smjehotvorine

srijeda

kolovoz

2022

O neimarima

Evo gledam ovaj potop Francuza od strane naših Barakuda, pa ne mogu odolit da ne kažem – gospodo Francuzi, pa nije ovo rukomet ni nogomet da nam Omejer il Mbape jedu džigericu i zalijevaju je Kijantijem. Vaterpolo je ovo, miceki, i ne možete nam ništa ko ni žaba lješnjaku.

A apropo afere oko plina izmiksanog sa maslinama...pa dajte ljude pošaljite u ovaj naš pitomi, razrušeni kraj. Naravno u radnim odijelima, nama ne trebaju brendirana odijela i šarene laži. Nama trebaju ljudi za radit na obnovi, pa ako ne znaju zidat znaju lopatarit i šalovat. Ako se ispostavi da nije dobro, a Bože moj – ispočetka dok ne nauče. Prvo nek vježbaju na kokošinjcima i torovima, pa onda pomalo na ozbiljnije građevine. Mjesta za spavat imaju, pa i mi spavamo u razjebanim kućama. Šta znači ako je zid u sobi malo puko, bitno da nema regala da ih ne poklopi po noći ako strese. Dućana isto imamo, izbor salama je dobar za one sendvićke šta se rade od pola kile kruha. Pa dođe takav rasturen sa bauštele, pa bi se opro; e pa nećeš se oprat jer je po deveti put puko glavni cjevovod i nema vode. Lezi takav musav i moli cijeli katolički kalendar da voda dođe do ujutro, da se bar malo propereš nabrzinu jer ko zna kad će cjevovod opet odbit suradnju. I tako dok obnova, koja je u punom zamahu, ne završi. Naravno, radit bez plaće dok se ne namire pare, dat im samo za jelo i sapun. Pa kad se za dvije, tri godine vrati kući... ramena ko Švarceneger i zubima otvara karlovačko, preplanule puti ko kad je ono nekad dok se bekrijalo bio na Maldivima, a žuljevi na rukama postojani i neprobojni, može peglom preko njih da ništa ne osjeti.

Na sam spomen riječi plin i masline bi osip dobivo, žaleći dan kad mu je babica u rodilištu presjekla pupčanu vrpcu.
Dajte im da rade, to su naši neimari ( doista ne onaj šta je igro nogomet, al taj nam sad ni ne treba, driblanja nam je pun kufer da u dva ne bi stalo ).

komentiraj (20) * ispiši * #

utorak

kolovoz

2022

5

Jel znate vi da je sutra punih pet godina kako sam objelodanila prvi pričuljak na svojoj skromnoj stranici? Ako niste znali, sad znate.
A počelo je tako da sam se jednog jutra iza onog karambola u autu probudila i pomislila - pa zašto ja ne bi za promjenu malo pisala, recimo? Sebi za dušu? Kreirala stranicu, nazvala je kako sam je nazvala i osvanula u virtualnom prostoru. Ispisala čuda neviđena i nepročitana - o klimakteriju, zimnici, djetinjstvu, svatovima, bajkama, mojim najdražim frajerima, kineskom svemirskom programu...ma nema čega nema tu kod mene.
Skupilo se u ovih pet godina preko četiri tisuće i tristo pratitelja ( službenih, koliko ima onih koji usput pročitaju - e to ne znam ), upoznala sam neke sjajne osobe koje o meni nisu znale ništa osim čitale moja svakodnevna verbalna istrčavanja i sprijateljila se s njima, i iskreno ne znam šta u meni više piše. Doista, u posljednje vrijeme više je teških tema, al nećemo sad o njima. Ipak je sutra peti rođendan ove skromne stranice.
Silno sam ponosna šta je dio pričuljaka završio ukoričen u jednu krasnu malu knjižicu, i moram priznat da s vremena na vrijeme pogledam snimku promocije jer je bila baš posebna ( koga zanima - na jutjub, upišite - dobro, kome ja pričam i iskočiće vam skraćena snimka ).
Čestitke primam sutra. A danas...za sve one koji nisu bili u prigodi pročitat prvi pričuljak, evo ga. Hvala vam svima, na svakoj lijepoj riječi koju ste ostavili u komentaru na ovoj skromnoj stranici. Voli vas Rossovka.

Konačno obavim pregled očiju, potvrdim dioptrijski papir na socijalnom i dođem u Getaldus.
-Dobar dan.
-Dobar dan.
-Trebam naočale. ( ko da ona to ne zna, pa ništa ni nema tamo neg naočala na vagone )
-Dajte mi potvrdu. Pa si pogledajte malo okvire.
( Pa ja gledam okvire, to je Armani, Karera, svaštanešta, a cijene Bože oslobodi, devetsto kuna, hiljadu sto kuna...ma strašno... )
-Kolko ste rekli da socijalno pokriva? Ostalo doplatim ja?
-69 kuna.
-69 kuna?! A okvir Armanijev je recimo hiljadu sto?! Znači ja doplaćujem još hiljadu trideset?!
-Plus stakla. Najjeftinija su oko tristo kuna.
-Plus stakla?! Znači doplaćujem još tristo gore?!
-Da. Ali imamo akciju da za sve preko (neznamsadkolko) kuna dobijete gratis još jedne naočale sa Vašom dioptrijom.
(Tu se meni već fajn vrti u glavi, šta od cijena, šta od vrućine, šta od pomisli kolko love moram izgrcat da bi vidjela pročitat bilo šta. Pa si mislim - možda da ne čitam. Al ne vidim ja ni pisat. Od kompjutera vidim ekran jedino ak stanem na vrata od sobe, znači ni pisat nemrem.)
-Moram ja malo razmislit koje bi okvire. Pa ću doć nekad, drugi put. Fala, 'đenja.
-'đenja.
Vani se sjetim da nisam spomenula da moram razmislit i o staklima. Staviće mi valjda ta za tristo kuna, jer ako uzmem samo okvire svejedno neću vidjet ni čitat ni pisat.
Il da bacim dioptrijski papir pa opet kupim u deemu očale s dioptrijom?

( i vama hvala, dragi blogeri koji odvojite malo vremena pa pročitate moje objave )

komentiraj (22) * ispiši * #

nedjelja

kolovoz

2022

Šaka suza, vrića smija...

Ja sam od malih nogu bila pobornik istine, istine i samo istine. Doista, povremeno bi me omeli u tom naumu, ko šta će uslijedit evo sad.

U trećem razredu osnovne održavo se neki seminar na našoj školi, pa su onda učitelji bili i po satovima svojih kolega, nebil naučili štogod pametno. Našu je učiteljicu zapalo održat ogledni sat razredne zajednice, tema - proslava rođendana.
Tu se sve uvježbalo do u tančine, uključujući i to da ja otvorim taj sat ko precjednik razreda ( iako nisam bila, al eto bila sam lajava pa nek lajem onda i tom prigodom ) i povremeno se uključujem, znate ono - evo saćemo pogledat slike, pa šta sve treba bit na rođendanskoj proslavi osim slavljenika, pa jel se smije torta načet prije puhanja u svjećice i te stvari. Išlo sve glatko da glatkije nije moglo bit.

Doista, ja sam mami pripomenula da mislim da to nije u redu i da šta bi ja otvarala sat kad nisam precjednik, a ona je rekla - ionak stalno laješ, još par rečenica te neće ubit. Kad već kolegica misli da trebaš, e pa izvoli majci otvarat sat. I da znaš da ćeš ga kvalitetno otvorit, jer sam i ja na seminaru i biću i na tom vašem satu.

