E sad malo ja o pogrebu

Sad kad su svi završili sa komentarima oko ispraćaja kraljice Elizabete, e sad ću ja ispisati kraći ekspoze oko svega što se dešavalo.

Uz dužno štovanje onima koji su neumorno tvrdili da je to sve pretjerano, prenapuhano, svakakvonekakvo – zaboravljate da je riječ o posljednjem ispraćaju okrunjene glave. Što su trebali, po vašem mišljenju? Zakopati je odmah tu večer u Balmoralu? Pa postoji protokol koji svaka država ima za te situacije, i sve što se dešavalo dio je protokola. A ako mislite da je ovo prenapuhano, odite u Beč i pogledajte grobnicu Marije Terezije; to nije grobnica nego stan od trideset kvadrata. Svi drugi Habsburgovci počivaju u olovnim lijesovima, ali Marija Terezija iz nekog razloga ima vrlo raskošno posljednje počivalište. ( Kakav je bio pogreb ne znam, nisam još bila živa i nije bilo prijenosa ).

Mene su fascinirali časnici Kraljevske mornarice koji vuku lafet. Na pogrebu kraljice Viktorije 1901. konji su se uznemirili i pošlo je po zlu, pa nije bilo druge nego odvesti konje i mornarica je preuzela stvar u svoje ruke. Od tada je tradicija da oni isprate monarha vukući lafet sa njegovim ovozemaljskim ostacima, i ne samo monarha – i Winston Churchill je imao takav ispraćaj. Za Winstonove ne znam, ali ovi su bili savršeni. Kako je to dobro rekla Hana Konsa, izgledali su i nježno i snažno prateći svoju vladaricu na posljednji počinak.

Oduševio me David Beckham. Čovjek koji je mogao iskopati neku žnoru da se samo pojavi tamo i pokloni se kraljici koju je susreo nekoliko puta i koja ga je odlikovala. Nije htio; došao je pred Westminster Hall u dva ujutro i čekao sa ostalim ljudima u redu dvanaest sati da bi dobio priliku stati tih nekoliko sekundi i oprostiti se od nje. Izjavio je da nije htio drugačije nego čekati, jer bi njegovom djedu bilo strašno da je postupio drugačije. ( Ja recimo odmah zamišljam naše selebritije kako zivkaju okolo i traže nekog da ih progura mimo protokola; pa ko bi stajao u redu dvanaest sati, halo? David Beckham, eto tko. )

Malena princeza Charlotte osvojila je sva srca. Prvo je bratu objašnjavala da se mora nakloniti kada povorka bude prolazila pored njih, i dva puta mu je ponavljala jer je kao nije dobro razumio. Kasnije se rasplakala; malene princeze ne mogu kontrolirati osjećaje kao one odrasle. Svi zaboravljamo da se njih cijelo vrijeme priprema za život dijametralno suprotan onome koji mi živimo.

I za kraj, tuga sada već kralja Charlesa na samom završetku pogreba. Njegovo je lice bilo prepuno tuge koju nije mogao sakriti. On u kripti nije ostavio kraljicu, nego majku. Koliko god godina imao, što god bio u životu, kad izgubiš majku teško je ne pokazati kako ti je pri srcu.
Sve u svemu, Lilibet je na posljednji počinak ispraćena dostojanstveno i sa puno ljubavi. Zaslužila je to nakon sedamdeset godina, koliko je služila svojoj zemlji.

( fotke – iz britanskog tiska )