O suzama

Jutros sam konačno otišla do divne žene koja je kroz život bila uvijek na neki način povezana sa mojom obitelji.

Prvo je u istoj sobi stanovala s mojom majkom, u kući Štajcarovih na ulazu u Brezje, dok su pohađale Učiteljsku školu. Kasnije je meni predavala hrvatski jezik i književnost u srednjoj školi, a onda je bila profesor i mome junioru; kad je polagao maturu, bila je članica komisije pa se u jednom trenutku rasplakala i rekla kolegama – oprostite mi i dajte mi par minuta da se saberem, ovaj mladić u meni uvijek probudi davne uspomene na moju mladost i na sve generacije koje sam kroz godine ispratila na životni put iz ove školske zgrade, uključujući i generaciju njegove majke.

Spuštam se niz Nazorovu i trudim se ne gledati stravične ožiljke na kućama. U mojim mislima one žive netaknute, onakve kakve su bile dok sam odrastala i dok Petrinja još nije preživjela razaranja uzrokovana ratom i strašnom kataklizmom 29. prosinca. Ulazim u njeno dvorište; kuća ima crvenu naljepnicu i gadna puknuća na zidovima. Sve je puno cvijeća, ima i nekoliko kućica za ptice koje hrani sjemenkama suncokreta. Vidim je kako hoda kroz zelenilo i zovnem. Prepoznaje odmah moj glas, govori – evo me, Gordana. Izlazi na betonsku stazicu, u bijeloj košulji sa sitnim crvenim cvjetićima, crnim hlačama i crvenim cipelicama, poput ostarjele Dorothy. Grlimo se onako iz daljega, puno je korone i ne bih nipošto htjela ugroziti njeno zdravlje. Ima osamdeset i dvije godine i nekoliko teških operacija iza sebe.
Vadim iz torbe svoju knjigu koju sam joj donijela na dar. Raduje se, kaže – nadam se da ću vidjeti čitati, hvala ti puno. Priča o svemu što je tišti. Sa suprugom stanuje u iznajmljenom stanu, kuća stoji tako kako stoji i ništa se ne dešava. Uzalud zovu i pokušavaju nešto pokrenuti. Njihovi sinovi sami su prepokrili krovište uz pomoć prijatelja, do sada bi se vjerojatno urušilo. Silno je tužna, kroz suze mi govori – ja neću dočekati obnovu i svjesna sam toga, mogu jedino otići na Sveti Benedikt ( naše središnje gradsko groblje ). Pokušavam joj uputiti koju utješnu riječ, ali teško ih je uputiti kad svud oko tebe puca pogled na stravične ruševine; jedino park šumi krošnjama lipa, nedodirnut u svojoj ljepoti. Opraštamo se, kaže mi – svrati se ponekad, popodne smo uvijek tu.

Odlazim prema parku, ona briše suze i polako odlazi u dvorište, u ljetnu kuhinju u koju dođu jer ne mogu izdržati u iznajmljenom stanu. Srce vuče svome pragu, koliko god oštećen i opasan bio.
I njene suze, kao i suze brojnih Petrinjaca, padaju poput najteže optužbe na duše onih koji gotovo ništa ne čine da ova agonija što prije okonča.
Suze nisu tek slana tekućina; one su jauk duše, i vapaj koji nitko ne čuje.

( njena kuća je ova sa zelenom fasadom )