Na dan D dobila ja ko modni dodatak bijelu mašnu na pletenicu i natjerala me da obučem haljinu. Nemreš vršit precjedničku funkciju u hlačama i majici. Dakle, kad je u učionicu nahrupila cijela ta kamarila - ravnatelj, pedagog, buljuk učitelja...mene poprimilo ludilo u vidu panike, i ja se razblejim i kažem učiteljici - ja to nikak nemrem pa da me ubijete, nek otvori sat pravi precjednik. Žena oko mene - ma kak ti to ne bi mogla, pa on nije ni vježbo, pa šta da ja sad radim...

Vidi moja mama da je eksces u tijeku, dođe do moje klupe i šapne mi - sad me dobro slušaj; imaš tri i pol sekunde za prestat blejat, ispuhat šmrklje i obrisat se, i marš gore pred ploču otvarat taj sat, jer ak te ja budem dizala ostaće od kose samo mašna, jel ti jasno? Prestajem ja blejat, pokušavam objasnit da me strah te gungule, ona opet kaže - jel ti još nisi krenula pred ploču? Nemoj da ti ja pokazujem šta je strah.

Ništa, red se bilo dić i takva zaplakana, crvenog nosa, izać pred sve njih i otvorit sat i pozdravit kamarilu i dalje šibat dogovorenim redom. I išlo je ko podmazano. ( A gdje neće ić, dosta krajičkom oka pogledat u mamu. Govorila bi i na kineskom da sam morala. Jedino joj nikad nisam oprostila šta mi je onemogućila da istrajem u borbi za istinu; bilo bi zanimljivo gledat kak se pravi precjednik znoji pred pločom umjesto mene. )

( ovaj sam pričuljak napisala 2018., i njime se opraštam od Biserke Roganec Kovačević, koja je danas prerano usnula u vječnosti. bila je učiteljica razredne nastave, tiha, samozatajna i divna osoba. možda se i ona negdje u nebeskom plavetnilu nasmije ovom pričuljku, jer je vjerojatno kroz godine rada i ona imala svakakvih situacija sa djecom. )

komentiraj (9) * ispiši * #

subota

kolovoz

2022

O suzama

Jutros sam konačno otišla do divne žene koja je kroz život bila uvijek na neki način povezana sa mojom obitelji.

Prvo je u istoj sobi stanovala s mojom majkom, u kući Štajcarovih na ulazu u Brezje, dok su pohađale Učiteljsku školu. Kasnije je meni predavala hrvatski jezik i književnost u srednjoj školi, a onda je bila profesor i mome junioru; kad je polagao maturu, bila je članica komisije pa se u jednom trenutku rasplakala i rekla kolegama – oprostite mi i dajte mi par minuta da se saberem, ovaj mladić u meni uvijek probudi davne uspomene na moju mladost i na sve generacije koje sam kroz godine ispratila na životni put iz ove školske zgrade, uključujući i generaciju njegove majke.

Spuštam se niz Nazorovu i trudim se ne gledati stravične ožiljke na kućama. U mojim mislima one žive netaknute, onakve kakve su bile dok sam odrastala i dok Petrinja još nije preživjela razaranja uzrokovana ratom i strašnom kataklizmom 29. prosinca. Ulazim u njeno dvorište; kuća ima crvenu naljepnicu i gadna puknuća na zidovima. Sve je puno cvijeća, ima i nekoliko kućica za ptice koje hrani sjemenkama suncokreta. Vidim je kako hoda kroz zelenilo i zovnem. Prepoznaje odmah moj glas, govori – evo me, Gordana. Izlazi na betonsku stazicu, u bijeloj košulji sa sitnim crvenim cvjetićima, crnim hlačama i crvenim cipelicama, poput ostarjele Dorothy. Grlimo se onako iz daljega, puno je korone i ne bih nipošto htjela ugroziti njeno zdravlje. Ima osamdeset i dvije godine i nekoliko teških operacija iza sebe.
Vadim iz torbe svoju knjigu koju sam joj donijela na dar. Raduje se, kaže – nadam se da ću vidjeti čitati, hvala ti puno. Priča o svemu što je tišti. Sa suprugom stanuje u iznajmljenom stanu, kuća stoji tako kako stoji i ništa se ne dešava. Uzalud zovu i pokušavaju nešto pokrenuti. Njihovi sinovi sami su prepokrili krovište uz pomoć prijatelja, do sada bi se vjerojatno urušilo. Silno je tužna, kroz suze mi govori – ja neću dočekati obnovu i svjesna sam toga, mogu jedino otići na Sveti Benedikt ( naše središnje gradsko groblje ). Pokušavam joj uputiti koju utješnu riječ, ali teško ih je uputiti kad svud oko tebe puca pogled na stravične ruševine; jedino park šumi krošnjama lipa, nedodirnut u svojoj ljepoti. Opraštamo se, kaže mi – svrati se ponekad, popodne smo uvijek tu.

Odlazim prema parku, ona briše suze i polako odlazi u dvorište, u ljetnu kuhinju u koju dođu jer ne mogu izdržati u iznajmljenom stanu. Srce vuče svome pragu, koliko god oštećen i opasan bio.
I njene suze, kao i suze brojnih Petrinjaca, padaju poput najteže optužbe na duše onih koji gotovo ništa ne čine da ova agonija što prije okonča.
Suze nisu tek slana tekućina; one su jauk duše, i vapaj koji nitko ne čuje.

( njena kuća je ova sa zelenom fasadom )

komentiraj (14) * ispiši * #

utorak

kolovoz

2022

Završetak opusa

Ostalo mi je još dovršit svatovsku trilogiju, i to nastavkom o nevjerojatnim plesnim vještinama mog najdražeg bratića, mog Miča ( kako ga je zvao moj junior prema jednom od glavnih junaka serije Spasilačka služba ).

Naime, cijeli se život deklariro ko neko sa dvije lijeve noge za ples. Antitalent. Dibidus. Pa je uglavnom izbjegavo plesni podij ko kugu. A onda su na red došli jedni u nizu svatova mlađarije naše velike obitelji, i on je zabljesno punim sjajem, na sveopće čuđenje.
Ponesen svatovskim vlakićem koji je šibo salom u ritmu dalmatinskih pjesama ( ma znate ih sve – falile se Kaštelanke, kad su se dva Bracanina, da nije ljubavi, večeras je naša fešta a vežu se jedna na drugu do u beskraj ) ničim izazvan se ukrco u vlakić, al mu je kruženje po sali možda neznatno išlo na živce pa je odlučio izvest plesnu solo točku. Tu se nas par priključilo, ko da ga dodatno podignemo, i raspleso se on ko Travolta. Doista povremeno mu ruke i noge nisu bile usuglašene, al pleso je da se sve pušilo. Čak je kasnije izjavio – jebate, pa ja ne znam šta je meni bilo da prije nisam išo plesat, kak je to dobro. Brzo se smorio, pa se stropošto za naš stol koji je bio pored nekakvog stupa. Kadli eto torte, pogasila se svjetla i konobari voze tortu obasjanu onim svatovskim bengalkama. Mrakača, svi na nogama, plješću torti; upali se rasvjeta, a naš Mič žmiri naslonjen na stup. Ja k njemu, reko – pa jel ti spavaš. On otvori jedno oko i odgovori – šta bi spavo, ti ko da nisi bila tu, pa jel nisi vidjela da sam se satro plešuć sve do maloprije. A i smeta me to plavo svjetlo za oči ( naime, svijeće su bile baš naglošljašteće plave i moguće je da mu je bilo nužno odmorit vidno polje ).

