ste sigurno sreli i kraljicu. Ona ga je mrtvo ladno pogledala i rekla – ja nisam, ali ovaj gospodin ( pokazujući na svog čuvara ) je često susreće. Pa joj je Amerikanac uvalio fotoaparat u ruke, da ga pofotka pored čovjeka koji često susreće kraljicu. Pita Amerikanac njenog čuvara – kakva je kraljica, on kaže – ma silna je i ima fenomenalan smisao za humor. Dajte da vas pofotkam i sa ljubaznom gospođom koja me nahvalila. Zamislite samo njihove face kad su nekom malo upućenijem pokazivali fotke sa godišnjeg, pa im taj rekao – kako ste samo uspjeli nagovoriti englesku kraljicu da se slika s vama?
Treća je video uradak napravljen za otvaranje Olimpijade u Londonu, gdje ona osobno ulazi u helikopter sa Jamesom Bondom ( glumio ga je tada Daniel Craig, i da – i ja bi za njim ušla u helikopter ) i onda kao iskaču padobranom na Olimpijskom stadionu. Naravno da je padobranom iskočila kaskaderka koja ju je zamijenila. Jel možete vjerovati da je bilo nekih levata koji su bili uvjereni da je kraljica zbilja padobranom stigla na stadion? Bez obzira na levate, činjenica da je pristala sudjelovati u takvoj zafrkanciji meni dovoljno govori o tome kakva je ona osoba zapravo bila kad skine krunu.
Neka Lilibet mirno sniva. Bila je vrlo posebna žena.
( fotka – Queen Elizabeth II and James Bond, u famoznom spotu na izlasku iz Buckinghamske palače )
komentiraj (18) * ispiši * #
08
četvrtak
rujan
2022
Volim Hrvatsku
Kada bi se raznorazni mlatitelji prazne slame samo malo, samo trunčicu ugledali na ove sjajne sportaše koje imamo – pa gdje bi nam bio kraj.
Kakav je ugođaj iznjedrila čudesna Spaladium arena, kako su hrabro i srčano igrali naši momci. Za jedinu domovinu koju imaju. Znate, domovina je ko i mater, samo jedna. Pa ako je voliš, onda činiš sve da je izdigneš iz blata u koje je guraju oni koji nisu dostojni ni da se spomenu, a nagurali su pola milijarde kuna na račun maslinaru koji onda policiji kad ga privodi dovikuje – lešinari. Baš zato sam još više ponosna na naše sportaše, na vaterpoliste koji su naprosto morali dobiti Italiju. Jer osim što su sjajni sportaši, oni znaju za koga se bore i za koga igraju.
Danas je u Sisku otvoren Islamski kulturni centar i prekrasna džamija, koju se počelo graditi još 2016. ako se ne varam. Puno je ljudi islamske vjeroispovijesti doselilo ovdje u potrazi za boljim životom, ako se tako može nazvati iscrpljujući rad u sisačkoj Željezari. Pošteno i krvavo su zaradili svaku svoju plaću. Puno je njih obuklo hrvatsku odoru 1991. i puno ih se nije vratilo kući, svojim obiteljima. Pa sam slobodna reći kako mislim da su zaslužili ovako nešto; kakav čovjek moraš biti da poštuješ i čuvaš svoju vjeru i običaje, ne priznajući tuđe? Sretna sam zbog svih njih, kao da se i meni izgradilo nešto lijepo.
Pa da se onda usput osvrnem i na sve one koji su zgroženi troškovima osiguranja, štićene kolone i ne znam čime sve ne. Ako zamislite da je svaki policajac koji je danas bio na dužnosti dobio dnevnicu od petsto kuna ( a nije ) i podijelite friško otkriveno mažnjavanje od milijarde kuna dobićete brojku od dva miliona ljudi. Sumnjam da ih je toliko danas bilo na ulicama. I što su trebali, sjesti u dva autobusa i voziti čovjeka koji je predsjednik jedne države za Sisak?
Kao, toliko toga ima za izgraditi na potresom pogođenim područjima a novci se troše na već spomenuto. A Petrinja zjapi kao otvorena rana; ni tisuću dana troškova ovakvih osiguranja ne može ukloniti niti mali dio onoga što treba izgraditi.
Uvijek i u svemu valja biti čovjekom. Uvijek valja u svakom čovjeku koji ti dolazi u susret vidjeti svoj odraz.
Uvijek i iznad svega valja dati sve od sebe za svoju domovinu, za svoj grad.
Uvijek i iznad svega valja biti pošten čovjek. Jedino tako možeš sa visoka pogledati sve ove nakupine bjelančevina ljepljivih prstiju, koje nisu vrijedne ni tvog đona od cipele, a kamoli domovine.
komentiraj (18) * ispiši * #
06
utorak
rujan
2022
Volite ih, takve kakvi jesu
Moja dugogodišnja prijateljica ima mamu koja će u siječnju navršiti 88 godina.
