Najteže je bol okovati šutnjom i nositi ga sama, u tišini, bez glasa. Ne dopustiti mu da izađe iz zidova i tijela i misli poput krika. Ne dopustiti da drugi ljudi znaju za njega. Okovati ga mrtvačkom tišinom, u nadi da će nekim čudom nestati sa novim jutrom.
Nije to samo stravična bol pretučenog tijela i modrica. Mnogo je vrlo ružnih načina za nanošenje boli. Ponekad riječi mogu zaboliti gore od najtežih udaraca. Većina žena žrtava nasilja ne progovara o tome što proživljavaju; neke iz srama, neke iz straha. Razlozi šutnje nisu ni bitni, bitne su njene posljedice, koje mogu dovesti do najekstremnijih i najjezivijih poteza zlostavljača.
Jedan od takvih desio se nažalost baš u Petrinji u ožujku 2005. Tri su žene ubijene jer je zlostavljač čuo glasove koji su mu govorili da je to jedini način da riješi svoj problem. Tri su obitelji zauvijek zavijene u crno jer se nije iznašao način da ga se zaustavi na vrijeme.
Zato vi hrabre, izubijane i premlaćivane, vrijeđane i ponižavane, izložene bilo kakvom obliku nasilja rastvorite okove svog bola. Progovorite o njemu. Potražite pomoć i zaštitu. Druga je tema koliko i kako će vam pomoć i zaštita biti pružene, ali nemojte šutjeti. Šutnja je znak da ste spremne i voljne nositi svoj bol sve dok ne dođe trenutak da se bol pretvori u užasan kraj. Dok god šutite, nikakva je vjerojatnost da će vaš hod po mukama prestati.
Kada smognete hrabrosti i pustite glas, ipak postoji kakva - takva vjerojatnost da će zlo biti zaustavljeno i da će ožiljci vrlo polagano početi nestajati, sve dok se potpuno ne povuku.
22. rujna nacionalni je dan borbe protiv nasilja nad ženama. Pomozimo onima koje prolaze taj pakao, pa makar to bilo i lijepom riječju i utjehom ako ne možemo učiniti više.
( napisano 2018. za sve žene žrtve nasilja )
Post je objavljen 22.09.2022. u 22:08 sati.