Druga koreografija bila je puno žešća. U igri su bili zimski svatovi, pa je imo fini topli lajbec na sebi. I u jednom trenutku dolamazdro k meni ( već znate da ja u svatovima plešem, znači nema sjedenja ) i ajmo, neviđeni stil i neponovljivi pokreti jer je odabro malo žešći ritam za izać na podij. U jednom trenu kreće raskapčanje lajbeca i skidanje istog, ja plešuć pružam ruku da uzmem lajbec al on s njime vitla iznad glave i manirima vegaske plesačice baca ga na stol od mladenaca ( bio je najbliži, jebiga ). Dobro da se nije zapalio na one fensi svijeće koje su gorjele na stolovima. Kad je završio, imo je ovacije cijele sale, pa smo se vratili za stol jer je bend odlučio malo odmorit. Sjeda on takav zajapuren i zadihan i kaže ovima šta sjede – e sad znate ko je u familiji Đo Kokeer ( Joe Cocker, ) čije ime je izgovaro s mekim đ i rastegnutim e u prezimenu. Otkud je njega iskopo, to samo on može znat.

Moram priznat da me ova svatovska trilogija vratila u dane kad je svaki, pa i najmanji razlog bio dobar razlog za lomljavu i kad smo se smijali i pjevali iz punog srca. Moj Mič i ja.

komentiraj (22) * ispiši * #

ponedjeljak

kolovoz

2022

Duši šesnaestogodišnjaka

Kad imaš svega šesnaest, onda svijet gledaš kroz čudesni kaleidoskop boja. Zaljubljuješ se pa odljubljuješ, hodaš ulicama koje tako dobro poznaješ i voliš kao da si barem pola metra iznad zemlje i čini ti se da ništa na ovom svijetu ne može pokvariti slatkoću prvog poljupca, okus trešanja koje si krišom ubrao i pojeo kod prvog susjeda, miris i dodir rijeke čije valove tako voliš i svakog im se ljeta vraćaš.

Sve dok ne dođe rat. Onaj čudesni svijet boja gubi se u dimu vatre koja nemilosrdno guta kuću po kuću, u mirisu baruta i kanonadi topova čiji urlik ne prestaje danima. Umjesto da sjedneš u školsku klupu i čitaš uvijek tako dosadne lektire boraviš u podrumu, postajući iz trena u tren sve svjesniji koliko se sve promijenilo, na najužasniji mogući način. Kada na trenutak i uspiješ izaći, gledaš slomljena stabla i mrtva tijela koja leže posvuda poput potrganih lutaka.

Kada rika topova umukne, ukaže se slabašna svjetlost nade da je muci došao kraj. Nažalost, tišina donese nezamislivu patnju, tisuću puta goru od one dok si svjedočio umiranju jednog grada. Tišina donese i smrt, okrutnu i hladnu i bezdušnu, koja te odnese na put bez povratka. Tamo gdje nema poljubaca, trešanja ili rijeke. Tek mrtva vječnost, čijim dijelom si postao.

Pitanje je kako majka preživi kad njenog šesnaestogodišnjeg sina odvoje od nje i povedu ga u smrt? Ne preživi; duša vjerojatno umre istog trena, a raspadljivo tijelo funkcionira automatizmom, zbog onih koji je još trebaju.

Kako preživi šest godina neizvjesnosti u kojima ne zna je li ipak preživio ili je ubijen? Ne preživi; vjerojatno mehanički diše, hoda, jede i radi, zbog onih koji su zajedno s njom preživjeli pakao.

Kako preživi kada je nazovu i kažu da dođe identificirati njegove posmrtne ostatke, i tamo joj daju zlatni privjesak koji mu je kupila? Ne preživi; vjerojatno su oči umrle gledajući ga posljednji put živog, ili su ih isprale sve suze isplakane tijekom šest godina neizvjesnosti i uzaludnog nadanja.

Kako preživi kada joj kažu da su njenog sina tukli i slomili mu svaku kost, a onda ga ubili? Ne preživi; vjerojatno iz svakog kuta izviru sjećanja koliko je puta pao i udario se, a ona je bila tu da ga utješi i umiri... u najjezivijim trenucima njegovog života je nije bilo, i otišao je sam u strašnim mukama.

Kako preživi svaki rođendan i godišnjicu smrti? Ne preživi; njena duša je ionako u stalnom iščekivanju njihovog ponovnog susreta.

Igor Kačić napunio bi četrdeset i sedam godina 23. kolovoza.
Bio je najmlađa žrtva Ovčare.
Imao je samo 16 godina.

( ovo je jedan od tekstova koje iz godine u godinu ponavljam, za neke posebne duše koje zaslužuju vječno sječanje. photo by Dnevno hr )

komentiraj (24) * ispiši * #

subota

kolovoz

2022

Nastavak opusa

Ništa, idemo udarit još jedan nastavak svatovskog opusa, za one koji su još sinoć navijali da šta ne bi ja pisala kad ionako ne spavam, jel tako.

Svatovi u Gorskom kotaru usred zime, pod onim nekadašnjim snježnim radostima, znaju se pretvorit u paranormalnu aktivnost. Prvo su se jedva živi dovezli do tamo, zakrmačilo bijelog govna ko da ga je naručivalo da zakrmači baš taj vikend. Kad su se konačno u autima marke fićo dokoturali do tamo, naišli su na svatovsku balvan revoluciju. Naime, tamo je – bar u ono vrijeme – bio običaj da nabacaju drva na cestu kod skretanja prema mladenkinoj kući e da bi mladenac i ostatak familije iskeširali neke pare za prolazak. Bilo je malo i verbalnog delikta; pa kud ćeš mom tati i ostatku ekipe reć da treba platit, a onda i smicat drva da bi se neko oženio? Natezali se malo s njima, a onda je glavni lik priče digo bunu, reko tamo njima– ništa ljudi, idemo u aute i nazad za Petrinju. A vi šta ste navukli ta drva objašnjavajte tamo priki i priji da se džabe kuvala juha i sarma i peko odojak, mi se više smrzavat nećemo. Vidjeli gorani da je vrag uzeo šalu, pa nabrzaka razmakli ta drva sa ceste da ne ispadne da se sirota mladenka džabe spremala. Dalje je išlo po peesu, vjenčanje i ožderavanje, al problem je nasto malo kasnije, kad se smrklo i kad je stegla studen. Svatovi su bili doma kod mladenke, a vece onaj slatki poljski, drveni, sa srčekom na vratima. Pa su u jednom trenu moj tata i glavni lik priče krenuli združenim snagama u forsiranje vecea, i vratili se nazad bijeli ko kreč, jer je kuća bila dosta blizu šume i čuli su vukove da zavijaju negdje tamo dalje, među borovima. Glavni lik je izjavio da se momentalno rastrijeznio, da se osjećo ko Crvenkapica i da više na zahod ne ide, pa makar mu mjehur eksplodiro, sve dok se ne razdani.

