Predrag je oduvijek bio tih, samozatajan dečko; barem ga se takvog sjećam iz školskih dana. Ni po čemu se nije izdvajao od svojih vršnjaka. Običan, pristojan dečko kojeg je sigurno bilo dobro imati za prijatelja; bio je mlađi dvije godine pa se ne mogu pohvaliti da mi je bio prijatelj, ali smo se poznavali.
Kada iz ove perspektive razmišljam o tome, nekako mi se čini da su baš ti tihi, samozatajni dečki lavovski povukli tijekom Domovinskog rata. Predrag je imao dvadeset i jednu godinu kada se 1990. prijavio u postrojbe MUP-a, a već tri mjeseca kasnije postao je pripadnik Postrojbe za posebne namjene Policijske uprave Sisak. Po osnutku Druge gardijske brigade Gromovi, zbog pokazane hrabrosti, profesionalnosti i ljudskih vrlina koje je imao postaje zapovjednikom Prve pješačke satnije 2. pješačke bojne. Završio je temeljnu, a pred Oluju i naprednu časničku školu na HVU „Petar Zrinski“ u Zagrebu.
Njegovi suborci bez iznimke svjedoče o njegovoj izuzetnoj hrabrosti; kažu da je bio moralna vertikala i uzor svakom vojniku, uvijek i jedino u prvim redovima. Bio je vrlo teško ranjen na dubrovačkom bojištu 1992., ali se odmah po završetku liječenja vratio u svoju postrojbu; već to dovoljno govori kakav je on čovjek bio. Uzalud mu je majka govorila da je dovoljno dao; on je htio doživjeti ulazak u Petrinju.
4. kolovoza 1995. krenuo je sa svojom postrojbom prema Petrinji. Ranjen u ruku snajperskim hicem, nije želio napustiti svoje suborce; želio je doživjeti da uđe u Petrinju. Na samo kilometar i pol od obiteljske kuće biva ranjen gelerima topničke granate, ne dočekavši ni ulazak u Petrinju, ni rođenje svoga sina.
Vojarna u Petrinji, jedna ulica i spomenik na ulazu u grad nose njegovo ime.
Predrag Matanović bio je izniman čovjek i časnik. Ako bi njegovu hrabrost usporedili sa hrabrošću antičkog ratnika Ahileja, vrlo je jasna razlika – Predraga nije zanimala slava i besmrtnost.
Njega je vodila ljubav prema domovini, kojoj je darovao svoj život. Više od toga joj nije mogao darovati.
( photo by Crodex )