Prije par godina imala je moždani udar, ali manje – više se oporavila. Korona ju je potpuno izmijenila, na razne načine.
Godinama nije dala dirat vitrinu prepunu raznih artefakata - heklanih miljeića, nekadašnjih malih buklijskih čašica ( onih malih, sa pozlaćenim rubom ), nekadašnjih malih šalica za kavu. Svaki razgovor o micanju vitrine završavo je svađom namrtvo. A onda je iza korone jedan dan izjavila:
-Dobro, šta ti misliš s tom vitrinom? Do kad će to stajat? Ja više ne mogu gledat u to.
Ova u šoku, kaže – pa samo trebaš reć, znaš da sam...
-Ništa ja ne znam, miči to. Sramota kad neko dođe da to uopće vidi u blagovaoni.
Veselila se ko malo dijete dok su rastavljali vitrinu i donijela ukaz da se sve lupatinje iznutra ima bacit jer joj strašno ide na živce.
A tek razgovori...
Uzmimo ponedjeljak, recimo u 10 i 30.
-Ti danas ne radiš? ( Prijateljica je bila profi vatrogasac i od kraja kolovoza je u zasluženoj mirovini. )
-Ne, mama.
-Dobila si otkaz?!
-Ne, mama, u mirovini sam.
-U MIROVINI SI?! ( križa se ) Kakva je to država kad si ti već u mirovini?! Pa koliko staža ti imaš?
-Trideset pet, mama.
-TRIDESETPET?! ( križa se ) Ajde super, pićemo skupa kavu.
Utorak, u 11 i 45.
-Ti danas ne radiš?
-Ne, mama.
-Dobila si otkaz?!
-Ne, mama, u mirovini sam.
-U MIROVINI SI?! ( križa se ) Kakva je to država kad si ti već u mirovini?! Pa koliko staža ti imaš?
-Trideset pet, mama.
-TRIDESETPET?! ( križa se ) Ajde super, pićemo skupa kavu.
I tako sve dane u tjednu.
Imaju nekoliko crnih mačaka koje više ne razlikuje, pa recimo susjedovog mačka ulovi na prozoru i pokušava ga uvući u kuću tvrdeći da je njihov. Gle kako se ne da, kaže.
Neće jesti jer ne zna je li gladna, ali stavi recimo breskvu pod jastuk i uredno pojede špekec, kulen i kruh koji joj frendica ko slučajno ostavi na stolu u sobi, u taperveru, kad odbija jesti.
Znam da je teško, ali volite i pazite svoje ostarjele roditelje poput moje Branke.
Oni su vam, u većini slučajeva, pružili sve što su mogli.
A darovali su vam i život. Ne zaboravite to, nikada.
komentiraj (13) * ispiši * #
05
ponedjeljak
rujan
2022
Pa zašto ja to radim
Dozvolite da vam predstavim njezino veličanstvo ljutenicu.
Slično pinđuru, samo puno ljuće. Treba vam tona živaca da:
-ispečete paprike pa ih ogulite i narežete na kockice ( ako ste sreće ko ja, onda se samo tri paprike dadu normalno ogulit, a ostale vam dođe zafitiljit preko krova ko da ih niste ni spekli )
-stavite paradajz u kipuću vodu pa ga ogulite i narežete na kockice
-narežete feferone na šta sitnije trakice
-stavite kuvat posoljeni paradajz sa uljem, vinskim octom i feferonima
- očistite i usitnite češnjak
- narežete još tri feferona jer nije dosta ljuto
- dodate u paradajz nakon sat vremena kuvanja narezane paprike i češnjak, al onda treba i miješat, paradajz je zahvalniji dok sam bućka u ranjgli
- miješate jedno sat vremena i proklinjete dan kad ste našli recept za ljutenicu
- konačno nagrabite u vruće flašice i divite se onome što ste nagrabili u njih ( osobno volim ove male, raznih oblika, jer su baš fensi )
- stavite u rol da se malo zapeče, pa kruhom počistite ranjglu i sretni ste jer je ljuta taman da ne plačete pri svakom zalogaju, pa ne zove se bezveze ljutenica ( ne stavljam feferona koliko piše u receptu jer bi otopilo žlicu kod grabljenja )
I tako svake godine, samo malo za pod jezik. Šta mogu kad je fina.
( ima još flašica, ovo je samo dokazni materijal )
komentiraj (20) * ispiši * #
04
nedjelja
rujan
2022
Narikače
Vidiš ti kako se portal koji piše o mirovinama sjetio narikača, evo danas izašo članak. Šta su htjeli postić – e to ne znam, ili skrenut pozornost da postoji mogućnost honorarne zarade ( obzirom da su narikače uglavnom žene starije dobi ) ili podsjetit da bi bilo zgodno kad neko umre da ga se isprati jaukom iz sve glave.