Kad se ženio moj brat zapala ga je odgovorna dužnost da odveze na kirurgiju jednog od uzvanika jer se čovjek proklizo i pao i razbio glavu na radijator. Stavila strinka leda u čistu kuhinjsku krpu, natakrčili mu to na glavu, utrpali ga u Mićin reno četvorku i pravac za Sisak. Svađo se sa ranjenikom cijelim putem jer je skido led sa glave i postojala je mogućnost da mu sjebe sic sa krvavim flekovima. Posvađo se namrtvo na kirurgiji sa kirurgom jer nije htio ranjenika šivat i dat mu tetanus, jedva mu stavilo tufer i onu mrežicu na glavu. Posvađo se namrtvo sa ranjenikom jer isti nije htio ić doma nego nazad u svatove; na kraju ga istrpo ispred kuće i reko mu – slušaj, ja nisam medicinska sestra i nemam namjeru do ujutro ići za tobom po sali i popravljat tufer. Vratio se u svatove i zapio se ko čovjek, da zaboravi na stres.
Ujutro smo dopjevali u Brezje nas nekolicina odabranih; šest sati ujutro, sunce na horizontu, a mi pjevamo iz petnih žila. Jedan od odabranih uzima onu probušenu ranjglu za peć kestene i neki komad drveta, pa će dat malo ritma performansu. Glavni lik traži od moje mame da bubnjaru otme ranjglu i drvo, jer da će mu eksplodirat glava. Dok je moja ispaćena roditeljica otimala ranjglu i nosila je u špajzu na sigurno, glavni je lik izjavio da mu je dosta šokova i da ide kući spavat. Na opće negodovanje je prokomentiro – lako vi arlaučete, niste se vi natezali sa kuhinjskom krpom i ledom i vozili na kirurgiju. Ja se moram ići leć, da se dobijem, imo sam težak dan i još težu noć.

O plesnim izvedbama ćemo drugi put, plesat je opasno počeo tek u nekoj zrelijoj dobi.

komentiraj (20) * ispiši * #

petak

kolovoz

2022

Svatovski opus

Dugo nisam pisala o svatovima, pa mi je palo na pamet da bi mogla prizvat u sjećanje neke od najblistavijih svatovskih trenutaka mog najdražeg bratića, i šteta je šta recimo nekoć davno nije bilo snimanja ko sad jer je njegova kompilacija jedna od najžešćih otkad je izmislilo svatove.

U prvim svatovima u kojima sam bila u životu, a vjenčavali su se istoga dana moj bratić i sestrična i skupa su imali svatove na Vili, dva para mladenaca dogovorilo se da sve koverte sa novcima strpaju u tašku jedne od mladenki i kasnije ih podijele. Ni dan danas se ne zna kako se on dočepo te taške ( biće dok su mladenci plesali) i odglavinjo kući jer mu se već i spavalo. Probudio se u neko doba, pita ga mama - otkud tebi ona bijela taška. Da kakva taška, šta je njoj. Veli ona - ajde u sobu, eno ti je na nahtkaslu. On u sobu, stvarno taška tamo. Otvori je, a unutra nabijene koverte sa darovima od mladenaca. Govorimo o vremenu bez mobitela, nemreš ti ni javit nikome. On na bicikl s taškom pod rukom i brže mladencima. Tamo gluva misa, svi posvađani namrtvo jer niko ne zna gdje su pare. Legenda kaže da je ušo u kuću, stavio tašku na stol i izjavio - da ga jebeš, ja ne znam otkud ovo kod mene.

Kad je bio vjenčani kum, krenulo se sa buklijama i on izašo van iz auta da mladenki dohvati neki liker kroz prozor. Malo se ubucio, a bilo mu žao kupovat novo odijelo koje poslije samo skuplja prašinu u ormaru, pa je obuko odijelo koje mu je bilo na knap. Kad se u zao čas nagno da dobavi čašu, pukle mu hlače al skroz, od pasice otraga do šlica naprijed. Nekako se uguzelja u auto s mladencima, ipak je on kum pa se vozi s njima jel tako, i kaže šoferu - vozi me kući, pukle su mi hlače. Tu nastaje krkljanac - bukliju treba bavit a auto s mladencima odlazi sa buklijske lokacije. Spustio prozor i reko barjaktaru - eto nas za deset minuta, imam situaciju. Stigli k njemu doma, mladenci sjede otraga u autu, susjedi se zgledavaju, a on zahvaljuje cijelom katoličkom kalendaru šta mu je mater šnajdarica. Tu on skida hlače, mama sjeda za singericu i prolazi dvaput, za svaki slučaj. Pita ko ga je dovezo. Mladenci, mama, da ko me dovezo; pa ne mogu bez kuma u salu. Brže nazad u auto i pravac dalje na bukliju, s tim šta više nije dohvaćo nikom ništa. Sjedio ko Ramzes drugi cijelu noć i ustajo uz velike mjere opreza.

Nastavak slijedi, ovo je samo početak njegovog bogatog svatovskog opusa.

komentiraj (12) * ispiši * #

srijeda

kolovoz

2022

Hvala, Ljudi...

Idem kući s posla mojom uobičajenom rutom, kroz park pa pored oštećenih zgrada gradske uprave i katastra, pa onda Gimnatije i Prve osnovne škole.

Vani je 35 stupnjeva. Sunce tolikom silinom žeže da zapravo peče udisanje vrućeg zraka. Hodam polako, da se što manje znojim i povremeno otpijem gutljaj – dva vode iz bočice. Hodam pored stravično oštećenih zgrada i kuća Gundulićeve ulice, i onda se pred mojim očima ukazuje pomalo nestvaran prizor. Skoro je 16 i 30, 35 stupnjeva je vani, a na gradilištu nove zgrade škole radnici još uvijek rade.
Mene steže u grlu, ne od vrućine nego od zahvalnosti. Prvo Mađarskoj, koja je omogućila da nova zgrada škole naočigled raste u gradu u kojem je vrijeme stalo. A onda još veća zahvalnost tim radnicima, koji u nemogućim vremenskim uvjetima rade i zarađuju za kruh. Netko će reći – pa što, plaćeni su za to što rade; ili još okrutnije, da su učili ne bi morali na gradilištu prolijevati litre i litre znoja radeći.

Znate što ću vam reći? U mojim su očima oni veliki do neba, i ljudi u Mađarskoj koji su odlučili omogućiti petrinjskoj djeci da dobiju novu, lijepu školu u kojoj će biti sigurni, i ovi radnici koji vrijedno i mukotrpno rade na silini kolovoškog sunca kako bi izgradili školu. Moje najdublje štovanje, i jednima i drugima.

Ovim drugima bih još dodala – svaki vaš žulj i svaka kap znoja vrijede tisuću, vrijede deset tisuća puta više od skupih odijela onih koji i dalje - gotovo dvadeset mjeseci nakon potresa - dođu u Petrinju, govore o zamahu obnove, a onda sjednu u skupe aute i zaborave gdje su bili čim prijeđu most preko Kupe kod Bresta. ( Dobro, sad ne dolaze jer su na godišnjem i nemaju vremena za nevidljive ljude. )
Hvala vam, Ljudi. Hvala Mađarskoj i ovim premorenim radnicima.

( druga fotka je od jutros, zapravo sam se htjela pohvaliti kako zgrada škole raste, ali onda me smrznuo pogled na ljude koji je grade po paklenoj vrućini )

komentiraj (28) * ispiši * #

ponedjeljak

kolovoz

2022

O neparu i zaljubljenosti

Manji najdraži frajer zapravo je velika maza. Uvijek trči u zagrljaj, daje nebrojeno puno pusa i toliko se raduje svakom susretu da mu radost blista u onim prekrasnim, crnim okicama.

