Ranjeni Grad

29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta Petrinju je duboko iz podzemlja moćnim raljama zagrizao strašni Balrog, snagom za koju seizmolozi kažu da je iznosila 6,3 po Richterovoj skali.

A 2. rujna 1991. godine u 12 sati i 18 minuta petrinjskim su ulicama počele odjekivati detonacije, petrinjskim su ulicama tragove ostavljale tenkovske gusjenice i vedro nebo toplog rujanskog dana poput krpa su razderali preleti aviona.
Imala sam 24 godine i zapravo sam cijelo vrijeme imala osjećaj da sam statist na snimanju nekakvog ratnog filma. Ili da sanjam grozomoran san iz kojeg ću se trgnuti i sa olakšanjem shvatiti da se ništa nije dogodilo. A dogodilo se, nažalost.

2. rujna 1991. započela je agonija Petrinje koja zapravo nikada nije okončala. Mali gradić na svega 50 kilometara od Zagreba preživio je stravična ratna razaranja, a pred nama su bile četiri godine progonstva. Četiri godine žutog kartona, koji se već potpuno izlizao do trenutka kada se Petrinja vratila kući. Odmah iza Vukovara po broju civilnih žrtava i silini razaranja, Petrinja se nadala povratku u svoje ulice i razrušene domove. Čekala da ponovo osjeti miris lipa i da vidi zelene ruke svojih rijeka i slomljene lukove mostova na Petrinjčici i Kupi.

2. rujna poginuli su, između ostalih, Nikola Lokner i Štefo Bučar. Dva čovjeka koja sam godinama poznavala. Nikola je bio vječno nasmijani mladić iz Brezja, a Štefo je svoju suprugu i djecu, i moju mamu i mene u svom fići nekoliko puta vozio u Strašnik, u posjetu tamošnjoj učiteljici, i uvijek smo putem pjevali.

Petrinja nikada nije vratila onaj nekadašnji sjaj i ljepotu, niti je dočekala da njeni stanovnici mogu dostojno živjeti od svoga rada. Zanemarivana i ostavljena da propada, trpeći maćehinski odnos iza teških žrtava koje je podnijela od 1991. do 1995. dočekala je i 29. prosinac 2020. Dan kada je u Petrinji vrijeme stalo, i stoji još uvijek, i tko zna koliko će još stajati.

Neka je vječni spokoj nebeskoj vojsci od gotovo šest stotina Petrinjaca koji su životima platili temelje ove naše države.
Nama koji smo preživjeli ostalo je sjećanje i surova stvarnost koju živimo. Još uvijek se nismo probudili ni iz prve, ni iz druge noćne more.

( photo by Braniteljski portal )