Kome se da, nek čita članak; piše da narikača ima posvuda po svijetu, a one plaćene idu sa cijenom do petsto dolara po satu. Šta sve uključuje usluga od petsto dolara – to ne piše, možda onemogućavanje ukopa il skakanje u raku da bol dođe do maksimalnog izražaja ( ono, kad je već tamo i plaćena je pa nek se i potrudi za petsto dolara, da ne stoji ko torta sa strane ).
Mene je automatski vratilo na nekih par događaja vezanih za naricanje.
Na prvom sam bila nazočna, kad je prije dosta godina umrla strina moje mame. Bila sirota jako stara i bolesna, pa i nije bilo toliko naricanja. Sve dok nije došla njena druga, njena vršnjakinja. U svetačnoj opravi, sa novim svilenim fertunom i buketićem poljskog cvijeća došla se oprostit od pokojnice. Sve se zbiva na selu, i ona polako ide prema sobi gdje je ležala pokojnica i nariče – e drugo moja, ode ti meni, s kim ću sada koju progovoriti ( tekst nije bitan ) i u tom naricanju zapne za prag, poleti prema naprijed i opali glavom od lijes. Iskočila frućka i to velika na glavi, par njih je sirotu pridiglo i izvelo van da joj metnu ladan oblog na glavu. E kad se malo dobila, sjetila se da usljed pada nije drugu ni vidjela. Pa se vratila u sobu, ovaj put pazeć na prag, al je stala preblizu svijeći koja je gorjela pored odra i plano njezin novi svileni fertun, jedva ga ugasili. Puna soba dima, svi kašlju, a s njom van jer ko zna šta bi bilo treće po redu.
Druga situacija desila se kad je, isto negdje na selu, umrla neka bakica. Znate već kako to ide – skupe se žene koje kuvaju za karmine i sve pririktaju dok se ljudi ne vrate sa sprovoda. I kaže njima snaha od pokojnice – žene, ja sad popijem jednu il dvije ( rakije, naravno ) i moram ić gore jaukat, ljudi se skupljaju. A za jedno desetak minuta nek dođe neka od vas po mene da me odvede od odra, znate već šta ćete reć – nemoj, bila je bolesna i sve to. Ode ona gore, a kuvarice se dogovore da nema ić po nju, nek jauče dok ne promukne. Čuju one nju, ori cijelo dvorište. Nikad kraja nabrajanju. Pa tako jedno petnajst, dvadeset minuta. Eto nje, sva znojna i zajapurena, pita – pa šta sam ja vama rekla, ja se sve obazirem a vas ni za lijek? Kuvarice kažu – pa bilo nam te žao prekidat, odlično si jaukala, nek čuje selo kako to treba izgledat.
A kako tek zvuči kad si plaćen...pa to mora bit ravno Betovenovoj Devetoj simfoniji.
( naslov by mirovina hr )
komentiraj (14) * ispiši * #
03
subota
rujan
2022
Zubić vila
Davnih je godina moj tata osvano jedno nedjeljno jutro sa monstruoznom zuboboljom.
Ni pričat ne može kolko ga boli. Pa sjeda, pa liježe, pa hoda ko lav u kavezu. Pa neće popit tabletu za bolove, jer je nekad davno od nekog čuo da je najbolje uzet rakiju pa mućkat po ustima jer da onda utrne i prestane bolit. Pa mućka, pa još malo mućka, pa se zajebe i proguta umjesto da pljune. Nakon nekog vremena umorilo ga mućkanje, pa se umirio i zaspo ko klada.
Probudio se za dva sata, sad već boli cijela baza lubanje a ne samo zub.
- Ajde se spremi i odi zubaru, pa neće ti glavu otkinut. ( To mama izdaleka daje najlogičniji mogući savjet. )
Da pogled može ubit, pala bi mrtva nasred kuhinje, al na sreću ne može. On odmahuje rukom i jedva razumljivo odgovara da će se smirit ak možda promućka još malo rakije. A i nedjelja je, koji zubar radi nedjeljom.
- Ti kak si kreno trebaće ti još par litara rakije šta za mućkat, šta za progutat. Daj se spremi i odi zubaru, mora neko bit dežurni.
On demonstrativno odlazi u šlafcimer ležat na miru, bez mogućnosti maminih savjetodavnih funkcija. Pa ga čujemo da hoda, psuje, liježe i ustaje. I tak cijeli božji dan. Jel možda trebam reć da cijelu noć niko oka s okom nije stisno jer je on hodo gore dolje, otvaro vrata, ispala mu flaša kad je kreno još malo mućkat, lupo vratima od vecea i šta sve ne. Strava u ulici brijestova.