Nedavno smo ih vodili na imanje Tišinić koje je pravi raj za djecu. Srne i jeleni lopatari su navikli na ljude i priđu posve blizu, a ima i puno drugih životinja – fazana, nojeva, ljama, grlica...prava divota u raskoši šume. Malo se prestrašio mladog tornjaka kad smo ulazili, pa ga je moj životni supatnik nosio do stola. Dok smo ručali odnekud se pojavila i vrlo pitoma vijetnamska svinja, mužjak koji se odlučio češati baš na drvo pod kojim smo sjedili. Manji je frajer odmah dignuo noge na dekicu na kojoj smo sjedili.
-Tko je to? - pita me.
-Mladi vepar – kažem ja, da izbjegnem pitanje što je Vijetnam.
-A je li nepar gladan? I zašto se češe?
Mi se pogledavamo, ne želimo ga ispravljati jer nam se baš sviđa riječ nepar.
-Pa malo ga svrbe leđa i tu mu se kod nas sviđa, pa se češka, vidiš. Ne znam je li gladan – odgovaram.
-A ja bih neparu dao jedan krumpirić – kaže on.
-Ali samo jedan, može?
Uzima krumpir sa svog tanjura i baci ga našem neparu, koji toliko mljacka da ne povjeruješ.
-Smijem li mu dati još jedan, vidiš da je gladan? – pita.
-Nije gladan, mljacka jer mu je fin tvoj krumpirić. Samo još jedan.
Nepar smljacka i drugi krumpirić i ostaje pored stola, malo leži, malo se češe. Manji najdraži frajer jede i gleda svog prijatelja nepara, pa zaključuje da je nepar jako sladak i pristojan. Kad smo odlazili mahnuo mu je na pozdrav, ali neparu se nije dalo dizati, ostao je uživati u hladovini.

Nedavno sam mu podvalila da jede pohanog oslića, nisam bila sigurna hoće li htjeti jesti ako mu kažem da je riba na tanjuru, pa sam mljela i mljela dok je jeo samo da me ne pita koje je to meso. Prekinuo me pitanjem:
-A jesi se ti zaljubila?
-Zaljubila?! Pa jesam, nekad prije. Zašto me to pitaš?
-Ma ja ti imam problem. Meni se sviđaju dvije djevojčice u vrtiću i sad ja ne znam što bih napravio.
Ja ostajem bez teksta, a on nastavlja:
-Koju god da odaberem, ona druga će sigurno biti ljuta na mene, što ti misliš?
-Mislim da ćeš morati toj drugoj reći da ste samo prijatelji, i da će ti biti puno lakše odabrati sladoled poslije ručka.
On klima glavom tipa – koji dobar savjet. Zaboravlja na zaljubljenost i bira sladoled koji mu se više sviđa bez da trepne.

Treba uživati u svakom trenutku s njima, jer prebrzo odrastu. Najdraži frajer je tako izrastao i ne mogu ga više onako cmakati i držati na krilu kao prije. Srećom je tu manji najdraži frajer koji jedva dočeka da nekog zagrli.
Moram provjeriti je li riješio problem sa djevojčicama lako kao sa sladoledom.

komentiraj (9) * ispiši * #

nedjelja

kolovoz

2022

Nostalgija

Gledam ja ovaj fantastični plesnjak na Prisavlju, koji te hoćeš – nećeš vrati u neka davna ljeta, u rasplesanu mladost.

Disko je preko ljeta selio na gradsko kupalište uz Kupu, još i danas postoji plesni podij na koji se silazilo stepenicama sa nasipa. Uvijek mi je bila panika silaziti dolje, mrakača a strme stepenice, i strah da se ne strmoglavim ko da nikad stepenica vidjela nisam.
Prvo je trebalo izmolit da se uopće dočepa diska. Da šta ćeš tamo, da jel idu i tvoji iz razreda, da ko sve ide. Onda moj tajo, moj superheroj, spašava situaciju i upetlja se u propitivanje uz komentar – pa šta je zajebavaš svaku subotu, daj nek se spremi i ode se isplesat sa curama. Mama smrtno uvrijeđena konstatira da nek idem, da je baš briga al nema kašnjenja, u pola dvanajst da sam doma. I tako svaku subotu ista emisija, al dobro – bilo mi je bitno da odem tamo i plešem, plešem, plešem. Govorimo o vremenu bez cajki i silikonjača, kada su top listama harali sjajni bendovi uz koje se moglo al dobrano isplesati.
Nikad nisam bila od nošenja haljina, u to sam vrijeme bila ubijeđena da imam najružnije noge koje je ijedna mater ikad porodila; bila sam visoka i tanka ko grančica, sve su moje školske kolegice imale puno jače noge. Tako da nisam imala nekih problema sa spremanjem – traperice na sebe, neku majicu, svežem rep i ajmo. Ni šminka me nije previše zanimala, tek sam negdje u trećem srednje počela koristit maskaru i ruževe, a i to samo ponekad.
I onda dođeš dolje među prvima, ne možeš čekat da dolje odeš u jedanajst kad već u pola dvanajst moraš bit doma. Al nije me bilo previše briga, bilo mi je bitno da barem malo uđem u taj čarobni svijet i vidim one za koje mi je zapinjalo oko i da plešem. Nikad nisam kasnila doma, to mi je bilo ultimativno pravilo broj jedan, tako da sam uspjela dobit produžetak za pola sata, pa onda i za sat, sat i pol. Ajme divote, ko da sam dobila da mogu ostat do rane zore.

Bilo je to puno drugačije vrijeme, bez mobitela, bez youtube-a, bez spremanja za izlazak u vrijeme kad sam se ja vraćala doma.
Pa ipak bi se tako rado vratila, samo jednu subotu, u to čudesno vrijeme rane mladosti, dok sam svijet još uvijek gledala kroz ružičaste naočale i plesala, plesala, plesala...

komentiraj (20) * ispiši * #

subota

kolovoz

2022

Čitanje, niska naoblaka...

Nisam pojma imala da diljem globusa vremensku prognozu na teve ekranima ne čitaju meteorolozi.

To samo kod nas uposlenici hidrometeorološkog zavoda stoje pored karte i priopćavaju najfriškije stanje ciklone, anticiklone i niske naoblake. I to onak slickani ko da idu u svatove il na prijem kod precjednika. Za žene to znači neka fina bluza sa pasent suknjom malo ispod koljena ili kostimić, uz odgovarajuće cipele na petu, frizura postojana usljed korištenja trovremenskog tafta. Za muške odijelo, kravata, obrijani, ošišani. Nema majci labavo. I onda hoćeš – nećeš slušaš šta se trkelja o atmosferskim prilikama i mogućnosti grmljavinskog nevremena il orkanskog puvara ( da ne kažem vjetra ).

Vani to skroz drugačije shvaćaju. Ono, rade na tome da im vremenska prognoza bude najgledaniji dio vijesti. Pa recimo u Rumunjskoj vremensku prognozu čita ljepojka u badekostimu, raspuštene popeglane kose, a u Meksiku la bomba kovrčave kose koja ima zavidan gluteus i nekako sam sigurna da stoji uvijek tako bočno, čisto da ljudi bolje vide kartu sa onim oblacima i suncem. Šta tek reći za susjednu nam državu, gdje je za prognozu zadužena živa Barbika na kojoj se vidi da je za njenu fizionomiju zaslužna isključivo babica, koja je još u rodilištu ispaćenoj roditeljici pokazala kako da je povija da ima struk trideset centimetara a gluteus veličine Brazila. Žena je poslušala i eto čuda. Lice je možda malo dorađivano, to se ne da riješit pelenama, pa onda kad već imaš pelenama riješenu figuru Barbike moraš neznatno poradit na licu da ne bude nesklavurna, jel tako.

