Bez naslova

Već pet godina nisam odspavala noć u komadu. Sjajna posljedica preživljenog frontalnog sudara. Kreneš na posao i probudiš se usred noći u bolnici, a da ne znaš ni gdje si ni što te snašlo.

Samo, ja sam se probudila, kao i kolege sa kojima sam nastradala, našavši se u krivo vrijeme na krivom mjestu na cesti. Mlada mostarska obitelj nažalost nije imala tu sreću. Troje je smrtno stradalo, a trogodišnja djevojčica preživjela je stravu i ostala bez oca, majke i brata. Još uvijek je u životnoj opasnosti i ne zna da nikada više neće osjetiti majčin ili očev zagrljaj. Vraćali su se sa izleta kada ih je pokosila pijana ekipa u nabrijanim autima.

Čovjek ostane nijem pred tolikim bolom. Pred ugašenim životima koje više ništa ne može vratiti. Pred jezivom samoćom malene djevojčice koja tek treba saznati što je preživjela. Pred nezamislivom, nezemaljskom tugom sa kojom su suočeni ljudi koji su izgubili kćer, sina i unuka, i moraju ostati normalni zbog tog malenog bića koje se još bori za život.

Postoji li ikakav način da svi vi koji mortus pijani sjedate u svoje skupe, nabrijane aute shvatite da ste potencijalne ubojice na cesti? Da svojim divljanjem zauvijek nečije živote pretvorite u kovitlace boli? Da ubijate nedužne, nepoznate ljude jer vam je došlo da se pijani utrkujete? PA DOKLE VIŠE? Koliko još ljudi treba biti ubijeno da se drakonski povećaju kazne za ubojice, i to pijane ubojice?

Najstrašnija je spoznaja da nedužne mlade ljude više ništa ne može vratiti njihovim obiteljima. Još je tragičnija i strašnija spoznaja da će – obzirom na količinu novca kojom se raspolaže ( ima se – može se ) – ubojice dobiti neke simbolične kazne i nastaviti dalje sa svojim bijednim životima, u kojima je jedino mjerilo novac kojim svima mašu ispred nosa. On ih čini besmrtnima, što li?

Neka se širom otvore nebesa i izliju milost na neutješne obitelji kojima su iščupana srca. Neka mirno snivaju u vječnosti mladi ljudi koji će svoju kćer i sestricu čuvati i grliti iz oku nevidljive dimenzije.

( photo by Pinterest )