Svanulo konačno jutro; izlazi on iz sobe, izbezumljen al obučen u košulju i hlače na peglu, traži svoju zdravstvenu knjižicu i odlazi uz tresak vratima. Vraća se po novčanik i cigarete, pa opet tresak vratima. Pa ga nema sat, dva, tri.
Mama u sto briga, da ga nije šta božemeprosti satrlo na cesti onakvog izbezumljenog. Kad eto njega konačno; košulja sva krvava ko da je koljevinu obavljo, al sretan i presretan. Jebeš košulju, drže one četri inekcije šta je primio za čupanje zuba ( naime on je zubarici izrijekom reko da vadi to smeće van kak god zna i umije; žena veli - pa daću vam antibiotik da popijete, smiriće se upala pa ćemo onda vadit. Neće se on trovat antibioticima; nek čupa momentalno, subito odma taj tren. Žena šta će, nafilala ga inekcijama i ajmo. Pa udri čupat, a on korijenje od kutnjaka imo ko mamutove kljove, zato se i nije dao zubaru. Pa mu žena čupala kutnjak jedno dva sata, došo valjda i drugi zubar u ispomoć, i jedva nekako završili sa zahvatom. Doista zakrvarili ga maksimalno, al iščupali upaljeno govno van. )
Sjeo u kuhinju, sav blažen, skino onu krvavu košulju, natočio si još jednu rakiju ( sad ne za mućkanje ) i veli mami - ja ne znam kud stane to tolko velko korijenje. Drugi put kad me zaboli zub odma me ubij, imaš moje odobrenje. Jer ja ovo više ponavljat ne mislim. Dobro da nisam iskrvario na onom stolcu.
Mama je mrtva ladna, bez komentara, otišla oprat košulju da ne ostanu flekovi od krvi. On je zaspo ko beba, satrlo ga noćno bdijenje i sjedenje na stolcu u trajanju od par sati. A i bio je dobro anesteziran.
komentiraj (13) * ispiši * #
02
petak
rujan
2022
Ranjeni Grad
29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta Petrinju je duboko iz podzemlja moćnim raljama zagrizao strašni Balrog, snagom za koju seizmolozi kažu da je iznosila 6,3 po Richterovoj skali.
A 2. rujna 1991. godine u 12 sati i 18 minuta petrinjskim su ulicama počele odjekivati detonacije, petrinjskim su ulicama tragove ostavljale tenkovske gusjenice i vedro nebo toplog rujanskog dana poput krpa su razderali preleti aviona.
Imala sam 24 godine i zapravo sam cijelo vrijeme imala osjećaj da sam statist na snimanju nekakvog ratnog filma. Ili da sanjam grozomoran san iz kojeg ću se trgnuti i sa olakšanjem shvatiti da se ništa nije dogodilo. A dogodilo se, nažalost.
2. rujna 1991. započela je agonija Petrinje koja zapravo nikada nije okončala. Mali gradić na svega 50 kilometara od Zagreba preživio je stravična ratna razaranja, a pred nama su bile četiri godine progonstva. Četiri godine žutog kartona, koji se već potpuno izlizao do trenutka kada se Petrinja vratila kući. Odmah iza Vukovara po broju civilnih žrtava i silini razaranja, Petrinja se nadala povratku u svoje ulice i razrušene domove. Čekala da ponovo osjeti miris lipa i da vidi zelene ruke svojih rijeka i slomljene lukove mostova na Petrinjčici i Kupi.
2. rujna poginuli su, između ostalih, Nikola Lokner i Štefo Bučar. Dva čovjeka koja sam godinama poznavala. Nikola je bio vječno nasmijani mladić iz Brezja, a Štefo je svoju suprugu i djecu, i moju mamu i mene u svom fići nekoliko puta vozio u Strašnik, u posjetu tamošnjoj učiteljici, i uvijek smo putem pjevali.
Petrinja nikada nije vratila onaj nekadašnji sjaj i ljepotu, niti je dočekala da njeni stanovnici mogu dostojno živjeti od svoga rada. Zanemarivana i ostavljena da propada, trpeći maćehinski odnos iza teških žrtava koje je podnijela od 1991. do 1995. dočekala je i 29. prosinac 2020. Dan kada je u Petrinji vrijeme stalo, i stoji još uvijek, i tko zna koliko će još stajati.
Neka je vječni spokoj nebeskoj vojsci od gotovo šest stotina Petrinjaca koji su životima platili temelje ove naše države.
Nama koji smo preživjeli ostalo je sjećanje i surova stvarnost koju živimo. Još uvijek se nismo probudili ni iz prve, ni iz druge noćne more.
( photo by Braniteljski portal )
komentiraj (12) * ispiši * #