I sad ja vas pitam – koga bi vi voljeli vidjet da vam čita vremensku prognozu? Meni je iste sekunde pao na pamet ljepotan koji se zbog ljubavi doselio u Hrvatsku, Pedro Soltz. Samo bijela košulja i traperice, i nek čita odavde do vječnosti. Daljinski strogo kontroliran da ne bi nekom palo na pamet štračit po teveu dok traje vremenska prognoza, i najstrože zabranjeno hodanje vamotamo dok god se na teveu vidi karta sa oblačićima i suncem.
Za žene – potencijalne čitačice sam bezidejna, pa dajte dečki nabacite neki prijedlog, čisto da znamo šta bi vas natjeralo da budete pred teveom kad je vremenska prognoza, onako kako smo nekad čekali Toma i Džerija u sedam i petnajst navečer.

( fotke – prvu sam vidjela kod FB prijatelja koji se zove Laslo Laci Bezi, a druga – 24 sata; Pedra neću stavljat, pa svi znate da djeluje na vidno polje ko prokulin kapi za očobolju )

komentiraj (18) * ispiši * #

petak

kolovoz

2022

To nas čini živima

Večeras vam moram pojasniti zašto će Petrinja opstati kao grad.

Naša Josipa, jedna od najposebnijih i najboljih duša našeg grada, otputila se u veliki izazov. Prehodala je Camino i stigla u Santiago de Compostelu 7. kolovoza. Pratili smo njen put; svakodnevno je objavljivala fotke i zanimljivosti sa prehodane dionice, pa je i nama bilo kao da smo uz nju, barem duhom. Vratila se u Petrinju, u našu grubu razrušenu svakodnevicu, i pretpostavljam da je hodajući iznašla način da se bori sa svim nedaćama koje nas okružuju.

Nije to kraj priče. Njene susjede sa nasipa, Maja i Ivana, skupile su malu veselu ekipu koja je Josipi donijela bukliju dobrodošlice i dopjevala joj na kućna vrata. Bilo je i suza, i zagrljaja, i pjesme. Bilo je najviše onoga što Petrinju i čini drugačijom od svih drugih gradova.

Možete nas ostaviti da se ovako bespomoćni koprcamo u ruševinama naših života, srušenih kuća, uništenih ulica i sigurnih koridora. Možete ignorirati naše pozive u pomoć, sve puste poslane mailove, svu našu muku. Možete se praviti da ne vidite kako živi grad na svega pedeset kilometara od Zagreba. Samo dajte.
Petrinju ne čine samo ovi razoreni domovi i ljušture nekadašnjih kuća. Petrinju najviše čine Petrinjom njeni ljudi; tako su nas odgajali naši roditelji i mi tako odgajamo svoju djecu. I dok god je tako, mi ćemo preživjeti, preživljavati i opstati. Zbog silne ljubavi koju u srcima imamo jedni za druge i zbog silne ljubavi kojom volimo svoj grad, koliko god on bio razrušen i neprepoznatljiv.

Dok god bude tog duha u nama, i grad će izdržati. Naprosto mora.

( fotke su Josipine, znam da se neće ljutiti )

komentiraj (18) * ispiši * #

četvrtak

kolovoz

2022

To je paranormalno...

Jel znate vi da je – prema pisanju BBC Newsa - prije par dana Sjeverna Koreja objavila da je kod njih završen koronaparti? Znači riješili su problem u neka tri mjeseca. Bez cjepiva i respiratora i štajaznam čega.

Za početak, oni tvrde da je to groznica ( ne subotnje večeri, samo groznica ) i da se kod njih pojavila tako što su ljudi – pazi sad – dodirnuli vanzemaljske tvari koje su pale u blizini granice sa Južnom Korejom. Pa je svekoliko pučanstvo dobilo izričit naputak da bude oprezno sa vanzemaljskim tvarima koje može prenosit vjetar, i da čim neko primijeti nešta čudno, da ne velim vanzemaljsko, odmah alarmira nadležne kako bi antiepidemijski tim promptno reagiro i uklonio to tamo nešta vanzemaljsko.

Nadalje, liječi se čajem i toplim napitcima ta groznica. Vlasti preporučuju čaj od đumbira sa medom i napitak od lista vrbe. Isto tako, treba grgljat usta i grlo dvaput dnevno slanom vodom. To za one lakše slučajeve groznice.
Ako se zakomplicira, e onda je preporuka popit brufen i paracetamol. Tu možda nastaje manji problem, jer ljekova nema. Naime svi prebjezi tvrde da se ljekovi mogu nabavit ne u apoteci nego na placu, znači ne ideš po mahune il krumpir nego po tablete. Kako to funkcionira – ne bi znala, samo prepričavam pročitano. Ne piše decidirano jesu ljekovi složeni na tezge il su zafufuljani negdje ispod po košarama.
Velikih komplikacija izgleda uopće nije bilo, jer se groznicu satrlo đumbirom, medom, vrbom i slanom vodom. Svi čili i zdravi dok si reko keks. Cijeli svijet vodi bitku sa stopedesetšest sojeva virusa, ljudi po dva tri puta dobivaju groznicu, cijepi se deset puta i opet problemi. A ovdje jedan čovjek kaže – groznica je u pitanju, i to izazvana vanzemaljskom tvari. Marš tamo kuvat čaj i grgljat slanu vodu, kakva testiranja i cjepiva. I tom jednom svekolikom ekspertu slijepo vjeruje dvadesetšest miliona ljudi. Bez puno pitanja i pametovanja. Mislim – ni ne smiju pitat, šta ćeš pitat kad je on u tri rečenice sve objasnio i nema nikakvih komplikacija.

A recimo drugdje po svijetu ljudi se ubiše od sekiracije samo zato jer nemaju takav veleum i multipraktik da u tri mjeseca riješi problem groznice koja drma svijet već dvije i kusur godine.
To je da ne povjeruješ.

komentiraj (19) * ispiši * #

srijeda

kolovoz

2022

Konačno je tu

Današnji me dan emocionalno iscrpio.

Pred očima su mi se nizale slike strašnog dana i silne moći prirode koja je iz podzemlja, iz dubine zemljine utrobe gradić na obali Kupe u sekundama pretvorila u stravične ruševine. Olakšanje koje sam osjetila kada sam najdražeg frajera konačno izvela na dvorište i kada se sin konačno pojavio sa mlađim najdražim frajerom, a odmah iza njih stigla je i majka mojih najdražih frajera, uplakana i izbezumljena od straha jer nije znala gdje su djeca. Vojnih kamiona i svih raspoloživih vatrogasnih vozila koja su jurila prema centru grada.
Potom stravične slike razaranja, silna nemoć i bol koja te guši jer znaš da si bespomoćan i ne možeš baš ništa učiniti da izmijeniš užas koji se desio. Petrinjski vatrogasci i volonteri Gradskog Crvenog križa, od koji su neki djecu odveli na sigurno i vratili se kako bi mogli povući i takoreći danonoćno raditi na zbrinjavanju sugrađana, uklanjanju dimnjaka i pokrivanju manje oštećenih krovova.

A onda se u Petrinju izlila rijeka ljudske hrabrosti i dobrote. Iz svih krajeva Hrvatske počeli su stizati volonteri – pripadnici vatrogasnih postrojbi, HGSS-a, Crvenog križa, ekipa nazvana Ninja krovnjače, alpinisti, članovi planinarskih društava, pripadnici navijačkih skupina, mnoštvo ljudi koji su ostavili sigurnost svojih domova i stigli pomoći razorenom gradu. Naši vrhunski chefovi kuhali su na središnjem trgu za volontere i građane. Imajte na umu da je tih dana zemlja neprekidno podrhtavala i bilo je vrlo jakih naknadnih potresa. Ti su ljudi učinili sve što je bilo u njihovoj moći da nam pomognu. Sakupljali krhotine naših života i kuća i otirali naše suze.

