Za mog oca i sve one koji su stvorili nekadašnji gigant

1970. godine Mesna industrija Gavrilović obilježila je 150 godina rada i postojanja. Tom je prigodom izdana i monografija prepuna fotografija i pomalo nevjerojatnih podataka o tvornici po kojoj je Petrinja postala poznata širom svijeta.

Između ostalog, Gavrilović je tada izvozio na četiri kontinenta. Samo na području općine Petrinja imao je 303 kooperanta. 1966. godine proizvedeno je 675 tona zimske, primabalerine među salamama, kako su je s punim pravom nazivali.
Moj je otac bio poslovođa u kobasičarni, i svi su ga oslovljavali sa „majstore“. Bio je uistinu majstor svog zanata, i bila sam neizmjerno ponosna na njega. Pravio je najfinije kobasice, i mogu samo zamišljati koliko bi bio ponosan na svog unuka koji jednakom ljubavlju svake godine radi gotovo identične češnjovke. Nažalost, nije imao prigodu učiti od djeda koji je umro kad je on imao godinu dana, ali je zato moj brat prenio na njega svoje znanje, i tako gledam njega dok ih radi, i sjećanja samo naviru.
Moj se otac, zajedno sa stotinama svojih radnih kolega, nadavao dnevnica i samodoprinosa kako bi velika, nova tvornica proradila što prije i iz starog pogona u središtu Petrinje preselila na novu lokaciju, gdje stoji i danas. Bili su to vrijedni, pošteni ljudi koji su znali cijeniti tvornicu koja je hranila njihove obitelji. No tada je Gavrilović uistinu postao gigant i brend kojem naprosto nije bilo ravnog nip o kvaliteti, ni po količinama koje je proizvodio za domaće i inozemno tržište. ( Da usput napomenem kako je Mikelićeva era uslijedila početkom osamdesetih, sve ovo napisano dešavalo se puno prije. )

Mojem bi ocu prepuklo srce da je živ i da vidi u kakvom je stanju nekadašnja mesnica na Radićevom trgu. Ona ista mesnica u koju bi mu dečki iz prerade poslali dvije velike kutije kostiju ( naravno, bogatih mesom jer su znali kome šalju ) pa bi ih platio i dovezao kući, stavio svoj bijeli mesarski fertun, ispandlao kosti pa napravio malo kobasica a kosti stavio u pac i na par dimova, da ima za u čušpajze. Ona ista mesnica u koju su stizali najfiniji čvarci koje možete zamisliti i najfinije hrenovke koje su nastajale u kobasičarni mog tate, u vrijeme dok je Gavrilović bio pojam kvalitete. Mesnica je zatvorena prije izvjesnog broja godina; kome još treba mesnica u gradu u kojem posluje mesna industrija?

O današnjem Gavriloviću ne želim pisati. Pogazila bih time sjećanje na svoga oca i na sve vrijedne, poštene ljude koji su svojim radom i samodoprinosima izgradili stanove i odmaralište u Kostreni. Sjećanje na ljude koji su stvorili i izgradili novu tvornicu, i iz nje slali u svijet najkvalitetnije proizvode. Zbog njih se znalo gdje je Petrinja.

( u rujnu je nekadašnji Gavrilović obilježavao dan poduzeća; fotke iz monografije – nekadašnja linija šunke, nastajanje zimske i moj tata sa radnicima kobasičarne; fotka mesnice je od prije par dana )