Danas je dvoje volontera , Mirta Livingston ( Chef kuha doma ) i Josip Lukačević Lux ( Ninja krovnjače i HGSS ) na mostu koji se nadvija iznad Petrinjčice otkrilo natpis na kojem stoji novo ime – Most volontera. Zaslužili su oni i puno više od toga; iskreno se nadam da ćemo ih jednom moći sve okupiti na jednoj velikoj proslavi i da će to biti što prije. Hvala vam za sve što ste učinili za naš grad, za svaku suzu koju ste obrisali svojom dobrotom i ljudskošću.
Moje današnje suze pripisaćemo radosti koju osjećam jer sam svjedočila znaku neizmjerne zahvalnosti kojom uzvraćamo za svu vašu dobrotu i ljudskost.

( fotke – zapovjednik vatrogasne postrojbe Petrinja Zvonimir Ljubičić pozdravlja volontere, Mirta i Josip na mostu i samo otkrivanje table s natpisom )

komentiraj (14) * ispiši * #

utorak

kolovoz

2022

Ležeće i leteće torte

Dugo nisam pisala o tortama, zapravo sigurna sam da je jedan jedini pričuljak posvećen torti, i to Švarcvaldici koju sam nedovšenu, s apetitom bubnula u živicu. Nikad mi torte nisu išle za rukom, isto ko ni mojoj mami. Koliko god se trudila, uvijek su moje torte bile nesklavurne, naherene i izgledale su nikako. Šta ti vrijedi šta je fina za jest kad izgleda ko da je ispala na pod iz frižidera.

E sad kad sam sebe ispljuvala, sad mogu opisat par dogodovština koje su se desile majstoricama za torte, naravno ne njihovom krivnjom.
Prva mi je pala na pamet jedna kolegica s posla, koja je spekla tortu za svoj rođendan, al nije bilo mjesta u frižideru da je bubne na hlađenje ( navodno se čekalo da se pojede pola lubenice pa da se torta onda uglavi unutra ), pa ju je za vraga stavila na balkon, al na pod ( navodno je na stolu bilo neko pečeno meso, odojak šta li ). I sad jedu oni lubenicu, da se napravi mjesto za tortu, kad vani počelo puhat i navlačit se nevrijeme, i nekakav ubogi golub dolepršo na ogradu od balkona. Muž ničim izazvan veli – gle goluba na ogradi, a sin poleti vidjet goluba i dok je nesretnica otvorila usta puna lubenice da vrisne – pazi na tortu, maleni je ugazio prvo jednom pa onda i drugom nogom i osto stajat ko malo veća figurica. ( Navodno s mužem nije razgovarala tjedan dana, da ko je bio kriv nego on; kud je uopće spominjo goluba? )

Druga je proslava rođendana jedne preslatke curice, i znate kak to ide – svjećice u torti, pjeva se sretan rođendan i dolazi trenutak da roditeljica nareže prekrasnu tortu ispečenu u svrhu podizanja šećera na nepoznate vrijednosti. Donosi nož, vodu za burit nož, tanjuriće i vadi svjećice. Malena slavljenica tiho joj kaže – ja ne bi da ti režeš tortu. Mama joj govori – pa zato smo je spekli, sad ćeš vidjeti kako je fina. Malena slavljenica malo glasnije ponavlja - ja ne bi da ti režeš tortu. Mama joj govori – pa vidiš da sva djeca čekaju tortu, zato smo je spekli. Malena slavljenica sad već skroz glasno ponavlja - ja ne bi da ti režeš tortu. Mama uzima nož u namjeri da krene rezat, a malena slavljenica zavidnom brzinom sa obje ručice iskreće tortu sa avzaca na pod. Ima torte na sve strane. Mama u šoku, djeca u šoku, bome i mi u šoku, a malena slavljenica ladno kaže – pa rekla sam ti da ja ne bi da režeš tortu. Ispaćeni otac donosi kantu od napoja, a šokirana mama u prizemlju reže drugu tortu, zbog koje se namrtvo posvađala sa svojom mamom jer ju je spekla iako joj je rečeno da nema potrebe da se peče.

I za kraj, meni jedna od najdražih slika kad je na jednu od nekadašnjih besmrtnih fešti stigla jedna od gošći, sređena ko za kraljevsko vjenčanje i u novim cipelama sa kožnim đonom, noseć avzac sa tortom. Nas par naslonjeno na ogradu od terase gledamo kako prilazi svečanim korakom alkarskog vojvode; u zao čas podveze se jedan od kožnih đonova i ona izvodi neponovljive manevre ko akrobatski pilot da joj avzac ostane u ruci. Viče – vatajte tortu, i zbilja je neko uspio uhvatit tortu da se ne slamazdra na beton. Ona se malo natukla i prvo izula cipele pa se onda krenula dizat, sva sretna jer je torta ostala u hrpi, možda je koja ružica otpala u manevrima.

Jel ima neko među vama da je imo ovakve situacije? Istinu na sunce.

komentiraj (16) * ispiši * #

ponedjeljak

kolovoz

2022

Pojedoše naskroz

Čitam da je uvezlo nekih ne znam koliko hiljada sterilnih komaraca, navodno da se na taj način smanji populacija tigrastih komaraca. I navodno su pušteni u Istri, ako sam dobro skužila.

E sad...ja ne znam jel koji kontingent komaraca uteko iz Istre pa udario na ovu stranu ( jer ih navodno puštaju svakog tjedna po par hiljada ), al vidim da ovi nisu ni sterilni ni negrizući nego satraše grizući, susjedi eno oko zatvorilo jer ju je đubre ugrizlo za kapak.
A komarci su sa mnom povezani nevidljivim sponama ovisničke ljubavi, i to već godinama. Ja sam sigurna da oni svoju ljubav prema meni prenose sa koljena na koljeno, ono - čim se novi komarac okomari, odma ga upozore da je moja krv nešta najfinije šta mogu probat u životu. A ove godine ih ima trilijarda, i imam osjećaj da samo mene vrebaju kad ću napustit stambeni objekt.
Predvečer krenula zalit paradajze i ubrat zrele. Kad je to krenulo ujedat...ešalon za ešalonom, u brišućem letu. Sjetila se da imam malo zaostataka autana; e tu su podivljali dokraja, majko mila...pa ulaze mi u oči, uši, grizu ko krokodili. Svakih četrnajst sekundi ubijem dvadeset komaraca, pa uberem jedan paradajz. Pa opet ubijanje, pa uberem drugi paradajz. Pa tak u pet minuta uberem četri paradajza i ubijem dvjesto komaraca. Noge i ruke krvave ko da me inkvizicija ispitivala. Još se počela i znojit, pa braća navalila združenim snagama iz svih raspoloživih pravaca. Sad se tu već i frućke počele pojavljivat, svrbi za poludit.

Eto sam ušla u kuću, oprala krv sa sebe, iščešala se i namazala nekom kremom za protiv ugriza. Čekam da me prestane svrbit, pa da mogu izać opet van i nastavit ubijat jata koja se zloguko nadvijaju nad Brezjem i samo čekaju da se primim kvake i krenem u paradajz. Točno bi mi bilo najpametnije obuć zimsku jaknu i stavit kartonsku kutiju na glavu, al ne da mi se vadit jaknu iz ormara i krojit rupe za oči na kutiji.

Ako nastave ovim tempom, za par dana ostaću bez kapi rođene krvi. Pa ovim putem molim sve koji imaju nula pozitivnu, a spremni su donirat ubogoj izgriženoj ženi barem deci il dva, da se jave u inboks. Valjda ću bit u stanju odgovorit na poruku. Srećom nemaju zube ko pirane, već bi me oglodali davnih dana.

komentiraj (20) * ispiši * #

subota

kolovoz

2022

Pa nema nas ni u mahunama

Gledam danas dnevnik na haerteu u podne.

Nakon vijesti o stravičnoj prometnoj nesreći, najfriškijim vijestima o ratnim sukobima i obilježavanju godišnjice bacanja atomske bombe na Hiroshimu kaže voditelj otprilike - na današnji dan u VRO Oluja oslobođena je Glina koja obilježava dan grada.

Dakle povijest se ponavlja. Sve je isto ko i lani, jedino lani ni Glinu nisu spomenuli. Sve sam sigurnija da je Petrinju, Slunj i Plitvice izrezalo škarama sa karte Hrvatske i obrisalo sa globusa. Mi smo nevidljivi ljudi, al naskroz.

Pa sukladno današnjim informacijama iz dnevnika haertea - Glinjanima čestitam dan grada. Petrinjci i Slunjani i svi koji žive oko Plitvica - nama čestitam dvostruko. Baš zato šta smo nevidljivi i nebitni. Dokazni materijal - naslovnica Večernjaka iz 1995. ( Tu sad fali Glina, uglavnom nikako nariktat; možda do iduće godine poslože kronološki šta je kad bilo pa ne bude potrebe da upućujem čestitke Petrinji, Slunju i Plitvicama. )

Srećom dinstam mahune za ručak, to mi je smanjilo osjećaj nevidljivosti, jer nas - rekla bi moja pokojna mama - nema ni u mahunama.
Pitam se sve više imaju li neki ljudi tamo po tim televizijama savjesti i srama i mogu li nam prestat obezvređivat logiku. Nisam još pronašla odgovor.

( Dokazni materijal broj dva - lani su bile žestoke reakcije na tekst maila koji sam objavila i ovdje i na svojoj skromnoj stranici )

komentiraj (16) * ispiši * #

četvrtak

kolovoz

2022

Navik on živi ki zgine pošteno

Predrag je oduvijek bio tih, samozatajan dečko; barem ga se takvog sjećam iz školskih dana. Ni po čemu se nije izdvajao od svojih vršnjaka. Običan, pristojan dečko kojeg je sigurno bilo dobro imati za prijatelja; bio je mlađi dvije godine pa se ne mogu pohvaliti da mi je bio prijatelj, ali smo se poznavali.

Kada iz ove perspektive razmišljam o tome, nekako mi se čini da su baš ti tihi, samozatajni dečki lavovski povukli tijekom Domovinskog rata. Predrag je imao dvadeset i jednu godinu kada se 1990. prijavio u postrojbe MUP-a, a već tri mjeseca kasnije postao je pripadnik Postrojbe za posebne namjene Policijske uprave Sisak. Po osnutku Druge gardijske brigade Gromovi, zbog pokazane hrabrosti, profesionalnosti i ljudskih vrlina koje je imao postaje zapovjednikom Prve pješačke satnije 2. pješačke bojne. Završio je temeljnu, a pred Oluju i naprednu časničku školu na HVU „Petar Zrinski“ u Zagrebu.

Njegovi suborci bez iznimke svjedoče o njegovoj izuzetnoj hrabrosti; kažu da je bio moralna vertikala i uzor svakom vojniku, uvijek i jedino u prvim redovima. Bio je vrlo teško ranjen na dubrovačkom bojištu 1992., ali se odmah po završetku liječenja vratio u svoju postrojbu; već to dovoljno govori kakav je on čovjek bio. Uzalud mu je majka govorila da je dovoljno dao; on je htio doživjeti ulazak u Petrinju.

4. kolovoza 1995. krenuo je sa svojom postrojbom prema Petrinji. Ranjen u ruku snajperskim hicem, nije želio napustiti svoje suborce; želio je doživjeti da uđe u Petrinju. Na samo kilometar i pol od obiteljske kuće biva ranjen gelerima topničke granate, ne dočekavši ni ulazak u Petrinju, ni rođenje svoga sina.

Vojarna u Petrinji, jedna ulica i spomenik na ulazu u grad nose njegovo ime.

Predrag Matanović bio je izniman čovjek i časnik. Ako bi njegovu hrabrost usporedili sa hrabrošću antičkog ratnika Ahileja, vrlo je jasna razlika – Predraga nije zanimala slava i besmrtnost.
Njega je vodila ljubav prema domovini, kojoj je darovao svoj život. Više od toga joj nije mogao darovati.

( photo by Crodex )

komentiraj (6) * ispiši * #

srijeda

kolovoz

2022

Volonterima, s ljubavlju

Lovrenčevo ima posebno mjesto u srcu svakog Petrinjca.

Sveti Lovro zaštitnik je našeg gradića. U nekim boljim vremenima ulice su vrvjele ljudima cijeloga dana; prijepodne bi u parku sve bilo prepuno štandova naših OPG-ovaca, nastupala bi kulturno – umjetnička društva, mogle su se vidjeti i konjske zaprege okićene onako kako su se nekad kitile za najsvečanije prigode. Uvečer bi na središnjem gradskom trgu bio koncert. Putem kući, uz malo sreće, moglo se vidjeti i nešto suza Svetog Lovre koje se pretvaraju u zvjezdani prah na noćnom nebu.

Ove će godine Lovrenčevo biti još više svečano, i dirljivo, i posebno. Gradsko je vijeće usvojilo prijedlog građanske inicijative Petrinjsko proljeće, te će 10. kolovoza u 9 i 30 ujutro biti na mostu koji se nadvija nad Petrinjčicom postavljena tabla sa natpisom Most volontera. U znak zahvale svakom onom čovjeku koji je 29. prosinca 2020. sjeo u auto ili kombi i krenuo put Petrinje pružiti pomoć. Svakom pripadniku navijačkih skupina, alpinistima, pripadnicima vatrogasnih postrojbi i HGSS-a, volonterima Crvenog križa, brojnim običnim malim velikim ljudima koji su otvorenih srca, riskirajući vlastite živote, iz svih krajeva Hrvatske stigli u Petrinju nad kojom se još crnilo nebo od prašine srušenih kuća, a nogostupi bili potpuno zakrčeni nekadašnjim krovovima i zidovima. Vrhunski su chefovi na središnjem gradskom trgu kuhali za sve, pod šatorom, na hladnoći. Volonteri su otirali naše suze i skupljali krhotine naših života i kuća petrinjskim ulicama. Ne postoji novac kojim se može platiti takva ljudskost, hrabrost i dobrota. Možemo im samo beskrajno, uvijek iznova zahvaljivati i ponavljati – vi ste naši heroji, jer ste u najtežim trenutcima naših života bez razmišljanja došli pružiti pomoć.

Grad Petrinja uputio je poziv svim volonterima da dođu i budu na otkrivanju ovog natpisa. Svi vas pozivamo – dođite i budite zajedno s nama na dan našeg grada, budite nam najdraži gosti. Dođite da vas dočekamo osmijesima i stiskom ruke, ovaj put bez suza i očaja.

Dođite i s ponosom prijeđite most koji će od 10. kolovoza nositi vaše ime – Most volontera.

( fotografije – stari most prekrasnih lukova, srušen 1991. – Petrinjski vremeplov; novi most – TZ grada Petrinje )